- Peščanik - https://pescanik.net -

Rezigniranost svemogućim

 
Samo 100 dana bilo je dovoljno da se raspoloženje građanstva iz euforije pretvori u – rezigniranost. Nijednom političaru u novijoj istoriji nije pošlo za rukom da napravi takav katastrofalan obrt u raspoloženju građana na početku svoje vladavine. I nijednom političaru u novijoj istoriji nije se dogodio tako katastrofalan pad popularnosti među onima koji su ga doveli na vlast i do juče videli kao nadu i spasioca.

Da, tako danas „stoji“ Fransoa Oland, predsednik Francuske, voljen među francuskim, evropskim i srpskim „sankilotima“ i levo orijentisanoj javnosti i poznat kao „gospodin svemogući“. Samo 100 dana trebalo je Olandu i njegovim fanovima (među kojima je i srpski  premijer Ivica Dačić) da nauče osnovnu lekciju iz ekonomije – nema svemoćnog čarobnog štapića za izlazak iz krize. Pogotovo nema ekonomskog rasta bez štednje, a Oland je pobedio na izborima upravo htenjem da pokaže nemačkoj kancelarki Angeli Merkel i Evropskoj uniji da imaju pogrešan koncept izlaska iz krize koji se zasniva na štednji države. Onaj koji je obećavao da će teret krize podneti bogati, danas se suočava s anketom iz lista Figaro – 51 odsto ispitanika ocenilo je da su stvari postale još lošije otkako je Oland došao na vlast. Levičarski Liberasion nagoveštava da glasači sumnjaju u sposobnost nove državne uprave da se uhvati u koštac sa mnogim problemima. Opšti zaključak ozbiljnih medija je: „Rezultati su osrednji, Francuska je i dalje opterećena ekonomskom recesijom i nezadovoljstvom birača zbog rekordne nezaposlenosti.“

Osim rezigniranosti širokih slojeva siromašnog stanovništva pogođenog krizom, Oland je na sebe navukao bes ne samo bogatih nego i francuskog srednjeg sloja. U London i Ženevu pred Olandovim drakonskim „porezom na bogate“ ne beže samo investicioni i „obični“ bankari i krupni kapitalisti, nego i penzionisani lekari. Niko od njih nije spreman da bude toliki patriota i da od svog zarađenog miliona evra, Olandu ostavi 750.000, a da predsednik države spiska 300 miliona evra na snižavanje cene benzina kako bi kupio naklonost prosečnog Francuza. Čak svaka peta firma koja se listira na pariskoj berzi ozbiljno razmatra opciju odlaska iz Francuske i priprema procene takve odluke. Jedna od vodećih francuskih banaka Sosijete ženeral planira da prebaci deo osoblja u London, a ima indicija da se na takav potez priprema i najbogatiji Francuz Bernard Arnult, osnivač i vlasnik kompanije LVMH (luksuzni proizvodi). Logika je jednostavna – sve njih francuska država progoni zbog njihovog bogatstva, a oni žele da se presele u zemlje koje pokazuju naklonost prema njihovom bogatstvu (Švajcarska, Velika Britanija, Belgija). Britanski premijer Dejvid Kameron jedva čeka „izbeglice“ iz Francuske koje će plaćati (niske) poreze u Londonu i finansirati britansku zdravstvenu službu, školstvo i slične društvene delatnosti.  

Vlast u Jelisejskoj palati ponaša se ovih dana kao da je u podrumu Palate pronašla zlatne poluge i da zato ne mora da štedi. Sem olakšavanja državne blagajne za 300 miliona evra za subvencionisanje cene benzina, Oland planira da potroši još 2,3 milijarde evra za subvencionisano zapošljavanje 150.000 mladih. On ne dozvoljava autokompaniji Pežo da otpusti 8.000 radnika i zatvori pogon za montažu automobila i najavljuje podsticanje kupovine domaćih automobila. Uvedene su i restrikcije na otpuštanje radnika, pa svaka firma koja deli dividende i bonuse ne može da otpusti nijednog radnika. Na krizom napaćenu dušu francuskog radništva kao melem legla je i odluka socijalističke vlade da ograniči platu najbolje plaćenog šefa u kompaniji (u kojoj je država suvlasnik) na maksimum od 20 plata najlošije plaćenog službenika.

Sve je to zvučalo tako „solidarno“, samo je ostalo nerešeno pitanje – ko će to da plati? Posebno ako se nastavi egzodus kompanija, banaka, bogatih pojedinaca… iz Francuske.

Ekonomska realnost je, međutim, neizvesna i zabrinjavajuća: blagajna je poluprazna i Olandu već sada treba sedam milijardi evra da zapuši rupu u budžetu, trgovinski deficit je sve veći, broj nezaposlenih stiže do alarmantnih tri miliona, za sada nema novca da se začepi rupa od 30 milijardi evra u budžetu za 2013. godinu, a Francusku čeka parafiranje evropskog fiskalnog paketa (zlatno fiskalno pravilo kojim se državama-članicama nameće štednja). Vodeći francuski mediji tvrde da su problemi sa kojima se Oland suočava (pre svega na ekonomskom frontu) preveliki zalogaj za njega.

Dakle, ako francuski bogataši, kapitalisti, preduzetnici, bankari, kompanije i banke nisu spremni da finansiraju Olandov socijalistički eksperiment – ko će to da plati? Ako to neće biti svi poreski obveznici te države, ko onda?

S obzirom da je Francuska članica evrozone, moglo bi se dogoditi da se „gospodin svemogući“ obrati – Briselu i zajedničkoj evropskoj blagajni da spasavaju Francusku.

Desi li se takav scenario, onda padaju u vodu dve ključne poluge kojima je Fransoa Oland ušao u Jelisejsku palatu – patriotizam kao neophodni sastojak njegovog plana da se izbori sa Briselom i doktrina rasta (umesto štednje) koju je hteo da nametne Evropi kao lek za izlazak iz krize.

Da li je rano za izvlačenje pouka iz socijalističkog eksperimenta u Francuskoj?

Srpski političari, naročito ovi na vlasti, reći će da je to samo uobičajeno uhodavanje, nespretno „lutanje“ i podešavanje poreskih nišanskih sprava prema bogatima u prvih sto dana vladavine.

Bude li umeo da čita raspoloženje Francuza koji od Francuske prave svetsku ekonomsku velesilu, pa čak ako ume da čita i raspoloženje onih koji su ga doveli na vlast („sankilota“), Oland neće moći još dugo da bude spokojan. Kako vreme bude odmicalo, biće mu potrebno sve više novca za „solidarnost“, a novca neće biti, naročito ako nastavi da beži u susedne države. Onda ostaje ili zaduživanje ili namrgođeni Brisel. A Oland je i sa bankarima i sa evropskom administracijom već zaratio. 

Ima li tu pouke za Srbiju koja je pre neki dan rešila da poveća porez na dobit kompanija sa 10 na 12 odsto. Prve reakcije „bogatih“ ljudi u Srbiji su negativne. Da li će srpski bogataši seliti biznis u susedne države? Ima nagoveštaja.

Teško da je ko od njih spreman da finansira, recimo, sledeću „obavezu“ države: naime, pre neki dan je u jednoj srpskoj varoši na vlast došao naprednjački predsednik opštine i već prvog dana u posetu mu je došlo šestoro građana sa istim zahtevom – da im zaposli nekog iz familije. Ovih šestoro se setilo, a izgleda da ih ima još 600 koji su se setili, da je novopostavljeni predsednik u predizbornoj kampanji išao od kuće do kuće u njihovom predgrađu ove varoši i svakome od domaćina obećavao da će, kad dođe na vlast, zaposliti u Opštini jedno čeljade iz svake kuće. 

Naši političari na vlasti (naročito premijer Dačić) oberučke su dočekali i prihvatili Olandov model. Sada bi možda bilo pametno da još jednom dobro razmisle. Jer, Srbija nema alternativu – ako ne bude mogla da se zadužuje, Brisel nas neće „pogledati“.

 
Peščanik.net, 02.09.2012.