PARABOLA
Čitao sam kako je Don Kihot jašući jedanput
Naišao na raskršće, pa je zarad mira
Želeći dati šansu slučaju, odbio birati put,
Nego je odlučio pustiti svoga konja da bira.
Jer slava njega čeka gdje god bi krenuli il’ stali.
On prepun je ponosa, a konj mu umoran od đira
I valjda je baš zato krenuo prema štali.
Richard Wilbur
Jedno od najljepših mjesta u Sarajevu je Atmejdan, mali park između Miljacke i Bistrika, nadomak sjedišta Vojske Bosne i Hercegovine, u neposrednoj blizini Latinske ćuprije. Atmejdan se ne tako davno zvao Park cara Dušana, u zgradi u kojoj je danas sjedište Vojske BiH bila je komanda Druge vojne oblasti JNA, a Latinska se ćuprija zvala Most Gavrila Principa. Bilo kako bilo, barem se Miljacka i Bistrik sve vrijeme jednako zovu. Prošle nedjelje, pijući kafu u Atmejdanu, uletio sam u poveliku gužvu: kamere, televizijski kombiji, turisti koji škljocaju aparatima. Mislio sam da neka od lokalnih televizija snima nekakvu glupavu anketu, a onda ugledah Christiane Amanpour sa CNN-a i Richarda Holbrooka, poznatog i kao tvorca Dejtonskog sporazuma.
Dan-dva ranije, svi su mediji izvijestili javnost o Holbrookovom dolasku u Sarajevo. Svi su ponavljali kako je nezvanično riječ o privatnoj posjeti, da Holbrooke dolazi zbog snimanja nekog dokumentarnog filma. Ipak, u jedva dvadeset i četiri sata Holbrooke je uspio susresti sve bosanskohercegovačke političke lidere. Najprije je posjetio predsjedništvo BiH, zatim je u rezidenciji američkog ambasadora u Sarajevu razgovarao sa liderima najznačajnijih ovdašnjih stranaka, a naposljetku ga je u Banjaluci primio i Milorad Dodik, premijer Republike Srpske, usprkos prethodnim najavama da on Holbrookea ne želi očima vidjeti, jer ga ne doživljava kao pozitivnu političku ličnost.
Glavna Holbrookeova poruka, ona koju je ponovio nekoliko puta, može se sažeti u stav da su tri stvari u današnjoj Bosni i Hercegovini nemoguće: nemoguće je otcijepljenje bilo kojeg od entiteta, nemoguće je ukidanje ijednog entiteta, nemoguće je stvaranje trećeg (hrvatskog) entiteta. Usput je i pohvalio domaće političare, jer su koji dan ranije napokon usvojeni zakoni o reformi policije koji su bili posljednji uslov za potpisivanje (ranije parafiranog) Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom Unijom. Spomenuti su zakoni usvojeni poslije mukotrpnih pregovora, na jedvite jade, jer je Stranka demokratske akcije, koja je dio vladajuće koalicije i koja ima najviše poslanika u državnom parlamentu, bila protiv ovakvih zakona. Predstavnici međunarodne zajednice tim su povodom izrekli gomilu teških riječi spram Sulejmana Tihića, predsjednika ove stranke.
Sve donedavno, međutim, upravo je Tihić bio miljenik međunarodne zajednice. On je, naime, od SDA, prve (i najjače) bošnjačke nacionalne stranke, načinio stranku centra izmakavši je u dobroj mjeri izvan utjecaja Islamske zajednice i “mladomuslimanskog kruga“. Tihić je, na neki način, sanaderizirao SDA, a nešto slično je sa (Karadžićevim) SDS-om pokušao učiniti bivši predsjednik RS-a Dragan Čavić. Ipak, birači su kaznili obojicu: izbore su izgubili i Čavić i SDS kao stranka; SDA kao stranka i nije prošla tako loše, mada jest imala osjetan pad, no Tihić je bitku za bošnjačkog člana predsjedništva BiH ubjedljivo izgubio.
Iako je tranzicija po definiciji promjena, iako je Bosna i Hercegovina, kako se neprestano ponavlja, zemlja u tranziciji, iako se konstantno insistira na reformama, čini se da se strategija međunarodne zajednice u BiH može svesti na paradoksalnu formulu: pričaj o promjenama da bi se sačuvao status quo. Jer citirana Holbrookeova poruka može se dodatno sažeti: Dejton je zakovan u kamenu. Sve priče koje se ponavljaju valjda već desetak godina o Dejtonu kao o “ludačkoj košulji“ za Bosnu i Hercegovinu pokazuju se kao puka retorika.
Ta retorika, međutim, nije bezazlena. Nerealna suprostavljena očekivanja tri ovdašnje etnopolitike ovom se retorikom podgrijavaju, a njihovi sukobi bivaju još eksplozivniji. Tako da se ogromna energija mora trošiti na to da se situacija zapravo i ne pogorša; ogroman napor biva potrebnim da bi se sačuvao status quo i izbjegla regresija. Kao u Alisi u zemlji čuda, valja trčati iz sve snage da se ostane u mjestu. Running to stand still, takoreći.
A opet, predstavnici svih tih etnopolitika vrlo su složni kad sebi samima trebaju osigurati različite privilegije. Nekako u isto vrijeme sa usvajanjem zakona o reformi policije, usvojen je i zakon o drastičnom povećanju plata i penzija poslanika u državnom parlamentu. Iako su i dosad njihove plate bile ogromne, sada se zbilja izgubila svaka mjera. Plate poslanika državnog parlamenta BiH ubuduće će, dakle, biti između pet i osam hiljada maraka (odnosno dvije i po i četiri hiljada eura), a penzije oko tri i po hiljade maraka (oko hiljadu i osamsto eura). Imajući u vidu da je prosječna plata u BiH oko 600 maraka (tj. tristotinjak eura), s tim što treba znati i da Bosna i Hercegovina po stopi nezaposlenosti spada u evropski vrh, a da veliki broj penzionera prima penzije jedva malo veće od stotinu eura, stiče se prava slika o svom cinizmu i bezobzirnosti ovakvog postupka.
To je generalno najveća greška tzv. “običnih građana“, biračke mase, kad je riječ o politici i političarima – naivna vjera da ovi bilo šta rade zbog idealizma i principa. Ništa nije bizarnije (i gluplje) od percepcije u kojoj su motivi političara iole donkihotski. Kao u pjesmi Richarda Wilbura, motivi političara su generalno iznimno prizemni. Odnosno, kako je ovih dana primijetila Vedrana Rudan, ko god se bavio politikom nema nikakve veze sa moralom.
Naslov iz jučerašnjih (subota, 19.04.2008.) novina izuzetno plastično (i okrutno) ilustrira socijalnu situaciju u Sarajevu i Bosni i Hercegovini: Broj korisnika javnih kuhinja povećava se svakim danom. Usprkos tome, politički život i dalje se vrti oko “velikih riječi“ i praznjikave retorike. Bolje bi, čini se, bilo da se i birači kod glasanja vode prizemnijim motivima.
Sarajevski nokturno
Peščanik.net, 20.04.2008.