- Peščanik - https://pescanik.net -

Rusija Rusima

55 odsto stanovnika Rusije glasa za ovu parolu.

Prema podacima ministarstva inostanih poslova, omladinskim ekstremističkim organizacijama pripada oko 10 000 mladih ljudi. Eksperti množe ovu cifru sa tri i govore o „tendenciji širenja“. Borci za „nacionalno pitanje“ skoncentrisani su pretežno u 5-6 najvećih ruskih gradova. Najviši tonus ksenofobnog raspoloženja takođe se nalazu tu. Vrhunac mržnje prema „manjinskim i stranim“ građanima detektovan je od strane svih centara za proučavanje javnog mnjenja 2002, kada je započinjao drugi rat u Čečeniji. Od toga trenutka temperatura ne pada.

Šta se događalo tokom ovih šest bolesnih godina? Svašta.

Zdrave snage društva su se ježile, diskutovale, okretale istorijskoj argumentaciji, otkrivale licemernost retorike raznih javnih ličnosti koje podstrekavaju na ubistvo „nenaših“, „nedomaćih“, „njihovih“.

Niko u Rusiji nije svestan beskrajnog lanca ubistava predstavnika manjinskih naroda. A dovoljno je baciti pogled samo na protekli februar.


Mesec dugih noževa

6. februar: od posledica 30 uboda nožem preminuo građanin Kirgizije. Prema navodima svedoka, na njega su neočekivano nasrnula dva adolescenta.

12. februar: poginuo od ranjavanja nožem 20-godišnji ruski državljanin iz Kabardino-Balkarije.

14. februar: građanin Tadžikistana podlegao mnogobrojnim ranama. Napalo ga noževima u samom centru Moskve , na ulici Petrovka, pet adolescenata.

15. februar: 22-godišnji građanin Tadžikistana dobio 10 udaraca nožem u grudi. Njega je napala grupa od 8 adolescenata.

16. februar: poginuo 26-godišnji građanin Kirgizije, 10 uboda nožem.

17. februar: nađen leš 34-godišnjeg državljanina Rusije iz Kabardino-Balkarije sa mnogobrojnim ranama na glavi i leđima, nanetih nožem.

18. februar: na Dmitrovskom putu pronađena četiri noža i fudbalska palica pored tela 30-godišnjeg građanina Tadžikistana. Smrt je nastupila kao posledica mnogobrojnih uboda nožem.

18. februar: od posledica uboda nožem poginuo 25-godišnji građanin Uzbekistana.

Reč je o veoma kratkom periodu, uz ogradu da je naveden  samo spisak otkrivenih zločina i onih koji su imali smrtni ishod. Postoji još jedno ograničenje – navedena su samo ubistva na nacionalnoj osnovi i to na teritoriji samo jednog grada, Moskve.

Šta u takvim slučajevima treba da preduzimaju vlasti civilizovanih gradova i zemalja? Iskustvo novije istorije kaže sledeće: vlasti hitno organizuju specijalne grupe za akciju i daju im najkraći mogući rok da uhvate mlade fašiste i njihove organizatore. Rukovodioci države predvode mitinge na kojima savršeno jasno i glasno kažu: “Fašizam neće proći!“

A šta kažu naše vlasti? Kažu: „Od stanovnika drugačijeg etničkog porekla u ovom trenutku nije ubijena ni jedna trećina onih koji zaslužuju smrt“.

Šta kažete, niste čuli da je neko rekao nešto ovako? Ali to jeste tačan prevod sa jezika eufemizama, kojim se koriste predstavnici vlasti. Hoćete li ergumente? Molim lepo.

Oni koji zaslužuju smrt

Uznemireni predstavnici nacionalnih dijaspora tražili su specijalni sastanak sa rukovodiocem službe unutrašnjih poslova Moskve. Na čelu tog resora nalazi se Vladimir Pronjin i on se poslužio najboljim metodom zaštite – napadom. Fragmente sastanka preneli su svi federalni TV kanali, a razni izveštači su dodavali detalje. Ali skoro svi koji su prisustvovali dvočasovnom sastanku pominjali su poslovicu o tuđem oku u kome se vidi trun, za razliku od svog u kome se ne vidi brvno. Gospodin Pronjin se tom poslovicom poslužio zato da bi objasnio rukovodiocima dijaspore da „baš vi, gospodo, dolazite ovamo s brvnom u oku“.

“Brvno“ – to je statistika izvanmoskovskog porekla zločina, koja iznosi 43 odsto. Tačnije, tokom 2007. 14.161 zločin su počinili stanovnici koji nisu Moskovljani.

Ali to je vrlo lukav podatak: nemoskovski građani – to su oni iz Voronježa i Novosibirska (daleki istok). Što se tiče „truna u sopstvenom oku“, general nastavlja: „Istovremeno, građani iz bliže okoline Moskve u istom tom periodu izvršili su 5.439 zločina“.

Da li vam još uvek nije jasan prevod izrečenog? Setite se samo emocionalnog konteksta sastanka: u Rusiji se svakodnevno ubijaju pripadnici manjina. U takvom kontekstu nije teško izvršiti računsku radnju oduzimanja i dobiti broj LEGALNO NEUBIJENIH. Nisam ja ta koja čuje taj prevod, njega čuju oni koji organizuju i usmeravaju mlade bande sa noževima. Policijski glavešina prestonice razgovara iz pozicije „oko za oko“. Da li je u tome usamljen?


Psiholozi upozoravaju

Predrasude su nadvladale razum i vredi li čuditi se heroizaciji onih koji su skloni zakonu linča i opravdanju onih koji napadaju najvišu vrednost – ljudski život? Inspiratori osvetničkog ponašanja sede danas u Dumi i čitavom nizu upravljačkih struktura i medija. Oni nasilno reaguju na sam termin „tolerancija“, jer im je duboko strana svaka ideologija kulture i umetnosti življenja sa Drugima. Zemlja na ovaj način pada u ponor zatvorenog društva, a to je „put samoubice“ – kaže psiholog, šef katedre za psihologiju ličnosti, profesor MGU, Aleksandr Asmolov.

„Moguće je to ponašanje nazvati fašizmom, sudom pojedinca, moguće ga je nazvati i terorizmom – zato što prilikom terorističkog akta ne ginu oni kojima se terorista sveti, već sasvim nevini ljudi, koji su se tu našli slučajno i koji su samo Slični – objašnjava socijalni psiholog i psihoterapeut Vjačeslav Šarov. „Ovo se neće prekinuti sve dok oficijalna lica budu govorila o trunu i brvnu, umesto da preduzmu efikasne mere. Ksenofobi svih vrsta tako dobijaju signal odobrenja: sve je u redu, tako im i treba, njima koji su pohrlili ovamo, kod nas. Meni se čini da oficijelne vlasti prosto blefiraju. Čak i ako usvojimo tu naopaku logiku: naši su izvršili toliko i toliko zločina, a vaši toliko i toliko – ponuđeni argumenti ipak ne mogu da izdrže kritiku, jer nije rečeno: kakvi su to zločini. Prestup onih koji su došli u Moskvu često je falsifikovanje dozvole za rad. Naravno, među njima ima i ubica, ali ako dopustimo da je, recimo, Kirgiz ubio Rusa, važno je da li je on pri tome uzvikivao – Živela Kirgizija! Ja namerno preterujem, zato što hoću da naglasim: ne smemo svakodnevni kriminal mešati sa zločinima izvršenim na nacionalnoj osnovi. Takva vrsta ponašanja nije ništa drugo nego legalizacija fašizma“.

„Pre Putina toga nije bilo“, kaže Lav Gudkov, direktor analitičkog centra Jurija Levade.

„Ne možemo govoriti o opštem porastu ksenofobije zato što nemamo indikacije za to. Na primer, parolu „Rusija Rusima“ podržava 55 odsto stanovništva, ali pre Putina to nije postojalo. Ta cifra je nastala u njegovo vreme i opstaje na istom nivou  čitavo vreme njegove vladavine. Stvar je u tome da se niko nije posebno posvetio buđenju ksenofobnog raspoloženja. Vlast ne izmišlja ništa specijalno u tom smislu, već se samo koristi masovnim predrasudama. Zašto?

Da bi se obezbedila masovna podrška i mobilnost nacije. Većinsko stanovništvo ima posebnu ulogu, a to znači da ima i posebna prava. To ima efekta. Zato je negativan odnos prema Različitima – zakonomeran. Što se tiče organa zaštite prava, struktura sile, tu je, kako govore naša istraživanja, nivo neprijateljstva i ksenofobije još veći i jači nego u drugim sredinama.

Prilikom isticanja prednosti sopstvene nacije, uvek vlada opšti ton – naši su uvek u pravu. Prosto nema moralne svesti o tome da svaki pojedinac mora odgovarati za svoje postupke u skladu sa normama koje važe za sve ljude. Ta svest je zamenjena arhaičnim stavom – krivica u odnosu na ’inorodca’ nije krivica nego vrlina. Ljudi osećaju neverovatno zadovoljstvo u lovu na druge ljude To je pretpogromno stanje, stanje visoke agresije koje potpomaže rast kompleksa i pumpa predrasude o ’zadnjim mislima’ Zapada u odnosu na Rusiju.

Aktivna ksenofobija – to je detoniranje varvarskog plemenskog eksploziva. U atmosferi sveopšte amnestije i posrednog stimulisanja nasilnog ponašanja, kao i insistiranja na beskonačnim lažima o etničkom kriminalu – kako odoleti instinktima: „Oni nas ne respektuju, oni se ponašaju kao da su oni gazde! Neka vide ko je gazda!“ A statistika kaže da ne postoji zabrinjavajući etnički kriminal, koji je proporcionalan specifičnoj težini određene nacije u određenoj grupi. „Manjinski narodi“ izvršavaju maksimalno 2-3 odsto od ukupnog broja prestupa koji se vrše u Rusiji. Još uvek se misli da najviše narkotika rasturaju „Cigani“ i Tadžici. To samo pokazuje koliko su pravosudni organi nesposobni i koliko se služe birokratskim lažima. Postoje istraživanja koja nesumnjivo dokazuju da se čitav narkotrafiking u Rusiji odvija preko vojnih lica.

Šta hoću da kažem – to da se kod nas danas propagira rasizam. Uspostavlja se ton tobože bezuslovnih istina, kao što je prevashodstvo vodeće nacije, koje se uzdiže na nivo oficijelnog pravila ponašanja, nepisanog, ali prihvaćenog na najvišem nivou.

Ma kako nakazna bila masovna svest – ona veoma duboko deluje na ljude. Duh ksenofobije je pušten iz boce. On je još uvek samo objekat, ne subjekat, on još uvek može da se vrati tamo odakle je došao. Ali ne stiže ta komanda, u tome je stvar. Ksenofobija odgovara onima koji je kontrolišu. Duh ksenofobije u jednom času može postati samostalna sila i tada sa njim više niko neće biti u stanju da izađe na kraj. Mrzi me da objašnjavam zašto. Ko je pametan, razumeće, ostalima ostaje savet: pogledajte primere iz istorije.

 
Новая Газета, No 15, 03.03.2008.

Prevod sa ruskog Miroslava Pecović 

Peščanik.net, 27.03.2008.