Nakon što su u Iranu, ali i drugdje, u talasu islamskih protesta protiv karikatura Muhameda u evropskoj štampi gorjele i njemačke zastave, a u Palestini napadnut njemački kulturni centar, njemačka vlada je preko svog glasnogovornika sugerirala “dijalog kultura” kao izlaz iz aktualnog ćorsokaka. Po riječima Ulriha Vilhelma, radi se o “određujućoj temi narednog desetljeća”, odnosno neophodnosti povišenja “nastojanja ka dijalogu”.
Njemačka vlada, dakle, sugerira “dijalog kultura” kao veliku temu u međunarodnim odnosima, ali takvo je nešto lako zahtijevati, a teško provesti. Ugledni njemački islamolog dr Harald M. Bok iz Bona, inače generalni tajnik Njemačko-arapskog društva, predlaže da njemačka vlada umjesto prekida diplomatskih i drugih odnosa, a i takvih prijedloga ima, ponudi dodatne, sadržajne programe ne samo muslimanima u Njemačkoj, nego u prvom redu onim grupacijama u arapskom i islamskom svijetu koje su zainteresirane za modernizaciju sopstvenih društava, za dijalog. Ugledni znanstvenik je kazao da su u opticaju i druge, falsificirane i još ružnije karikature proroka Muhameda, koje se pripisuju danskom listu “Jyllands-Postenu”, ali nisu među onih 12 već objavljenih, što je, po njemu, dokaz o postojanju “zavjere izvjesnih krugova” protivu “dijaloga kultura” i približavanja dva vrijednosna sustava iz dva dijela svijeta. Istine radi treba reći da među onima koji sada gnjevno marširaju arapskim ulicama, pogotovu među organizatorima ovih protesta, nije malo ni onih koji objavljuju ružne karikature, ili u njima “uživaju”, na račun kršćanskih i židovskih svetinja. Pomenuti glasnogovornik njemačke vlade je realistično upozorio da će “u globaliziranom svijetu kontroverzi kao što su ove sa karikaturama proroka Muhameda uvijek iznova biti”. Izvjesno je da se tzv. zapadni mediji neće niti ubuduće uzdržavati od satire i karikatura na račun nekog božanstva. Takvo što je postalo “sastavnim dijelom demokracije” i toliko izvikane “slobode mišljenja” u ovom dijelu svijeta. Što se tiče aktualnog spora, Vilhelm je ukazao da njemačka vlada ne može biti “sudac u ovom slučaju”, ali je važnije što je najavio da će vlada sve poduzeti da dođe do “dijaloga kultura”, i to u prvom redu dijaloga između tzv. nositelja dijaloga, dakle medija i religije. Važnu ulogu u tom budućem “dijalogu” trebale bi imati i nevladine organizacije iz oba dijela svijeta. I privreda može tomu doprinijeti, kazao je Vilhelm.
U naznačenom kontekstu se dadu razumjeti i izjave i njemačke kancelarke i njemačkog Ministarstva inostranih poslova, koji su izrazili respekt pred povređenim osjećajima muslimana, ali su potencirali upravo slobodu mišljenja i slobodu medija kao “nedodirljivo dobro” i “sastavni, neotuđivi dio demokracije”. O tomu, naravno, većina ljudi u onom drugom dijelu svijeta jedva da nešto razumje, ali ima ih dovoljno koji znaju o čemu je riječ i s tim i takvima se mora tražiti dijalog.
U cijeloj ovoj tužnoj priči vrijedno je pomenuti tzv. umjerene glasove i držanje, kojega su demonstrirale islamske vjerske vođe u Njemačkoj ovih dana. Prvaci više muslimanskih federacija u Njemačkoj su, naime, izrijekom pozivali na umjerenost i pribranost. No, iz njihovih riječi, a pogotovu iz analiza eksperata za terorizam proizlaze i strahovanja da bi i u Njemačkoj moglo doći do eskalacije, ukoliko neredi na Bliskom istoku, i uopće u islamskom svijetu, potraju. Iz reakcija zapadnih političara izdvajamo i onu Havijera Solane, opunomoćenika Komisije EU za vanjskopolitička i sigurnosna pitanja, koji je kazao: “Tolerancija i respekt su isto toliko važni kao i sloboda mišljenja”! U Briselu su se, pak, ovom temom pozabavili šefovi diplomatija zemalja EU. Opunomoćenik, odnosno komesar za pravosuđe Franko Fratini je za njemačke nedjeljne novine “FASZ” kazao: “Problem je u tomu što su karikaturisti doveli tzv. lažni islam, kojega teroristi zlouporavljavaju, u istu ravan sa islamom”. Fratini kritizira, upravo zbog toga, nedostatak senzibiliteta danskih urednika, kao i onih urednika, koji su preuzeli ružne karikature u Evropi, ali podjednako i ružne scene “organiziranog nasilja” i “organiziranog bijesa” u islamskom dijelu svijeta. “U svakom slučaju je pogrešno opkoljavati predstavništava zapadnih zemalja, bojkotirati danske proizvode i prekidati dijalog”, poručio je Fratini. On se zalaže za “slobodu mišljenja”, što je u zemljama EU već “standard”, ali ističe i da Evropljani moraju “prihvaćati predstave i poimanja druge strane”. “Objavljivanje ovih karikatura nije bilo dovoljno promišljeno, i ako sloboda mišljenja principijelno podrazumijeva i pravo na kritiku religije”, zaključio je Fratini.
Neki ovdašnji analitičari misle da je možda i najvažnija stvar u sporu oko objavljivanja karikatura proroka Muhameda to što su se konzervativni evropski političari tako glagoljivo, slatkorječivo i isključivo ovih dana zalagali za “slobodu mišljenja” i “slobodu tiska”. Koliko sutra, naime, moglo bi ih se podsjetiti kako su bili “principijelni” kada je riječ o “šegi” sa prorokom Muhamedom, ako neke zapadne novine budu pravile viceve na račun Isusa, Marije ili nekog kršćanskog sveca, što su već pravile, a pravit će i ubuduće, posve sigurno. Ovim se želi reći da je “sloboda mišljenja” uistinu “opće dobro” na Zapadu, ali nisu je izborili “konzervativci”, koji su uvijek u dosluhu sa vladajućim crkvama, nego je s mukom izboren “standard”, posebice kada je riječ o raznim “svetinjama”, kršćanskim u prvom redu. Primjerice, u Njemačkoj je do 1969. godine, drakonski bilo kažnjivo svako omalovažavanje “božjih”, u stvari crkvenih kanona, a i danas je predviđena novčana kazna ili kazna do tri godine lišavanja slobode za onoga “tko sadržaj religioznih ili svjetonazornih pogleda drugih psuje ili vređa na način koji je nepristojan i (time) ometa javni mir”. Protivu ove odredbe se “Zeleni” uzaludno bore godinama, ali ona opstaje, iako se u praksi, srećom, ne primjenjuje. Primjera restriktivnih mjera u tzv. demokratskom svijetu ima još. Javnost se ovih dana podsjetila ne tako davnog “slučaja” austrijskog karikaturiste Gerharda Haderera, koji je bio osuđen u Grčkoj na šest mjeseci zatvora zbog stripa “Isusov život”. Tek poslije velike “dreke” u liberalnim medijima preinačio je grčki sud svoju raniju odluku. U Hadererovom “crtiću” Isus je ni manje ni više nego otkačeni tip, koji se napuši marihuane, pa pravi čudesa kao surfer po galilejskim jezerima. U Austriji se ovim stripom pozabavila tada i tamošnja Biskupska konferencija, sa porukom da se “sa Svetošću ne zbijaju šale”. Još je zanimljiviji “slučaj” iz 1994. godine, kojim se – poslije austrijskih sudova – pozabavio i Međunarodni sud za ljudska prava u Stazburgu. U središtu ovog “slučaja” je bio film pod nazivom “Ljubavni koncil”, zaplijenjen 1985. godine, pa se o njemu “tamburalo” godinama po austrijskim sudovima, koji su ga zabranili, da bi devet godina potom dospio i na Međunarodni sud za ljudska prava. U ovom posve otkačenom filmu su predstavljeni “Bog Otac kao senilni i impotentni bezveznjak, Krist kao kreten, a majka Marija kao laka dama”, presudio je Zemaljski sud u Austriji. Iznenađenje je, međutim, bilo potpuno kada je upravo ovakvo obrazloženje devet godina potom doslovice slijedio i Međunarodni sud za ljudska prava.
U međuvremenu se satira, karikatura i crtež s mukom bore protivu cenzura i samocenzura, pri čemu se postižu uspjesi, ali prave i greške. Nije dio Evrope puno drugačije reagirao na karikiranje Isusa jučer, od ovih ljudi koji sada pale zastave po Teheranu, Bejrutu, Džakarti ili u pojasu Gaze. Tolerancija i respekt su uistinu jednako važni kao i sloboda mišljenja, što bi rekao Solana, jer nema prva dva principa, ukoliko nema trećeg, i obratno.
“Ti si drugog mišljenja nego ja, ali ja ću tvoje pravo na njega braniti do smrti” – čuvena je rečenica Voltaiera, koja se olako citira, a nije je lako primjeniti niti unutar jednog kulturnog kruga, pa niti u prosvijećenoj Evropi. Pogotovu ju je teško učiniti principom u globaliziranom svijetu i u aktualnom “sukobu kultura”.
Danas, 11-12.02.2006.
Peščanik.net, 12.02.2006.