- Peščanik - https://pescanik.net -

Ruženje stradijskog naroda

Pročitah pre neki dan vest da je u Kulturnom cenrtu Srbije u Parizu održana promocija francuskog prevoda Domanovićevih satira i da su se iz cenjenog publikuma čuli serpstvujušči protesti (urlici, zapravo) da je nedopustivo da se u Kulturnom centru Srbije ruže Srbija i srpski narod. Ako sam dobro shvatio, gospoda ekonomski i ini emigranti su se našli uvređeni Domanovićevim satirama. Malo je apsurdno: velike Srbe povredio veliki (i sve veći) srpski pisac. Gospoda patrioti su, istina, donekle zakazali u organizaciji. Da su na promociju došli u crvenim majicama sa ćiriličnom parolom KOSOVO JE SRBIJA utisak bi bio upečatljiviji.

A šteta nikakva. U Kulturni centar Srbije u Parizu Francuzi ionako ne zalaze. Sve se to moglo odigrati i u Surdulici.

Ono što zabrinjava jeste činjenica da je Srbija o kojoj je Domanović pisao kao o Stradiji, u odnosu na ovu današnju Srbiju – koju pravo u provaliju vode šarlatani, teniseri i lopovi – bila uzor-zemlja, etalon efikasnosti, pravnog poretka i svega ostalog što jednu državu čini ozbiljnom. U vreme kada je Domanović, gorostasna figura srpske književnosti ispljuvan u „Kulturnom“ centru, pisao satire – objekat patriotske pljuvačine – kralju Petru su odbijani zahtevi za kredit, a njegov sin, regent Aleksandar, ladno je gubio nekakve sudske procese.

Danas, Ćosić, recimo, ne sme ni da se tuži.

Ali tema ove kolumne nešto je sasvim drugo: zašto Srbija, kako vreme odmiče, sve više liči na Domanovićeve fantazmagorične satire? Mnogo puta sam pisao o tome. Ali da se ponovim: ključni problem naše Stradije nisu ni politika ni ekonomija ni Vatikan ni Amerika, već anahroni narodnjački supkulturni model koji se s kolena na koleno prenosi već blizu dvesta godina. Zašto se istrajava na tom modelu? Jesmo li glupi? Jesmo li nesposbni? Jesmo li paraziti? Ne! Narod smo kao i svaki drugi. Taj orijentalni model lokalne političke elite održavaju, potpomažu i promiču upravo zato da bismo bili glupi, nesposobni i paraziti.

I opet pitanje: A zašto?

I ponovo odgovor: zato što su samo paraziti, glupaci i nesposobnjakovići spremni da slepi kod očiju podnose apsolutno nekompetentne političke elite čiji cilj, čast retkim periodima i retkim izuzecima, još od Kodže Miloša do dana današnjeg nije dobrobit države, već lična korist ovih ili onih kabadahija i njihovih čibukčija.

Pre nekih mesec dana objavio sam u Kulturnom dodatku Politike tekst pod naslovom Zašto se Srbija raspada u kome sam na ograničenom prostoru pokušao da ukažem na unutrašnje uzroke hronične i rastuće nestabilnosti srpske države. Javio se neki prof. u penziji i optužio me za ruženje stradijskog naroda. Iako narod nisam ni pomenuo. Pominjao sam isključivo istočnjački despotizam koji je tokom dva veka ostao suština srbijanskog političkog sistema. Jeste, vremenom se prestalo sa stavljanjem na macke i nabijanjem na kolac, ali samo zato što to više nije probitačno; sama srž istočnjačkog despotizma – nepremostivi jaz između „države“ i naroda nikada nije dovedena u pitanje. Veoma dobro za političke elite. To je zapravo raj olakog bogaćenja i neodgovornosti. Ali to je veoma loše po državu. Jer „država to nisu teritorije, to je kontrola nad teritorijama“ (Paul Virilio). U nas se pažnja raje neprestano skreće na problem teritorija, što je možda odraz zemljoradničkog mentaliteta, a može biti i nešto mnogo opasnije. Teritorije su, naime, konstanta. Nikuda one ne mogu otići, nikada ne mogu nestati. Ono što može nestati i što je u Srbiji odavno nestalo, jeste kontrola teritorije. Od nastanka naovamo, srpske parapolitičke vrhuške napuštaju efikasnu kontrolu teritorija i teritorijalnih komunikacija u korist kontrole nad tokovima novca, kontrole nad patriotskom pravovernošću, nad sportom, nad kulturom… Država ovde jednom rečju kontroliše sve osim onoga što joj je primarna obaveza. I zato se takva država cepa (raspada) na amorfni „narod“ i državni aparat izvan koga nema ni države, ni posla, ni para, ni zdravstvene zaštite. Ničega. I eto primarnog raspada. Država državnog aparata funkcioniše besprekorno. Izvan državnog aparata ništa ne funkcioniše. Nadalje, kao i svi zatvoreni sistemi, državni aparat zapada u stanje entropije. Otimačina, bogaćenje, korupcija – sve to nastavlja da buja, ali takva država „nulte energije“ nije u stanju ništa da učini da bi odbranila sopstveni integritet, integritet kojeg, uostalom, nikada nije ni bilo. Gledali smo kako se raspada SFRJ. Pa SRJ, pa SCG, a da osim sumanute destrukcije i pomahnitale patriotske retorike „država“ nije bila u stanju ništa da učini.

Najpogubniji, međutim, učinak dvestagodišnjeg takvog stanja jeste raspad kulturnog modela i apsolutni nestanak javnosti u pravom smislu te reči. Ako li ne snimaš, ne pišeš, ne pevaš i ne crtaš o junačkom stradijskom narodu, e onda za tebe nema mesta u Stradiji. Ako li ne izgovaraš hvalospeve o predsednikovom omiljenom teniseru – onda će, baš da se predsednik ne meša, teniserov otac isterati komentatora sa televizije. A onda će notorni državni emotikoni, Babuška i Ruho, zavapiti da nam treba jedinstvo i patriotizam. Na tu priču, nažalost, nasedaju i mnogi čestiti ljudi kojima nije baš najjasnija razlika između Srbije kao geografskog pojma i Srbije države, između srpskog naroda, stanovnika Srbije i građana države Srbije. Ta konfuzija, to stapanje i poistovećivanje čitavog jednog naroda, čitave jedne sjajne kulture i svođenje svega u granice interesa politički nekompetentne, moralno sakate parapolitičke elite – eto to je, dragi anonimni profesore, uzrok iscrpljivanja i svih prošlih i budućih raspadanja Srbije.

Da li je tako?

Da vidimo.

Dok u Parizu pljuju po velikom mrtvom srpskom piscu, ideolog i promoter svih zastranjivanja, Dobrica Ćosić, dobija zvanični organ.

Ni manje ni više nego „Službeni glasnik“.

 
Danas, 02.06.2009.

Peščanik.net, 03.06.2009.