- Peščanik - https://pescanik.net -

Ružno pače

Kažu da je Biblija tekst koji je najviše na svijetu prevođen, a odmah iza te dobre knjige su bajke Hansa Christiana Andersena, danskog pisca iz prve polovine devetnaestog vijeka.

Ima li ko da ne zna Carevo novo ruho, Malu sirenu ili Princezu na zrnu graška? Hans je napisao više od sto šezdeset priča, a možda najpoznatija je Ružno pače, toliko popularna da je sva prilika da se djeci ta priča priča kao tzv. narodno blago, kao nešto što potiče iz drevnih vremena, nešto što svima pripada jer nema jednog autora.

U Andersenovoj priči, Ružno pače se zadnje u leglu ispili iz najvećeg jajeta. Pače je preveliko i ružno, pa majka odmah posumnja da je zapravo ležala na ćurećem jajetu. Da bi se Ružno pače propisno identifikovalo, majka patka povede sve pačiće na plivanje, tokom kojeg bi se ćurčić utopio, ali ružno pače zapliva kako Bog zapovijeda. Onda krenu, što bi se reklo, na poljoprivredno imanje, gdje jedna starija patka zapazi da Ružno pače čudno (queer, u engleskom prijevodu) izgleda, a druga ga patka odmah fizički napadne. Sva se perad brzo složi da Ružno pače treba izbaciti iz pernate zajednice. Glave crvene od bijesa, ćuran na njega nasrne, njegova vlastita braća i sestra požele da ga mačka odnese, a majka žali što ga je takvog rodila. Ružno pače pobjegne iz tog belaja, i pridruži se jatu divljih pataka, koje jednoglasno zaključe da je pridošlica jako ružna, ali da se to može oprostiti ukoliko oženi nekoga iz jata. Ružno pače, međutim, brak ne zanima, pa se povuče u močvaru da bude sam. Tu na njega naiđu divlje guske, koje su pačetu sklone upravo zato što je toliko ružno. Nedaleko ima još jedna močvara u kojem ima mnogo neudatih gusaka, tu bi pače sebi moglo naći ženu. Ali u to lovci ubiju te dvije guske, i dok se pače trese od straha, priđe mu pas koji ga ponjuši i zbog ružnoće zaobiđe, što još više našteti pačetovom samopouzdanju.

U svom očaju, pače onda nabasa na kuću u kojoj živi jedna baba sa kvočkom i mačorom. Oni nisu sigurni je li pače muško ili žensko, pa ga maltretiraju i stave na probu: ima tri hefte da snese jaje. Pače, međutim, nije spremno za razmnožavanje, pa napusti babu, kokoš i mačora. I dalje očajnički tumarajući, pače jedne večeri spazi jato divnih ptica kako uz kliktanje izlijeće iz grmlja. Obuzmu ga čudna osjećanja, zakoluta se u vodi od sreće i klikne u njihovom pravcu. Ali labudovi odlete u tople krajeve, dok pače ostane da o njima mašta tokom okrutne zime koju jedva preživi.

Labudovi

No, labudovi se s proljeća vrate. A kad ih pače ponovo vidi, osjeti se, na čudan način, nesretan. Odluči da im priđe, uvjeren da će ga takvog ružnog ubiti: Ali bolje je, misli pače, da ga labudovi ubiju nego da ga patke kljucaju, kvočke tuku, seljanke maltretiraju. Kad im priđe, labudovi rašire krila, a pače kaže: “Ubijte me!” i sagne glavu da sačeka kobni trenutak. Ali u tom trenutku spazi svoj odraz na vodi, gdje vidi naočitog labuda. Svi se slože da je najljepši u jatu. Djeca sa obale mu se dive, a stariji labudovi mu se poklanjaju. Ružno pače ne zna šta da radi, od stida sakrije glavu pod krilo, vrlo sretan ali nimalo ponosan.

Za ponos je bilo prerano. Andersen, rođen u Odenseu 1805. je bio jedan od onih mučenika koji je morao svoje istospolne sklonosti čitav život skrivati. Odrastao je u sirotinji, ružan, sa velikim nosom, kombinacija nezgrapnosti i ženskastosti.

Druga su ga djeca spremno maltretirala – jednom su mu pred drugima skinuli gaće da vide da li je muško – dok je u školi primjenjivana skandinavska, okrutna disciplina.

Uspio se obrazovati, napisao je par romana (u kojima vrvi od muškog prijateljstva), a onda se toliko proslavio bajkama da se onomad družio sa Dickensom (kojem je išao na živce zbog svoje hipohondrije i prenemaganja). Sa ženama mu, što bi se reklo, nije išlo, mada je nekima u mladosti pisao ljubavna pisma. („Bijedno ružno stvorenje“, piše Andersen u Ružnom pačetu, „kako bi rado živjelo među patkama samo da su ga htjele ohrabriti!“) Kao što je pisao i ljubavna pisma nekolikim muškarcima, uključujući i čuvenu razmjenu nježnosti sa velikim vojvodom Carl-Alexanderom von Saxe-Weimar-Esenachom (da su se ikad potucali, kao što nisu, to bi automatski bio grupni seks). Ljubav njegovog života je bio Edvard Collin, kojem je pisao pisma danas česta u antologijama homoseksualne ljubavne korespondencije. „Čeznem za tobom“, pisao je Collinu. „Da, u ovom trenutku čeznem za tobom kao da si mlada Kalabrijanka tamnih očiju i pogleda punog plamene strasti.“ Nakon što se Collin oženio, Andersen je napisao Malu sirenu, u kojoj sirena čezne za princom koji oženi ljudsko biće, a njena ljubav ostaje neuzvraćena. Hansova čežnja nikad nije bila zadovoljena, osim svojeručno – u svom je dnevniku uredno križićima bilježio uspješne seanse samozadovoljavanja.

Lažne hijerarhije

Hans Christian Anderesen se nikad nije priključio labudovima. Umro je 1875, iste godine kad je Čajkovski – možda najpoznatiji evropski homoseksualac devetnaestog vijeka – počeo da piše svoj balet Labuđe jezero. Već 1893, novine su aludirale na Andersenov homoseksualizam, da bi mu 1901. u njemačkom časopisu koji je zastupao prava i razumijevanje za homosekusalce bio posvećen duži članak.

Dugo su, međutim, njegovi zvanični biografi insistirali da je bio heterosekusalac koji nije imao sreće sa ženama. Jens Andersen, savremeni danski biograf, potvrđuje u svojoj knjizi iz 2005. da je dobri Hans bio homoseksualac, ali smatra da je umro kao jungfer, sa dnevnicima punim križića.

Ružno pače, možda najpopularnija dječija priča svih vremena, može se tako čitati autobiografski, kao izraz iskustva življenja u društvu koje smatra da zna šta je normalno, a šta nije i koje na različite – ali uvijek okrutne – načine kažnjava sve one koje smatra drugačijima. Ta normativna okrutnost se opravdava lažnim prirodnim hijerarijama, a kažnjavanje počne od ranog djetinjstva. Neka djeca nauče da deveraju sa patkama, neka se ubiju (broj samoubistava među LGBT omladinom je mnogostruko veći nego među heterseksualnom omladinom), a neka, hvala Bogu, nađu svoje jato.

Nisu, naravno, sve Andersenove bajke priče o ličnom homoseksualnom iskustvu, niti je ijedna od njih samo o tome, ali je neporecivo da je to iskustvo ugrađeno u jedan od temeljnih tekstova civilizacije, u priče koje roditelji diljem kugle zemaljske pričaju svojoj djeci. A jedna od pouka te priče je i to da su bez iskustva homoseksualnih žena i muškaraca svijet i historija poluprazni. One kvočke i mačori što organizuju referendume morali bi znati da okrutnost nikoga ne čini boljim.

Radio Sarajevo, 30.11.2013.

Peščanik.net, 02.12.2013.

TEMA – PARADA PONOSA +