- Peščanik - https://pescanik.net -

S bombarderima ne možeš gasiti požare

 
Kažu da se s vatrom nije dobro igrati. Takvo igranje s vatrom prvih je dana ovog mjeseca izazvalo požar koji je zahvatio planinski lanac Karmel u sjevernom Izraelu. Vatra je divljala više dana i ugasili su je tek kad je Izraelcima priskočilo u pomoć par tuceta drugih država.

Opustošenje prirode bilo je veliko, bilo je i ljudskih žrtava i dakako ekonomskih šteta. Požar je navodno izazvao neki izraelski pubertetlija. No tu su konstataciju ubrzo počeli pobijati, mediji su dodali požare za koje su krivili izraelske Arape, i puno prije nego što se požarište ohladilo mnogi su stvar vatreno preinterpretirali u dio terorističkog rata protiv Izraela. U toj je ludosti zrno istine: taj požar je zaista povezan s ”terorizmom”.

“Terorizam”, s kojim je povezana ta nesreća, jeste predstava u našim glavama. Ta predstava oblikuje politiku koju – usprkos kozmetičkim operacijama kojima se bavi američka vlast pod Obamom – nazivamo “rat protiv terorizma”. Požar koji je uništavao karmelsku prirodu, koju je zbog biološke raznovrsnosti uzeo u zaštitu Unesco, jedan je u nizu događaja koji pokazuju kako takozvani rat protiv terorizma smanjuje našu sigurnost i kako nas ugrožava.

Najprije ću reći kako nemam ništa protiv sigurnosti. Mislim da je svrha javne vlasti, u naša vremena dakle države, jamčenje sigurnosti građana (a ne, recimo, ljudskih prava). Sigurnost je u javnom interesu, sigurnost je javno dobro. Problem s politikom što su je pod Bushovom vlašću prihvatile SAD, a pod njihovim pritiskom Evropa i veliki dio ostalog svijeta, nije u tome da je postavila u središte sigurnost. Problem je u tome da je ta politika iskoristila sigurnost kao izgovor za djelovanje protiv javnog interesa i protiv države, za služenje privatnim i korporacijskim apetitima, za nadziranje stanovništva kakvog u historiji nismo sreli, za globalno podređivanje i pljačkanje siromašnih, za bezuslovno uništavanje okoliša.

Prividna urgentnost te politike počiva u dobro utrženom tumačenju da čuva naš zapadnjački, razvijeni, demokratski i civilizirani svijet od terorizma. Proglašena nužnost rata protiv terorizma jeste adut koji oduzima sve argumente. Među argumentima koji nastoje relativizirati tu deklariranu nužnost, ili je čak problematizirati, najčešći je onaj koji dokazuje i upozorava da rat protiv terorizma na način na kakav je vođen – a vođen je tako da prevashodno trpi civilno stanovništvo – stvara ”naše” neprijatelje. Zapravo mi se ne čini najuvjerljivije tumačiti gnjev nekih iračkih, afganistanskih, pakistanskih, jemenskih itd. seljaka ili pastira, kojima su iz zraka pobili dio rodbine, kao plod alkaidske propagande. No ovdje neću govoriti o tome, neću govoriti o tzv. uznemirujućim ”dvostrukim mjerilima” Zapada, niti ću se pak upuštati u raspravu o tome ko je uistinu terorista ili gori terorista.

Karmelski požar spada u onu kategoriju u koju spada, recimo, poplava New Orleansa ili potres na Haitiju. Ta nesreća pokazuje da se Izrael, uz svu svoju opsjednutost “sigurnošću” i neizmjernim investiranjem u nju, ne može postarati za vlastitu sigurnost u elementarnoj nesreći. Pokazao je svoju ranjivost, ranjivost koju ne može prikriti nikakav protivraketni štit, pokazao je slabost na unutrašnjoj fronti. Sva vojska i vojnička tehnologija što je država angažirala nije bila dovoljna za ugasiti srednje velik šumski požar. S vatrogascima i vatrogasnom opremom morali su pomoći bližnji i daljnji susjedi. Pokazalo se da Izrael može izazvati požare, ali da ih ne može ugasiti.

Gideon Levi pripada onim komentatorima koji su izrazili nadu da bi Izrael mogao iz te epizode nešto korisno naučiti. Sljedeći rat, ako do njega dođe, bit će naime rat koji će zahtijevati gašenje na unutrašnjoj fronti, na domaćem tlu. Susjedi tada neće pomagati. Jasno je naravoučenije koje se nudi. Vojna opcija za Izrael nije dobra opcija. Vojna opcija kojom sada prijeti Izrael i nameće je onom dijelu svijeta koji je dosad barem tolerirao izraelsko nezakonito i povremeno zločinačko djelovanje, ako ga već nije podupirao, jeste vojni napad na Iran. Ako bi izraelsku državu vodili racionalni ljudi, nakon ovog požara ne bi se igrali s vatrom.

Ali zašto je Izrael ranjiv na unutrašnjoj fronti? Zato jer s bombarderima F-35 ne možeš gasiti požare. Zato jer dvadeset tih bombardera, kojima je Obama na svoju vječnu sramotu htio potkupiti Izrael, kako bi za tri mjeseca zamrznuo svoje nezakonito prisvajanje palestinske zemlje, perpetuira stanje na koje je takozvani rat protiv terorizma lažno uvjerljiv odgovor. Izrael je ranjiv, jer umjesto da se pošteno posveti diplomaciji i integrira u okoliš, prijeti ratom i na njega se sprema, jer raspiruje takozvani rat protiv terorizma.

Takozvani rat protiv terorizma je gigantska alokacija sredstava. Ogromno bogatstvo se troši u namjene koje imaju malo veze s javnim dobrom, a za stvari koje su u javnom interesu nema se novca. Izrael ima sva oružja koja možeš zamisliti, od konvencionalnog do nuklearnog i zabranjenog, no nema dovoljno vatrogasnih aparata. SAD imaju još više oružja i za vojsku namjenjuju nezamislive svote novca, a urušava im se infrastruktura (pa i obrazovni sistem i slično). Umjesto da ih mora biti strah da popuste nasipi protiv poplava, da se sruši most, uruši krov na stadionu ili eksplodira plinski vod, ili da kad izbije vatra ne bude dovoljno vatrogasaca, vladajući hrane ljude strahom od terorizma. Slovenačke vlade opremaju vojsku za okupacijske operacije u državama koje nam nisu nikada učinile ništa nažao, no pri snažnijoj kiši poplave haraju našim gradovima i selima.

Takozvani rat protiv terorizma ne možemo dakako kriviti za sve što je naopako u današnjem svijetu. Na njega možemo gledati kao na koncentrirani izraz one hegemonijalne globalne politike čiji je cilj opljačkati javno bogatstvo za privatnu korist. Takozvani rat protiv terorizma je privilegirano sredstvo za bogaćenje najbogatijih i siromašenje manje bogatih i bijednih. Jer je u njegovom jezgru argument izvanrednih prilika, koji suspendiraju važeće zakone, postaje siromašna većina stanovništva istovremeno sve više obespravljena. I, dodat ću, što se više vrhuška pod izgovorom sigurnosti bogati, izmiče političkom nadzoru i postavlja se iznad zakona, tim smo manje sigurni.

 
Dnevnik.si, 18.12.2010.

Preveo sa slovenačkog Mario Kopić

Peščanik.net, 19.12.2010.