- Peščanik - https://pescanik.net -

Cena rušenja Sadama

U subotu 15. februara 2003. preko milion nas – studenata, dece, hrišćana, muslimana, časnih sestara, čitalaca Telegrapha – okupilo se u Hajd parku na najvećim demonstracijama u istoriji Britanije. Vikali smo „Ne u moje ime“, dok se niz govornika – od Čarlsa Kenedija do Džesija Džeksona – ređao da osudi predstojeću invaziju na Irak.

U Glazgovu, snuždeni ali ipak prkosni premijer održao je govor aktivistima Laburističke partije. Odgovarajući na demonstracije u Londonu, Toni Bler je rekao: „Moralni razlozi protiv rata imaju moralni odgovor: reč je o moralnom razlogu za uklanjanje Sadama. To nije razlog zašto reagujemo. Reagovanje mora biti u skladu sa odlukom Ujedinjenih nacija o oružju za masovno uništenje. Ali iskreno govoreći, ako budemo reagovali to činimo čiste savesti.“

Da li je Blerova savest i dalje čista je pitanje koje će on, kako je jednom sam rekao, morati da raspravi sa bogom. Ali deceniju posle rasprave o sumnjivim dosijeima, oružju za masovno uništenje, upozorenjima od 45 minuta i raznim odredbama i pododrebama Rezolucije UN 1441, pokazalo se da su oni među nama koji su ustali protiv rata bili u pravu. Mi smo bili u pravu, a huškači su pogrešili.

Mi koji smo bili protiv rata ne treba da se ponosimo masovnim demonstracijama, nego svojim rasuđivanjem. Ispostavilo se da su naši argumenti i predviđanja tačni, a da su argumenti naših ratobornih protivnika diskreditovani. Da li se sećate te retorike? „Nije bilo sumnje“ da će napadači „pronaći najjasnije moguće dokaze o Sadamovom oružju za masovno uništenje“ (Bler) kao i dokaze kako je Irak „obučavao pripadnike Al Kaide u rukovanju ovim oružjem“ (Kolin Pauel). Strani vojnici će biti „dočekani kao oslobodioci“ (Dik Čejni). „Uspostavljanje slobodnog Iraka u srcu Bliskog istoka“ biće „prekretnica u globalnoj demokratskoj revoluciji“ (Džordž Buš).

Bio je to galimatijas laži i poluistina, zabluda i dvosmislica. Osim gledalaca Fox Newsa, većina ljudi sada shvata da Irak nije imao oružje za masovno uništenje, i da sekularni Sadam nije održavao veze sa islamistom Osamom. Rušenje baatističke diktature nije dovelo do demokratske revolucije ljudskih prava. Svaki argument huškača na rat pokazao se kao potpuno lažan.

Rat u Iraku bio je strateška katastrofa – ili, kako je torijevski ministar Kenet Klark nedavno rekao na radiju BBC, „najgora spoljnopolitička odluka u mom veku… gora od Sueckog kanala“. Invazija i okupacija ove zemlje uzdrmala je moralnu reputaciju zapadnih sila; osnažila Iran i njegove satelite; pojačala pretnju od Al Kaide u zemlji i inostranstvu i poslala jasan signal „odmetnutim“ režimima da je najbolja (i jedina?) zaštita od preventivnog napada pod vođstvom SAD nabavka oružja za masovno uništenje (vidi odrednicu Koreja, Severna).

Možda je postojao jak moralni argument za rušenje tiranina i oslobađanje iračkog naroda – ali je suprotni argument bio mnogo jači. Koliko god Sadamova vladavina bila brutalna i okrutna, „humanitarna intervencija“ nije mogla biti opravdana u martu 2003, imajući u vidu da nije bilo tekućeg ili predstojećeg masovnog pokolja Iračana. Neki od nas su upozoravali da će cena ovog postupka, u krvi i novcu, biti mnogo viša od toga da ne učinimo ništa.

Tako je i bilo. Ispostavilo se da je najveće oružje masovnog uništenja sama invazija. U proteklih deset godina, Iračani su bili svedoci fizičkog, društvenog i ekonomskog uništenja svoje zemlje – bombardovanja škola, kuća i bolnica; opsade gradova poput Faludže; američkih masakara u Haditi, Mahmudijahu i Baladu; najveće izbegličke krize na Bliskom istoku još od etničkog čišćenja Palestine 1948.

Od 2003. do 2008, prema naučnoj studiji u medicinskom žurnalu Lancet, u Iraku je od invazije direktno stradalo 601.000 ljudi – to jest, bombardovani su, spaljivani, izbodeni, poginuli od vatrenog oružja i mučeni na smrt. Proporcionalno, to je isto kao kad bi u istom periodu poginulo 1,2 miliona Britanaca, ili šest miliona Amerikanaca. U tipično defanzivnom (i lažljivom) pasusu iz knjige Blerovih memoara, on opisuje izveštaj iz Lanceta kao „vrlo sporan“ i kaže da su brojke „po nekima netačne i varljive“. Ser Roj Anderson, tadašnji glavni naučni savetnik ministarstva odbrane, rekao je ministrima u internom dopisu da su metodi korišćeni u izveštaju „bliski najboljoj praksi“ i da je studija „veoma solidna“.

Verovatno je poricanje ono što ratoborcima omogućava miran san. Osporavaju studije koje su pokazale ljudsku cenu rata – bilo da se radi o civilnim žrtvama širom zemlje, ili o torturi i zlostavljanju u iračkim zatvorima (koje je jedan istražitelj UN 2006. opisao kao „gore nego u vreme Sadama Huseina“), ili petostruki porast defekata kod novorođenčadi i četvorostruko učestalije oboljevanje od raka u Faludži i okolini. Ili pokušavaju da za nasilje i previranje u Iraku okrive isključivo teroriste, „džihadiste“ i „islamofašiste“. Malo je onih koji osporavaju da su većinu ubistava u Iraku izvršili sadistički monstrumi iz redova Al Kaide i srodnih pokreta. Ali skoncentrisati se samo na zločine AKI (Al Kaide u Iraku) predstavlja krupno moralno izvrdavanje.

Prvo, prema Lancetovoj studiji, 31% nepotrebnih žrtava u Iraku može se pripisati koalicionim snagama – to je oko 186.000 ljudi od 2003. do 2006. Drugo, većina istraživanja pokazuje da je samo mali broj iračkih pobunjenika formalno pripadao AKI. Otpor je započet u Faludži 28. aprila 2003. kao nacionalistička kampanja, mnogo pre dolaska džihadista iz inostranstva, ali tek nakon što su američke trupe otvorile vatru i ubile 17 nenaoružanih iračkih demonstranata. Treće, u Iraku uopšte nije bilo aktivnih džihadista pre naše mesopotamske avanture; u istoriji Iraka nije bilo bombaša samoubica. Međutim, od 2003. do 2008. u toj zemlji se raznelo 1.100 bombaša. Rat je od Iraka napravio, po rečima američkog generala Rikarda Sančeza, „magnet za teroriste“.

Ispostavilo se da je invazija na Irak najbolja regrutna kampanja koju su muslimanski ekstremisti mogli da požele. Radikalizovane su hiljade mladih ljudi, od Bliskog istoka do centralne Engleske. Pogledajte šta kaže bivša direktorka MI5, Eliza Meninghem Buler: „Kakve god bile prednosti obaranja Sadama Huseina, ovaj rat je bio i smetnja proganjanju Al Kaide. On je pojačao terorističku pretnju… i naveo neke britanske muslimane da se okrenu terorizmu.“

Na kraju, kažu neke pristalice rata, takvi argumenti su irelevantni. Zar Iračani nisu zadovoljni rušenjem Sadama? Uprkos krvoproliću, zar njihovoj zemlji nije bolje zbog rata? Pa i nije. „Da pojasnim situaciju svakom kretenu kome i dalje nije jasno“, napisala je iračka blogerka pod pseudonimom Riverbend na svom blogu Baghdad Burning u februaru 2007, „Sada je gore. I gotovo je, izgubili ste svakog normalnog Iračanina kada su izašle slike iz Abu Graiba… Izgubili ste kad ste na vlast doveli ubice, pljačkaše, mafijaše i paravojne komandante.“

U septembru 2011, Zogbijeva anketa pokazala je da 42 procenta Iračana smatra „da im je gore“ zbog angloameričke invazije na njihovu zemlju, u poređenju sa samo 30 procenata koji kažu „da im je bolje“. Jedno ranije istraživanje, koje je u novembru 2005. sproveo BBC, pokazalo je da tanka većina Iračana (50,3 posto) kaže da je rat u Iraku bio „delimično“ ili „apsolutno“ pogrešan.

Da li ovo treba da nas čudi? Vladu posle Sadama, kako primećuje istaknuta iračka spisateljica i aktivistkinja Haifa Zangana, „prožimaju sektaške i etničke podele, ali iznad svega korupcija“. Izveštaj Human Rights Watch iz 2012. pokazuje da novi vladari Iraka „nekažnjeno krše“ prava svojih građana. U novoj knjizi Irak: od rata do novog autoritarizma, Tobi Dodž dokumentovano pokazuje kako je rat stvorio sistem uprave koji se ne razlikuje mnogo od nekadašnjeg. Premijer Nuri Al Maliki, tvrdi Dodž, vodi svoju državu ka „nezamislivo destruktivnoj diktaturi“. Uvođenje liberalne demokratije na obale Tigra ostaje samo neokonzervativna maštarija.

Dakle, Sadam je sklonjen – ali po koju cenu? Irak je uništen i izgubljeno je stotine hiljada nedužnih života, kao posledica nepotrebnog, ničim izazvanog rata koji je, po rečima bivšeg glavnog sudije, lorda Bingama, predstavljao „ozbiljno kršenje međunarodnog prava“. „To je bilo gore od zločina“, rekao je francuski diplomata Taleran, reagujući na Napoleonovu egzekuciju vojvode od Angena, „to je bila greška“. Irak je izvrnuo Taleranov aforizam naglavačke – to je gore od greške, to je zločin.

 
Mehdi Hasan, New Statesman, 14.02.2013

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 21.02.2013.