- Peščanik - https://pescanik.net -

Sadržajna demokracija

Svi su radikalni mislioci bili protiv demokracije. Od Heraklita i Platona do Marxa i Nietzschea, od Mojsija i Svetoga Pavla do Lenjina i Lacana. Za nekoga tko raspolaže Istinom, demokracija je naprosto nesnosna. Jer onaj tko zna za Istinu, obično zna i za način kako je raširiti među druge. A demokracija je upravo tom širenju uvijek na putu. Uvijek, naime, postavlja neka pravila o širenju Istine, drugim riječima, demokracija Istinu ne potiče, već sprječava i koči. Umjesto da omogući da stvar odmah zgrabimo u korijenu, radikalno, demokracija nas zaustavlja formom, formom koja blokira Istinu, sadržaj o kojem je riječ.

Još je odvratnije, zapravo neprihvatljivo, da demokracija omogućuje i širenje ne-istina, da ih ne iskorjenjuje prije nego izbiju na vidjelo i razmašu se. Pogledamo li pomnije, demokracija kao formalna demokracija relativizira i na taj način degradira Istinu. Demokracija zapadnjačkog tipa, od prosvjetiteljstva nadalje, slijedeći Kantov kategorički imperativ, formalni Zakon autonomne moralnosti kao uvjet svih moralnih sadržaja, jest demokracija za različite sadržaje. Dajući različitim stajalištima isto pravo, jednako ishodišno pravo na nastupanje, naizgled ih jednako vrednuje. Jer jednakovrijednost svih stajališta uistinu označava obezvrjeđenje Istine, odnosno jedino prave istine. Zato demokracija u osnovi nije ništa drugo nego močvara u koju smo bačeni kad se dokopamo Istine i kada nastupi trenutak njena promicanja.

Demokracija dakle ukida Istinu, istinu s velikim početnim slovom. Jedini put koji vodi iz tog neizdrživog stanja je zato ukidanje demokracije, ukidanje stanja u kojem su sve istine jednakopravne. Sa aspekta Istine, jednakopravnost istina znači – laž. A valja se boriti protiv laži. Valja nastupiti protiv laži, protiv pluralizma istina i aktivirati sve snage da demokraciju u njenom formalizmu ne samo razotkrijemo, nego i zamijenimo. Ako već treba biti neke demokracije, tada je dopuštena samo sadržajna (supstancijalna), na Istinu kao dogmu oslonjena demokracija. Ne demokracija uopće, nego jasno određena demokracija, npr. narodna demokracija, demokracija koja nije narodna samo po obliku, nego i po sadržaju.

Drugo, moderno ime za radikalnog mislioca jeste revolucionar. Kao najveći revolucionar na području moderne, svagda već i političke misli, slovi Karl Marx. Proleterska revolucija per definitionem znači ukidanje formalne demokracije i uvođenje sadržajne, odnosno neposredne i opće demokracije, ukratko – komunizma. A kad je riječ o Istini, svagda nastupaju empirijske teškoće, personificirane u neprijateljima Istine, pa je zato potrebno prethodno razdoblje. Iza Marxa zato uvijek, konkretna imena mogu biti različita, dolazi Lenjin. Da bi se zaštitila i odbranila Istina, treba prethodno uvesti diktaturu. Po Lenjinu, diktaturu proletarijata, odnosno narodnu demokraciju. Ali nije išlo.

Kao što znamo, ta operacija nije uspjela. Realni socijalizam kao prva faza komunizma je implodirao. Na gotovo cijelom svijetu pobijedila je liberalna demokracija, drugo ime za formalnu demokraciju kao grobara Istine. No ostala je nostalgija za pravom, sadržajnom demokracijom. Uskoro, nekoliko godina nakon implozije realnog socijalizma, ponovno je zaživjela i iznova dobila svoje glasnike. Na primjer u nekadašnjem lenjinistu Alainu Badiouu, učeniku Luisa Althussera, no samo se sada umjesto Lenjina kao odlikovana figura pojavio Sveti Pavao.

Otkuda to obraćanje od Lenjina prema Svetom Pavlu? Je li uopće riječ o obratu? O bratu u mišljenju i viđenju, temeljnoj promjeni u načinu razmišljanja?

Što nam poručuje Badiou? Vojni despotizam, karakterističan za rimski imperij, ne odnosi se na komunistički Sovjetski Savez, nego na postojeći globalni kapitalizam u okviru parlamentarne, liberalne demokracije. Francuzi, među koje se u ovom slučaju, unatoč svom univerzalizmu i kozmopolitizmu, uvrštava i Badiou, ne vole tuđe riječi, imperijalizam tuđica, pa ne žele govoriti o globalizaciji, nego o mondijalizaciji. Neovisno o razlici u terminima, u oba slučaja imamo posla sa svjetskim širenjem demokracije, koju Badiou zbog njene formalnosti, zbog njezine formalističke nesadržajnosti, smatra kvazi-demokracijom, smatra je nepravom, neistinskom, nesadržajnom demokracijom. Po njemu, demokraciju kao formu Istine može osigurati samo pristup kakvog je imao Sveti Pavao.

U čemu je sad Pavao uzor? Kao bivši dijalektički materijalist Badiou naravno ne vjeruje u realnost Kristova ustajanja od mrtvih, zato je tim više fasciniran činjenicom da je Pavlu uspjelo svijetu utisnuti vjeru u taj Događaj, i to samo na podlozi Događaja koji se dogodio njemu samome, kad je na putu u Damask, s ovlaštenjem da rasprši malu kršćansku zajednicu u tom gradu, čuo Glas i doživio prosvjetljenje u Isukrstu. Taj je drugi, lični Pavlov događaj, bio jedini jamac Kristova događaja, pa je Pavlovom zaslugom svejedno zaživio kao Istina, štoviše, kao dvostruko posvjedočena i potvrđena Istina.

Alain Badiou neće dugo vremena ostati neshvaćen. Aktualizirat će ga Slavoj Žižek. Prvo će krajem XX stoljeća, na tragu Derride i Rortyja, rehabilitirati Karla Marxa, da bi zatim ubrzo na red došao i Lenjin. Tako je u časopisu Die Zeit izišao njegov članak „Učiti se od Lenjina“, sa sljedećom tezom: Liberalno društvo ne poznaje radikalan izbor. O fundamentalnim promjenama tu nije moguće razmišljati. Zato je Lenjin aktualan. Alternative su izvan sistema.

Koje to alternative možemo tražiti izvan sistema formalne demokracije? Što je to što omogućuje radikalan izbor što ga liberalno društvo ne dopušta? U ime čega možemo zahtijevati fundamentalne promjene? Samo u ime Istine, pa premda je to Istina o rascijepljenom subjektu, njegovim željama, užicima i pulzijama. U ime Istine, odnosno u ime prave, zbiljske slobode, koju navodno formalna sloboda liberalne demokracije ne omogućuje, a time ni radikalno slobodne odluke.

Ali što konkretno znači u demokraciji stupiti izvan zakona, napustiti područje pravila i granica postojećeg poretka?

Da se, na primjer, počnemo zločinački ponašati, ubijati nasumice? To ne bi značilo napustiti postojeći poredak. Naprotiv. Okončanjem u zatvoru postojećem bismo se poretku hotimično ili nehotimično prepustili i tako ga iznova učvrstili. Ili ako bismo, recimo, pobjegli iz jednog nacionalnog sistema u drugi? To ne bi značilo ništa drugo nego preseliti se iz jednoga postojećeg poretka u drugi. Ili ako bismo ustanovili komune komunističkog ili nekog drugog tipa, to opet ne bi značilo oprostiti se od postojećeg poretka, jer ih taj već unaprijed predviđa, ujedno raspolažući i zakonitostima prijelaza ili ulaska u njih. Preostaje još samoubojstvo, no to ne znači izlazak iz postojećeg poretka, nego iz svakog poretka. Ukratko: slijepa je ulica pozamašna, a mogućnosti za radikalan prijelom jedva da su moguće, ako već ne nemoguće.

Treba li dakle sve to o čemu govore radikalni filozofi odbaciti? Sasvim i konačno? Ne. Valja razlučiti ravni i prostore u kojima se krećemo. Najprije između civilnog i političkog društva. Na ravni civilnog društva mogu različite kršćanske i ostale zajednice, različiti marksistički i ostali kružoci polaziti od svojih Istina, proglašavati ih neopozivim dogmama i u njihovo ime homogenizirati, totalizirati i disciplinirati svoje članstvo i sljedbeništvo. Ali ako taj model preslikamo na političko društvo, dolazi do – katastrofe. Sadržajna, potpuna, totalna demokracija, organizirana oko Istine kao dogme, nije više demokracija, nego totalitarizam. Radikalan izbor s alternativama koje su izvan sistema u parlamentarnoj demokraciji možemo realizirati samo pomoću revolucije, odnosno radikalnom akcijom izvan parlamenta, napadom na parlament, ukidanjem stranačkog života. Drugim riječima – terorističkim akcijama.

 
Peščanik.net, 19.02.2010.