- Peščanik - https://pescanik.net -

Samo čovjek!

Knjiga memoara italijanskog pisca i oficira Emilia Lussua Godina na visoravni, Un anno sull’altipiano, (1938) vodi nas na visoravan Asiago, u Alpama, u vedru i tihu septembarsku noć 1916. godine. Sa svojim vodnikom izašao je komandant bataljona Emilio Lussu iz rova, ne bi li eventualno odredio gdje se nalazi nevidljivi 37-milimetarski top koji je, danima, zadavao brige i nevolje njegovim odredima. Nakon što je četveronoške prevalio nekoliko metara, slučajno je dospio do mjesta odakle je mogao bočno promatrati neprijateljski rov. Tada se pred njegovim očima otvorio neobično poznat prizor: “Tu su dakle ti Austrijanci, tako blizu da bi ih se moglo skoro dodirnuti, spokojni, kao šetači na trotoaru nekog grada! …Pred našim očima naglo se ukazao nepoznat život. Ti rovovi, koje smo tako često bezuspješno napadali, toliko je njihov otpor bio žilav, s vremenom su nam se počeli činiti kao mrtva, turobna mjesta, koja je život napustio, utočište zagonetnih i strašnih duhova. A sada su nam se ukazali u svom istinskom životu. Neprijatelj, neprijatelj, Austrijanci, Austrijanci!… Bio je to neprijatelj, bili su to Austrijanci. Muškarci i vojnici kao i mi, izgledom kao i mi, u vojničkoj uniformi kao i mi, a sada se kreću, govore i ispijaju kafu isto onako kao što to čine u isti čas, iza nas, naši drugovi. Čudne li stvari. Nikada mi prije na pamet nije pala slična misao. Sada piju kafu. Neobično! Zašto mi se činilo tako izvanrednim da piju kafu? A oko deset ili jedanaest sati jest će obrok, isto kao i mi. Može li neprijatelj živjeti bez pića i bez jela? Sigurno ne može. Pa koji je onda bio razlog mojoj zaprepaštenosti?”

Emilio Lassu polazi u izviđanje pokušavajući da odredi neprijateljski položaj, a neočekivano nailazi na vojnike koji su mu nalik. Dakako, on ne saznaje ništa što već prije nije znao. Ne mora provjeravati da li su Austrijanci ljudi. Premda podupire rat u kojemu se bori, premda želi pridonijeti tome da spriječi, s pobjedom Sila Osovine, trijumf Reakcije u svojoj zemlji i u Evropi, on nikada nije mislio da se bori protiv bića koja pripadaju nekoj drugoj vrsti. Propaganda je bolest pozadine i ne utječe na njega. Ali iznenada izbliza vidi one protiv kojih se borio izdaleka. A na njegovo zaprepaštenje, taj krupni plan budi između njega i njih osjećaj zajedništva, dotada potisnut ratom. No oficiru Lussu spremaju se još neka iznenađenja.

U neprijateljski rov stiže, naime, neki mladi oficir. U istom trenu, austrijski vojnici zamuknu i razmiču se. Lussu, koji već dugo ratuje, a stekao je čak i ratne navike i ratni mentalitet, zgrabi pušku vodnika koji ga prati. Pomisli kako bi, nakon toliko sati čekanja, toliko izviđanja, toliko izgubljenog sna, bila ludost da dopusti da umakne ta krupna mlada zvjerka koja mu se našla takoreći na dohvat ruke. Ali jedan će pokret nadvladati njegovu ratobornu odlučnost.

“Austrijski oficir zapali cigaretu. Sada je pušio. Cigareta je između nas stvorila nepredviđeni odnos. Čim sam ugledao dim, i ja sam osjetio želju za pušenjem. Ta me želja navela na pomisao da i ja imam cigarete. To je potrajalo trenutak. Moj čin ciljanja, koji je prije toga bio automatski, postao je razumski (ragionato). Morao sam misliti da ciljam, ciljam na nekoga. Oslabio je pritisak kažiprsta koji je počivao na obaraču. Razmišljao sam. Bio sam prisiljen razmišljati… Možda je taj potpuni mir udaljio moj duh od rata. Preda mnom je bio oficir, mlad, nesvjestan opasnosti koja mu prijeti. Nisam ga mogao promašiti. S te sam udaljenosti mogao ispaliti hiljadu puta, a da nijednom ne promašim. Bilo bi dovoljno da pritisnem obarač: strovalio bi se na tlo. Izvjesnost da njegov život ovisi o mojoj volji navela me na oklijevanje. Preda mnom je bio čovjek, čovjek! Čovjek! Razabrao sam oči i crte lica. Svjetlo praskozorja postajalo je jasnije i sunce se naziralo iza planinskih vrhova. Pucati tako, na udaljenosti od nekoliko koraka, na čovjeka… kao na divlju svinju!”

U času kada se sprema učiniti ono što zahtijeva njegov interes, a i nalaže navika ratovanja, Lassua ošine grom očiglednosti. Kontura lika, bezazleni pokret potpaljivanja cigarete – te naizgled neznatne pojedinosti lišavaju neprijateljskog oficira njegovih dvaju osobina – oficira i neprijatelja. Ono što se namah pokazuje nisu više vidljiva određenja njegovog bića, nego nešto neovisno o statusu, funkciji, položaju i nacionalnosti – sama njegova ljudskost. Avevo di fronte un uomo! “Preda mnom je bio čovjek!”

Pod učinkom prepoznavanja, Lussu se stavlja na mjesto nepoznatog što ga drži u šaci. Bez upozorenja, preplavljuje ga saosjećanje, samilost, to jest ne samo stid od toga da vidi patnju sebi sličnog, nego identifikacija sa smrtnom patnjom koju mu se sprema zadati. Bio je jedan, sada je – bez svoje volje – dvojica. Nesposoban da se u tom trenutku sabere i djeluje, Lussu, sit napora, pruža oružje vodniku koji ga prati. No žrtva iste “imaginarne hemoragije” i kao paraliziran istom očitošću, on odbija ponudu: “Ne mogu ni ja”. Vraćaju se u rov, četveronoške, praznih ruku. Kafa je već bila skuhana.

Kako nas je naučila Hannah Arendt, svaka Ideja, ojačana dokazom protiv Protivnika, odbija priznati stvarnost onakvu kakva se daje i događaj onakav kakav se zbiva. Oslonjena na nepokolebljivu sigurnost u borbu na život i smrt između čovjeka i neprijatelja ljudskog roda, ona se oslobađa stvarnosti koju primamo s naših pet čula i ustrajava na “istinitijoj” i autentičnijoj stvarnosti koja je skrivena iza svega uočljivog, upravlja sa tog skrovitog mjesta i zahtijeva posebno, šesto čulo, koje nam omogućuje da je postanemo svjesni.

To šesto čulo i tu misao, misao sasma oslobođenu iskustva i stvarnosti zahvaljujući samo njenoj moći da sve protumači, Hannah Arendt naziva ideologijom. Pruža ih posebna ideološka obuka koja se stiče u ideološkim institucijama. Ideološka propaganda vazda nastoji unijeti i pridati skriveno značenje u svaki javni, stvarni događaj i sumnjati u skrivenu namjeru svakog javnog političkog čina. S ubilačkom ili totalitarnom ideologijom, bilo ona rasistička ili komunistička, koncept neprijateljstva zamijenjen je konceptom zavjere, a on proizvodi mentalitet u kojem se stvarnost više ne doživljava i ne razumijeva kao ono što jeste, nego se automatski pretpostavlja da označava nešto drugo. Ideolozi su vazda “ilegitimisti”!

Ideologija nije laž ili neistina uočljivog, nego prije sumnja u uočljivo i sistemsko prikazivanje realnosti, koja nam je pred očima, kao površnog i opsjenarskog ekrana. Nije to perciptivna vjera nego nevjera. To nije naivno priznavanje i prihvaćanje vidljivog, nego njegovo racionalno odbacivanje. Stoga je imago-logija upravo dovršenje ideologije: ideje kao slike slika su in-formatorke životnog svijeta.

Na taj je “udar” realnog naletio Lussu za vrijeme svoje izviđačke misije. Uputio se četveronoške da racionalno sazna više, a što je našao, sa čime se naposljetku suočio? Sa čovjekom. Sa smrtnim, konačnim, potrebitim bićem. Sa licem, nemoćnim, ranjivim, bez obrane, sa “licem kao smrtnošću” (E. Levinas). Budući da Lussu gleda lice, lice ga gleda, tiče ga se i stupa u njegov svijet. Čovjek koji tamo stoji nije više predmet koji može dosegnuti, nego je, nepredviđeno, i neko bližnji. On ga više ne nadzire, nego bdije nad njim. Lussu otkriva da ga poziva i privodi upravo onaj kojega je vrebao i držao u šaci. Prije je mirno ratovao, a odjednom ga je obuzela zebnja mira. Nad licem drugog ne može, njegova se moć lomi pred otporom golog lica drugog čovjeka. Štaviše, kad se nađem pred licem drugoga postavljen sam u pitanje. Ne mogu izbrisati poziv, poziv koji ne ovisi o meni, ali koji je upućen meni, samo meni. Ne može me niko zamijeniti. Poziv je to bez glasa da u njemu čitam – etičku zapovijest Ne ubij! Jedinu zapovijest koja nema iznimke. Jer iznimku ne može imati.

 
Peščanik.net, 04.08.2011.