U Cankarjevom domu nedavno su postavili na ogled šačicu filmova napravljenih prema predlošcima Franza Kafke i Roberta Walsera, a među njima i Institut Benjamenta, što su ga 1995. napravili braća Quay prema romanu Roberta Walsera Jakob von Gunten. U najavi smo mogli doznati u nekoliko rečenica sažet sadržaj: naime, Jakob von Gunten se upisuje u školu za sluge.“Tamo brzo ustanovljava da ima dril za sluge jednu samu svrhu, a to je čovjeka ukalupiti i ograničiti na ravan poslušnog subjekta i oduzeti mu svaku osobnu značajku“. Rečenica je možda faktički točna, no ne može se zamisliti nešto što bi moglo zavesti dalje od duha i stava koji prožima tu knjigu.
Počnimo od početka. Jakob se dakle upisuje na Zavod Benjamenta, školu za muške sluge, i knjiga nije drugo do njegov dnevnik, koji već u prvoj rečenici postavlja ugao gledanja: “Učimo se ovdje manje, nedostaje učitelja, i mi, momci iz Zavoda Benjamenta, nećemo dosegnuti ništa, odnosno, kasnije u životu ćemo svi postati nešto veoma sićušno i podređeno. Poduka koju imamo ulijeva nam u glavu prije svega strpljenje i pokornost, osobine koje obećavaju malo uspjeha ili gotovo ništa… Jedno znam zasigurno: kasnije ću u životu biti jedna krasna lijepo zaokružena ništica.“ Jakob dakle postaje pitomac škole čija je osnovna namjena: naučiti se biti ništa. Naučiti se služiti, pokoravati, izvršavati naredbe bez vlastitih ambicija, bez nadmenosti i pobune, naučiti se živjeti bez vlastitog ja, bez nade, bez mišljenja. Zvuči grozno, kafkijanski, bezdušno totalitarno? Najava nadolazećih totalitarizama (roman je iz 1909)? Nikako.
Zavod Benjamenta je mjesto gdje se vrijeme zaustavilo. Oko njega je doduše grad u vrevi, nagli napredak, masa, vika, topot, “sva Evropa šalje ovamo svoje ljudske primjerke“, ali u zavodu se ne događa ništa osim vječno jednakog vježbanja. “Imamo samo jedan sat i taj se neprestano ponavlja. ‘Kako se mora dječak ponašati?’ Oko togapitanja se u biti vrti čitava poduka. Nikakvo nam znanje nije posredovano.“ Zavod je kao relikt nekog vremena ovijenog u sebe, otvara vrijeme izvan vremena i prostor izvan prostora. Na čelu mu stoji gospodin Benjamenta, melankolični upravitelj, koji je sve prije nego autoritarni zapovjednik pred kojim bismo se tresli, a njegovi povremeni samovoljni izljevi svjedoče prije svega o tome da svojoj ulozi Oca i autoriteta nipošto nije dorastao. To nije mjesto neopozivog autoriteta. Od starog autoriteta ostale su samo insignije, sablja, futer i šljem, što ih moraju tu i tamo čistiti kao relikvije, i bitno, ostao je samo još ritual pokoravanja. Pokoravanja tek tako, pokoravanja uopće, pokoravanja kao najvišeg oblika slobode.
Kako biti ništa središnja je nit romana. “Jasno nam daju do znanja da čovjeka oblikuju već sama prisila i odricanje i da je u sasvim jednostavnoj, tako reći glupoj vježbi više blagoslova i više istinskih znanja nego u učenju raznih pojmova i značenja… Zakon koji zapovijeda, dužnost koja nalaže, i brojni neumoljivi propisi koji nam određuju smjer i ukus: to je ono veliko, a ne mi, đaci. No, svatko, čak i ja, osjeća da smo mali, jadni, ovisni, za trajnu pokornost vezani patuljci. Tako se i ponašamo: ponizno, ali s krajnjim povjerenjem u sebe… Naša vjera u same sebe je naša skromnost. Ako ne bismo ni u što vjerovali, ne bismo znali koliko malo značimo.“ “No mi se uopće i ne bunimo. Nama to nikada ne bi palo na pamet. Ako ih sve zajedno saberemo, toliko malo misli imamo. Možda ja još najviše mislim, sasvim moguće, ali ja u biti prezirem svu svoju misaonu sposobnost. Cijenim samo iskustva, a ta su u pravilu posvema neovisna o čitavom mišljenju i uspoređivanju… No podrediti se, to je puno, puno profinjenije od mišljenja. Kada misliš, odupireš se, i to je svagda tako odurno i uništava stvar.“ /…/ “Kako sam sretan da u sebi nisam kadar ugledati ništa znamenito i poštovanja vrijedno! Biti i ostati malen. I ako bi me neka ruka, kakva okolnost, kakav val podigao i ponio me tamo gdje vladaju moć i utjecaj, uništio bi ono što me je privilegiralo i bacio bi me dolje, u skromni, beznačajni mrak. Mogu disati samo u nižim položajima.“ Citirati bismo mogli puno više, sve u tom smjeru, i najvjerojatnije je očito kakav je obrat na djelu ako taj smjer slijedimo do kraja – obrat koji stoji u srcu romana. Samo je sluga doista slobodan, gospodar je svoje sudbine upravo u tome što služi i što se već unaprijed odriče vlastite suverenosti i autonomije, svake ambicije i samoljublja. Jedino je sluga moćan (“Biti moćan znači ne predugo promišljati, nego brzo i mirno ući u ono što treba ispuniti.“). Daleko od toga da bi njegovo priznanje pokornosti bilo konformističko, ono je prije najnekonformističkija gesta što se može zamisliti.
“Nakon Walserove smrti našli su velike količine papira, ispisanog mikroskopski sitnim rukopisom, kao da je htio doslovno otjeloviti neznatnost; trajalo je desetljećima da su zapise dešifrirali, a izdavač Suhrkamp objavio ih je u šest opsežnih svezaka.“
Svi znamo za Bartlebyja, za pisara koji radije ne bi. Jakob von Gunten radije bi, ne pada mu na misao da bi se odupirao, sve mu odmah kaže da, s vedrinom prihvaća i podređuje se, u tome vidi svoje dostojanstvo i sreću. Ako je Bartleby svojim enigmatičnim i nikada motiviranim radije bih da ne izdubio prostor unutar zakona, u srcu dobro nauljenih financijskih i pravnih institucija Wall Streeta, Jakobova je gesta potvrđivanja u nekoj udaljenoj i zaboravljenoj instituciji na čudesan način jednako subverzivna. Njegov da oduzima zakonu i nalogumoć, sapriornim i predanim podređivanjem potkopava njihov autoritet, s predanošću prihvaća najsretniju od svih sudbina: biti ništa. Jakob nije subjekt akcije i mijenjanja, oslobođen je od tiranije vlastite volje i jastva. I tek to podređivanje, ta pokornost jest ono što ga u svakom trenutku otvara svijetu i životu. Ono što teče kroz roman kao podzemna sila jest drhtanje minimalnih razlika koje se otvaraju tek kad stavimo u zagrade velike razlike, razlike koje izgledaju tako odlučne i dramatične. Jakob živi u području infra-tankog, upotrijebim li Duchampov izraz, posred drukčijeg života nego što je život zakona i zapovijedi, kojima se bezrezervno podređuje, no ipak unutar njih. Neizmjerna sloboda, što ju sebi na svakom koraku priušti Walser, leži posve drugdje nego što bismo očekivali, leži preblizu da bismo je vidjeli. Jakob nije ugnjeten i isključen, Jakob je, tome nasuprot, posred života, odnosno posred neznatnosti koju previđamo pri višim značenjima i ciljevima. Jakob nije pasivan, naprotiv, njegovo je služenje stav maksimalne aktivnosti.
Ali tog utopijskog, distopijskog prostora, što ga tvori Zavod Benjamenta, je kraj, kroz roman on polagano klizi u propast. “Kako se u tom nekad gotovo tiranskom Zavodu Benjamenta sve promijenilo! Sve isparava, vježbe, poduzetnost, propisi. Živim u mrtvačnici ili u nadzemaljskoj kući radosti i ugode? Nešto se događa, ali mi još nije jasno što.“ Pokazuje se da je Jakob bio posljednji pitomac što su ga uzeli i da je u tome bilo njegovo skriveno poslanstvo. To ni najava nadolazećih totalitarizama, upravo suprotno, ona ideologija koja je desetljeća kasnije podređivanje i pokornost agresivno postavila na barjak upravo je time oduzela autonomiju sluge koji je slobodan u služenju beskonačno malenom i kontingentom. Apriorna malenost sluge smanjuje gospodara do neznatnosti.
U središtu priče je gospodična Lisa Benjamenta, upraviteljeva sestra i učiteljica, blagi i ljubazni pendant razvratnom upravitelju. I ona je predana službi i podučavanju služenja, no u njoj je enigma. Gospodična Benjamenta je na smrt bolesna, možda od satrtog srca, njeno vrijeme ističe kao što ističe i vrijeme Zavoda. Njezina smrt, pitomčev strasni govor, tužbalica što je pitomci pjevaju mrtvoj gospodarici, sve to spada među najdirljivije stranice za koje je kadra literatura XX stoljeća. Gospodična Benjamenta je bila enigmatično srce tog otpisanog zavoda, srce posred služenja i pokoravanja, njezina smrt njegov je kraj.
No nije tako da Zavod hita u nezadrživi propast i da se sve mora završiti slomom ili nostalgijom za izgubljenim. Upravo suprotno. Zavod propada, pitomci odlaze, svi odlaze u službe kao sluge, svi osim Jakoba, posljednjeg pitomca. S njim upravitelj ima drukčije planove, s njim hoće započeti nov život, izaći iz okvira propisa i zapovijedi, izići iz uloge gospodara, izaći iz distopijskog vremena zakona u drukčije vrijeme i drukčiji život. Za to je trebao Jakoba kao posljednjeg pitomca. A to oslobođenje u koje se upućuju bivši upravitelj i bivši pitomac na posljednjim stranicama nije oslobođenje od služenja i pokornosti, nego nešto što se otvorilo tek služenjem i pokornošću, prostor čistog služenja, forme služenja s onu stranu forme kulture i zakona: “Izgleda kao da su obojica zavazda ili barem za veoma, veoma dugo vremena nestala iz onoga što zovemo evropska kultura… Osjetio sam iskustvo čitavih, dugih, teških stoljeća koje je namignulo usput… ‘Odmaknuti se od kulture, Jakobe. To je sjajno, znaš,’ tu i tamo rekao bi predstojnik koji je izgledao kao Arapin.“ Vrijeme u Zavodu je stajalo kao ukopano u vječnom vraćanju jednakog, e da bi se na posljednjim stranicama romana iznenada zgusnulo i bacilo u snažnu žurbu, u grozničavost postajanja i transformacije koji su čitavo vrijeme drhtali na rubu. Dnevnik je bio napisan samo zato da bi njegov pisac naposljetku izišao napolje iz njegovih stranica, napolje iz Zavoda Benjamenta, u neki nečuven život koji je ipak ovdje pred nosom.
Delo, štampano izdanje, 27.03.2012.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 28.03.2012.