- Peščanik - https://pescanik.net -

Samo još par cigli u zidu

Foto: Peščanik

Ne, ne bavimo se obrazovanjem, niti diplomama, ako vas je naslov podsetio na refren čuvene pesme Pink Flojda (gle, obrazovanje i Pink u istoj rečenici). Ne bavimo se ni organizovanim ispijanjem kafe sa kumom u kafiću na Vračaru, ni „policijom od pre tri godine koja nema veze sa ovom policijom, jer to je bila policija koja je korumpirana i koja radi za pare“, ni „zidanjem nekih zgradica“. Mada se, na neki način, bavimo neimarstvom – gradnjom kula.

Temelji kule Ludilo u zemlji Apsurdistanu toliko su duboko ukopani da ne postoji ograničenje broja spratova koji se mogu izgraditi i nadzidati. Prikupljanje svakojakih ludosti, svih cigala uzidanih u ovu kulu bio bi ozbiljan zadatak za nekog posvećenog enciklopedistu-amatera. Kažem ovu kulu, jer oblake nad Apsurdistanom paraju tri kule. Osnove za izučavanje od čega su sazdane kule Laž i Obećanja postavio je Istinomer, a od koristi će proučavaocima svakako biti i već davnašnja knjiga Slaviše Lekića „Svaka čast Vučiću“. Konačno, i Peščanik je dokumentovao mnoge dirljive momente koji su svoje mesto našli u redovima cigli ovih monumentalnih zdanja.

Nisu, međutim, najveći dometi neimarstva u ove tri oblasti centralna tema ovog članka. Ovaj primamljivi uvod samo je zamka za naivnog čitaoca, kako bi se kroz obećanje sočnih primera slasnih cigli iz one prve kule, namamio da obrati pažnju na pojavu koja je postala opšte mesto, mehanizam koji koriste sve političke opcije i političari sa svih ideoloških pozicija. Na promotivne aktivnosti funkcionera i funkcionersku kampanju. I na medije koji zdušno i najčešće svesno otvaraju prostor za te fingirane aktivnosti, ubeđujući nas da su to zaista vesti i da je to što funkcioneri rade jako važno.

Da se čitaoci ne bi na ovom mestu razbežali, evo odmah obećanih sočnih primera. Prve cigle izvađene su sa sprata „Plagiranje“.

U Apsurdistanu se svašta plagiralo – i naučni radovi i domaći zadaci, mediji i internet portali, emisije i voditelji. Vladine organizacije su plagirale nevladine organizacije, vlast je plagirala opozicione aktivnosti, a spontani Đukini odredi su plagirali građanske akcije. U vreme epidemije i „ratovanja“ protiv virusa doživeli smo, međutim, da zamenik gradonačelnika plagira gradonačelnika.

Naime, 20. aprila pojavila se vest da su u gradskoj vodi u Parizu otkriveni „tragovi“ korona virusa. Već narednog dana gradonačelnik (Zoran Radojičić, da ne morate da guglate) je pohitao u neki pogon gradskog vodovoda da se uveri da kod nas nema virusa i da saopšti da Beograđani „nemaju razloga da brinu za kvalitet vode“.

Bilo je to prilično tanko i nemaštovito, pa je zamenik Vesić narednog dana, za promenu, otišao u pogon Vodovoda da se, za promenu, uveri da je sve u redu i da, za razliku od Radojičića, saopšti da je voda „čista, bezbedna i kvalitetnija od mnogih flaširanih“.

Voda je voda, ali rat je rat. Uz višegodišnje podsticanje militarizacije, što je kulminiralo objavljivanjem rata virusu, nije ni čudo što su mnogi mali vučići pomislili da je pravi momenat da i sami postanu komandanti u svojim dvorištima. Tako smo, uz rat sa virusima, dobili i rat sa komarcima. I ovde je akter bio jedan gradonačelnik, onaj novosadski, koji je prisustvovao „smotri opreme i ljudstva“ preduzeća koje zaprašuje komarce.

I dok su lokalni funkcioneri tokom epidemije osmišljavali ovakve živopisne promotivne aktivnosti (s obzirom na to da su izborne aktivnosti bile obustavljene, sporno je da li možemo formalno da govorimo o funkcionerskoj kampanji), republički su se držali proverenih vrednosti – gradilišta i svečana otvaranja, podela pomoći, obilazak znanih i neznanih, ljudstva, ubojnih i zaštitnih sredstava.

U prvih 11 dana, od raspisivanja izbora do prekida kampanje zbog virusa i vanrednog stanja, Aleksandar Vučić je kao predsednik države položio dva kamena temeljca i organizovao famoznu posetu „Krušiku“ sa masovnim okupljanjem zaposlenih i obećanjem koliko će novca država (to jest on) uložiti u Krušik koji su neki nepoznati (gremlini noću?) upropastili. U tom periodu zapažena je samo jedna njegova stranačka aktivnost – kao partijski lider posetio je privatnu firmu i tamo se, u društvu selektorke ženske košarkaške reprezentacije i predsednice vlade sreo sa kandidatkinjama za poslanice sa liste SNS. Tom prilikom je novinarima dao niz izjava o državnim pitanjima, od kojih su, po običaju, neka bila van njegove nadležnosti. To mu je obezbedilo dodatno prisustvo u informativnim programima medija, van izbornog bloka.

Vučić je predani neimar na našoj kuli, a čitave spratove izgradio je prethodnih godina u „obraćanjima naciji“. Reč je o dramatično najavljivanim živim prenosima tokom kojih on ponavlja stara obećanja, manipuliše lažima premazanim preko poluistina. Isto to radi i u višečasovnim gostovanjima u jutarnjim, podnevnim i večernjim programima i uživo prenošenim konferencijama za novinare, samo u primamljivijoj (dramatičnoj) ambalaži. Koliko je smislen ovakav vid komunikacije sa građanima dobro ilustruje izveštaj sa jednog takvog događaja, od 12. marta 2020. Tada se, kako je saopšteno, „Predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić obratio naciji povodom izuzetno složene situacije u kojoj se Srbija danas nalazi, jer prvi put posle mnogo decenija istovremeno imamo uticaj jedne teške i velike bolesti i zaraze koja je pogodila svet i našu zemlju, suočavamo se sa teškom migrantskom krizom, kao i krizom sa cenama nafte“. Do danas javnost u Srbiji, ili „nacija“, nije saznala šta se desilo sa suočavanjem Srbije sa teškom migrantskom krizom i zbog čega bi niske cene nafte uopšte predstavljale problem za Srbiju.

Inače, monitoring funkcionerske kampanje (od 4. do 15. marta) i promotivnih aktivnosti (od 16. marta do 10. maja) koji sprovodi Transparentnost Srbija, pokazao je da će ove godine taj vid promocije biti bez sumnje vidljiviji i intenzivniji nego stranačke aktivnosti, delom zahvaljujući i virusu. Uz Vučića koji je već od 20. aprila svečano otvorio novu sezonu svečanih otvaranja, da bi je od 10. maja toliko intenzivirao da se postavlja pitanje šta će mu ostati za jun, najveći potencijal ima ministarka za obilazak gradilišta Zorana Mihajlović i ministar odbrane lika i dela vrhovnog komandata Aleksandar Vulin. Vulin je samo tokom 56 dana „prekinutih izbornih aktivnosti“ ubeležio 52 promotivne aktivnosti, gotovo dvostruko više od drugoplasiranog Zorana Đorđevića (28).

Đorđević se u tom periodu specijalizovao za „donatorske aktivnosti“ – potpisivao je ugovore o prijemu donacija pred posterima Aleksandra Vučića ili pred logoom donatora, a potom je lično ne samo razvozio pakete po ustanovama socijalne zaštite, nego i nosio pakete do vrata i fotografisao se sa njima.

Nastavljena je i praksa da se saopštava da sve što diše, mrda i pokazuje znake života to čini „na inicijativu“ ili „uz odobrenje“ Aleksandra Vučića, iako se najčešće radilo o odlukama ili aktivnostima koje nisu u nadležnosti predsednika Republike.

Tako je načelnica Nišavskog okruga obavestila javnost da je predsednik Vučić sa saradnicima poslao jugu Srbije pet šlepera pomoći. Zamenik gradonačelnika Beograda delio je 10.000 zastava Srbije u ime predsednika Srbije. Od ministra spoljnih poslova moglo se čuti da se letovi za prevoz državljana Srbije iz inostranstva organizuju po odobrenju kabineta predsednika, nakon čega se dobija dozvola Ministarstva saobraćaja. Mediji su u ovom periodu saznali da je predsednik Srbije od premijerke Ane Brnabić zatražio da se ukine odluka da se u vozila gradskog prevoza u Beogradu može ući samo sa personalizovanim kartama, odnosno da prevoz funkcioniše kao pre epidemije.

Dobro, reći će čitalac koji je izdržao i probio se do pred sam kraj teksta, pa nisu oni izmislili funkcionersku kampanju. Nisu, naravno, monitorinzi TS pokazali su (i pokazuju i dalje) da je to svojstveno funkcionerima iz svih partija – i onih bivših i ovih sadašnjih vladajućih. Nije to ni balkanski ni srpski specijalitet, nešto što bismo svojatali kao sarme ili ćevape. Evo, izvući će neko živi dokaz – Boris Džonson ranom zorom utovarao je mleko i sokove po Jorkširu, par dana pred izbore.

Samo što Boris Džonson nije tvrdio da je to redovan posao premijera, već je to činio kao lider konzervativaca i kao deo izborne kampanje. Dok nam je Vučić kao premijer pre par godina objašnjavao da je njegov posao da poseti svaki školski vece u Srbiji. A Ana Brnabić pre dva meseca, tokom prvog dela kampanje, nas uveravala da ona mora da bude na postavljanju kamena temeljca (u Beogradu), jer je to posao vlade i da su ona i ministri to isto radili u radno vreme i u Vranju, Nišu, Novom sadu i drugim gradovima.

Ne, predsednice Vlade, to je promotivna aktivnost, u vreme izborne kampanje i stoga je to funkcionerska kampanja. Ali davno smo prestali da se nadamo da će neki funkcioner da kaže – jeste, ovo je promotivna aktivnost, ali ja sam političar, to mi je priroda, a vi, ako vam smeta, nemojte da pominjete mene, napišite članak o onome ili onima koje sam posetio.

Možete li da zamislite da, na primer, RTS tako izvesti sa nekog promotivnog događaja? Bez pominjanja funkcionera. Problem je, međutim, što su promotivni događaji često kvazidogađaji i bez funkcionera o njima nema vesti (o čemu bi, ako ne o Vučićevim obećanjima, izvestili iz Krušika), a i kada nisu, medijima ne pada na pamet da se bave javnim interesom. Ni javnom servisu, a da komercijalne TV stanice, razne pinkove, studije B i slične i ne pominjem.

Uostalom, to pokazuje i monitoring TS centralnih informativnih emisija 5 TV stanica (RTS, N1, Prva, Pink i Studio B) baš tog 9. marta, na dan posete Krušiku: Vučić je kao predsednik države dobio ukupno 2.580 sekundi, od toga 2.039 za izjave sa tonom i slikom, u ukupno 11 priloga. Od toga je, istina, 1.670 sekundi (sa tonom 1.540) zasluga TV Pink. Izborni blokovi u svih 5 emisija trajali su ukupno 1.500 sekundi, od čega na SNS otpada više od 600.

Transparentnost Srbija je radila i analizu naslovnih stranica dnevnih novina – prisustva političara u negativnom i pozitivnom kontekstu i glavnih tema na njima. Tek tu se videlo koliki nam je potencijal za izgradnju kule Ludilo. Ali to je druga tema i o njoj neki drugi put. Ima vremena do izbora.

Autor je novinar iz Beograda i saradnik Transparentnosti Srbija.

Peščanik.net, 14.05.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)