Nakon relativno skromnih i mirnih protesta od prošlog ljeta, koji su po svom izražaju bili primarno emotivni, jer su bili potaknuti žalosnom pričom o bolesnoj bebi bez matičnog broja, protesti koji se zadnjih par dana dešavaju u dijelu Bosne i Hercegovine nazvanom Federacija BiH, izazvani su sasvim drugačijim emocijama. Protesti, koji su počeli prije tri dana u Tuzli, a danas kulminirali u Sarajevu i drugim gradovima, izazvani su nagomilanim bijesom, neimaštinom, beznađem a najviše od svega neopisivim bezobrazlukom BH političara, koji uz dokazano najveće plate u cijeloj regiji, zadnje 4 godine guraju i zemlju i narod u blato i opšti haos na svim nivoima.
Danas, u istom mjesecu u kojem su prije 30 godina otvorene 14. zimske Olimpijske igre, te na dan otvorenja Olimpijskih igara u Sočiju, Sarajevo je (ponovo) gorjelo. Slike zapaljenog tramvaja i zgrada na Skenderiji koje su 1992. obišle svijet, danas su se ponovile u veoma sličnoj formi. Ovaj put je gorjelo tramvajsko stajalište Skenderija, i iste one zgrade koje su tada zapaljene sa sarajevskih brda, a danas sa sarajevskih ulica. Slične slike mogle su se vidjeti i u Tuzli, Zenici, Mostaru, Bihaću i još par mjesta u Bosni i Hercegovini.
U Sarajevu je danas izgorjela zgrada koju je koristila Vlada Kantona Sarajevo, jedna od ljepših zgrada iz austrougarskog vremena, kao i dio zgrade Predsjedništva BiH. Izgorio je i istorijski arhiv BiH koji je bio smješten u ovoj zgradi. Sačuvan u zadnjem ratu, danas je gotovo potpuno izgubljen. U godini u kojoj treba da se konačno, nakon 22 godine, na godišnjicu početka 1. svjetskog rata, ponovo otvori sarajevska Vijećnica, zapaljena 1992. sa cijelom nacionalnom bibliotekom, krug se ponovo zatvorio i Sarajevo je ponovo u plamenu, a centar grada je opljačkan.
Reći da su ovi protesti došli iznenada bilo bi suludo. Ko god živi u BiH, izuzimajući one koji su na vlasti i oko vlasti, složit će se da su zadnje 4 godine sasvim sigurno najgore od kako je rat zaustavljen. Privatizacije koje su uništile sve što je vrijedilo od bivših državnih firmi, propalo zdravstvo i školstvo, stalna kriza vlasti na gotovo svim nivoima, budžet koji se puni samo kroz nova zaduživanja, ogromna nezaposlenost i opšte beznađe i odsustvo bilo kakve perspektive natjerali su i mlade i stare da svoje nagomilano nezadovoljstvo izraze na ovakav način. Iako je do opštih izbora ostalo tek nekoliko mjeseci, strpljenje je popustilo i stvari su izmakle kontroli. Mladi ljudi koji su danas palili gradove, i koji se često označavaju terminom huligani, zapravo su nezaposleni, siromašni i puni energije koju ne znaju ili ne mogu kanalisati na drugi način. Oni su, kako god ih nazvali, direktna posljedica ponašanja vlasti u zadnjih skoro 20 godina.
Na žalost, osim rušilačkog, današnjim protestima u gradovima BiH teško se može pripisati neki drugi karakter i to je ono što istinski zabrinjava. Zahtjeva od demonstranata skoro da nije ni bilo, niti su pokušavani bilo kakvi konkretni pregovori sa vladama u kantonima gdje su se protesti desili. Zbog izostanka jasne artikulacije zahtjeva, efekat ovih protesta, osim što su izazvali dodatni strah i nesigurnost, zaista je upitan. Žele se promjene, ali se pri tome ne govori kakve. Načinjena je ogromna šteta na objektima koje niti su sagradili političari koji su trenutno na vlasti, niti će ih oni popravljati. Renoviranje danas uništenih zgrada platit će građani. Na strane donacije, koje su dosta pomogle poratnu obnovu Sarajeva, više ne možemo računati – ko bi nam uostalom i dao pomoć za nešto što smo sami sebi zapalili. Dvije kantonalne vlade, u Tuzli i Zenici, pod pritiskom bijesnih građana, podnijele su ostavke, no ostaje veliko pitanje ko će ih naslijediti i ko će uopšte imati hrabrosti da se nekoliko mjeseci pred izbore uhvati vlasti i to u ovakvom trenutku. Sarajevska vlada nije (još uvijek) podnijela ostavku, a trenutni premijer je juče hladno izjavio da smatra da građani Sarajeva nemaju razloga za nezadovoljstvo i da je njegova vlada sve obaveze ispoštovala. Nadam se da je danas shvatio da nije u pravu, mada stepen odlijepljenosti od realnosti koji pokazuju ovdašnji vlastodršci ipak govori suprotno. Zato me je iskreno strah onoga što slijedi – jasne alternative postojećoj vlasti nema, a očigledno nema više ni mira.
Treba na kraju reći da su se protesti, u dosta manjoj mjeri, i uglavnom mirni, desili i u Banja Luci, kao podrška tuzlanskim protestima od kojih je sve i počelo. No, politički vrh Republike Srpske je izjavio da neće dozvoliti „uvoz krize“ iz Federacije u RS, te su otišli na savjetovanje o očuvanju stabilnosti RS-a u Beograd. Ne znam šta će im reći prvi potpresjednik srbijanske vlade, ali mislim da do tog „uvoza krize“ u RS neće doći. Niko ne uvozi ono što već ima.
Peščanik.net, 08.02.2014.