- Peščanik - https://pescanik.net -

Sarajevo, metalni grad

Ponekad mi se čini da sam Sarajevo i svoj život izmislio, da se sve ono što mi se dešavalo u Sarajevu, u stvari dešavalo u mojoj glavi, a da je stvarno istinito Sarajevo bilo ono što je sada – kotlina smrti. Ponekad mislim da me se niko u Sarajevu ne sjeća zato što sam živ i zato što ću vjerovatno biti živ još izvjesno vrijeme. Pretpostavljam da se u Sarajevu sjećaju samo mrtvih ili sebe samih. A ja se pokušavam sjetiti svih onih kojih se ne mogu sjetiti, pa ih izmišljam. Ponekad ne mogu misliti o Sarajevu – misli o Sarajevu ne tvore nikakvu cjelinu, ne stapaju se ni u kakav smisao. Samo parčići osjećaja, samo parče sjećanja, bljeskovi lica iz grada koji sam zaboravio. Sve to baulja po mojoj glavi i ja znam da to može natrapati na smisao samo u Sarajevu. A u Sarajevu možda bilo šta osim smrti nema smisla i ja sam sve te komadićke, ili barem nekoliko njih, složio u nešto i onda će se barem jedna ruševina, ruševina moje nostalgije pretvoriti u nešto što će barem kratkotrajno imati smisla, a možda i neće. Jedino što bih ja u stvari volio, to je da ljudi prežive. Ipak ću pokušati, i svi vi koji umirete ili pokušavate da preživite oprostite mi na mojoj brbljivosti, oprostite mome sebičnom sjećanju.

Prije deset godina iz prilično misterioznih razloga proveo sam mjesec i pol dana u Zairu. A zairsku je reprezentaciju reprezentacija ondašnje Jugoslavije iz 1974. pobijedila sa 9:0. Na povratku iz Zaira moja porodica i ja proveli smo nekoliko dana po naopakim evropskim aerodromima, zbunjujućim free-shopovima i klozetima u kojima se voda sama povlači. Od beogradskog aerodroma do željezničke stanice vozio nas je taksista koji je psovao državu bez jasnog razloga i koji je, kao i svi oni, služio vojsku u Sarajevu. Na željezničkoj stanici gužva je bila pretjerana, centralni glas je bezizgledno objavještavao da neki vozovi idu nekuda a neki ne idu nikuda, preko Stalaća, ali će možda ići u sljedećem obavještenju. U staničnom klozetu su tekli potoci prljave vode i mokraće, neočišćene danima i mjesecima, bujale su žućkaste gljivice, možda mokraćna mahovina, sve se razlijevalo u ogromnu lokvu, a smrad je, kao volja Božija, bio sveprisutan. Shvatio sam tada da Balkan počinje na dovratku željezničke stanice, a ne završava se nikada, osim možda na Sudnji dan.

Voz za Sarajevo bio je pun i svi su zaspali u vožnji širokim ravnicama, a ja sam se probudio usred maglovite zore smrdljivog kupea sa dva vojnika. Magla je bila iznad Bosne i voz je bio uglavnom napušten na prijašnjim stanicama. Voz je prolazio kroz maglu kao kroz tunel i ja sam pomislio: “Koji nas đavo goni da se vraćamo u ovu zemlju.” Bosna je bila okružena štitom od magle, štit je bio slab. Nije mogao zaštititi, mogao je samo zakloniti, sakriti. Zakloniti, sakriti Bosnu, dok Bosanci Boga mole da ih svi zaborave, da ih se niko nikad ne sjeti. Kao začarani kraljevi na Himalajima, iz cmo-bijelih američkih filmova, Bosna je mogla biti pronađena samo slučajno ili iznutra. Otkrivena izvana, dočekivala je na oštricu noža i ja se nisam mogao sjetiti nijednog razloga za povratak u tu prokletu zemlju. Mislio sam, ko god da se vraća u Sarajevo i u Bosnu od svoje volje mora imati neki mutan i uklet razlog, ko god napušta svijet da se vrati u Sarajevo mora biti posebno ili potpuno lud, i bio sam neobjašnjivo ponosan što se vraćam. Kad sam izašao iz voza i osjetio smrad svega i svačega poznatog, kad sam vidio bolesnu fontanu u kojoj bakarne žabe štrcaju vodu i ljudi piju iz žabljih usta osjetio sam isto ono mračno zadovoljstvo koje osjete djeca kad urade nešto posve nerazumno, pljunu učiteljicu recimo. I osjetio sam strah koji ide uz to.

Prije pet godina bio sam u Kairu, Egipat, kao turista. U Kairu je svijet pametan, a turisti su zbunjeni, pa je turistička sezona zasnovana na varanju stranaca i turista koji nikad, najblaže rečeno, ne kontaju. Grad je prštao životom, ali stranci od tog života malo vide, jer je on od njih bogato sakriven, a otvara im se samo uz posebne uslove i uz prebogate napojnice. Ja sam se neprestano osjećao i ponašao kao potpuna budala, jer Kairo ima izvjesne zakone življenja o kojima ja ništa nisam znao, rizikovao sam život i pravio idiota od sebe kršeći te zakone. I zavidio sam onima koji su živjeli u Kairu, ali sam znao da je Sarajevo imalo istu vrstu zakona i bilo mi je drago što ih poznajem, jer to je značilo da sam imao mjesto u svijetu koje sam mogao zvati mojim. Kad sam se vratio u Sarajevo, bilo je proljetno jutro, vozio sam se iz misterioznih razloga trolejbusom punim mrzovoljnih sivih ljudi i domaćica na ivici suza. Trolejbus je prolazio pored ondašnje zgrade Centralnog komiteta, ispred kojeg je bila odvratna, opasna, ogromna, metalna statua. Ja tad nisam znao, a nisam ni sad siguran je li to bila statua Vase Miskina-Crnog ili Đure Pucara Starog, ali nije bilo ni važno, niti je sada važno. Tad sam prvi put Sarajevo doživio kao crno, staro, metalno i bio sam na ivici suza. Prvi put sam pomislio da postoje neki stari, crni zakoni o kojima ja ništa ili malo znam i uplašio sam se tada, jer šta god da se dešava, mislio sam, neće na dobro izaći i još jednom sam se začudio svom povratku u Sarajevo.

Došlo je ljeto ’91, bio sam u Ukrajini, tamo je bila propast. Ali bila je to zemlja u kojoj se moj djed rodio i ja sam se osjetio čudno povezanim s tom pustopoljinom. Ali, onda opet, ja se osjećam čudno povezanim sa svakom pustopoljinom. Prije nego što sam otišao u Ukrajinu, izgubili su rat u Sloveniji i i započeli rat u Hrvatskoj i svi su bili uplašeni jer niko tačno nije znao na šta će to izaći, ali su svi pretpostavljali. Sve su se nadali da se to neće pretvoriti u pakao, ali su ih geni žderali urlajući istoriju. Kad sam se vratio iz Ukrajine, rat je bio sveprisutan kao smrad na beogradskoj željezničkoj stanici. Svi su znali da rat ne prestaje – rat se dobije ili izgubi, uglavnom izgubi. Izašao sam te večeri u Olimpijski muzej i sjedio na stepenicama i gledao sam sve te mlade ljude i njihove stare oči. Većinu sam poznavao – pola ih je bilo drogirano i pijano, pola ih je htjelo da bude drogirano i pijano. Svi su znali, svi su osjećali smrad, ali su se pravili da ne osjećaju i da ne znaju odakle dolazi. Svi su htjeli da vjeruju da je Sarajevo grad koji je nekad bio, ali nikad sada nije bilo kao što je nekad bilo i ja sam pomislio da je Olimpijski muzej primjereno mjesto za tu vrstu nostalgičnog strahovanja, primjenjeno groblje naših dragih sjećanja. I još jednom sam se upitao: zašto se, kojeg kurca, stalno vraćam u ovaj grad? I opet nisam znao.

Sada sam u Chicagu, Chicago je lijep grad, pomalo me podsjeća na Sarajevo. Kad se ulične bande počnu pretjerano ubijati, onda gradonačelnik Chicaga kaže: “Nećemo dozvoliti da Chicago bude Sarajevo.” Tako da Chicago nikad neće biti Sarajevo. Ne znam hoću li se ikad vratiti u Sarajevo. Prvo ne znam hoću li moći pogledati sve te ruševine, grobove i mrtve prijatelje, ne znam hoće li me mrziti oni koji nisu živi zato što sam živ. Sarajevo koje sam ja znao i u koje sam se nerazumno vraćao je uništeno, možda iščezlo. A možda i nije, ja ne znam, suviše sam daleko. Ali, ako se ikada vratim u Sarajevo, sasvim sam siguran da opet neću znati zašto sam se vratio.

Decembar 1992.

BH Dani, specijalni broj, Sjećaš li se Sarajeva, 03.04.2008.

Peščanik.net, 28.04.2008.

SARAJEVO