Bivši pripadnik norveških postrojbi koje su se borile na strani nacističke Njemačke planira atentat na norveškog kralja, i to 17. svibnja, na Dan državnosti. Tako je to u krimi – romanu Crvendać planetarno poznatog norveškog autora Joa Nesbøa. Taj veteran s Istočnog fronta, kodnog imena Crvendać, želi ubiti kralja, iako možda ne iz potpuno istih razloga zbog kojih je, sada već također planetarno poznati A.B.B., izvršio stravičan zločin. Druga razlika je u tome što je Crvendaća u zadnji čas zaustavio kontroverzni policijski detektiv Harry Hole, a A.B.B.-a nitko. Tako se opet pokazalo da je piščeva mašta nedovoljno surova u odnosu na stvarnost.
Kako god pokušali objasniti kako se ovako nešto moglo dogoditi, i to u zemlji koja slovi za jednu od najrazvijenijih demokracija, odgovor ne može biti jednostavan, no glavno pitanje je: je li riječ o usamljenom luđaku ili je on tek djelić nekog većeg zla?
Kao i Crvendaća iz Nesbøvog krimića u akciju ga je pokrenulo neslaganje s norveškom državnom politikom. Crvendać smatra kako je kralj izdao Norvešku za vrijeme 2. svjetskog rata kada je pobjegao u Englesku i ostavio narod da pati. A on sam išao se boriti protiv „crvene“ opasnosti, braniti Norvešku od slavenskih barbara, da bi na kraju rata, kad se kralj vratio dočekan kao pobjednik, on dobio nekoliko godina robije zbog „izdaje naroda“. Smatrao je kako je kralj zapravo izdajnik, a ne on. A.B.B. slično razmišlja. I on smatra da ih je izdala „marksistička vlada“ koja ima “mekan” odnos prema useljenicima, ponajprije muslimanima i kako je multietničko društvo promašaj, da će “tamnoputi” vremenom istrijebiti “plavokose” i da je vrijeme za učiniti nešto radikalno. Prije nego pokušam odgovoriti na pitanje je li riječ o usamljenom luđaku ili nečem većem, navest ću neke manje poznate činjenice o norveškom društvu.
Norveška ima jedan od najvećih postotaka samoubojstava u svijetu.
Polumilijunski Oslo ima najveći broj smrtnih slučajeva od predoziranja heroinom u Europi, oko 300 godišnje, što je dvostruko više od brojke koja se bilježi u višemilijunskom Amsterdamu.
Država, makar i “savršena”, ne može izliječiti ljudsku nesreću.
U Norveškoj živi i preko sto tisuća muslimana, uglavnom umjerenih, ali ima ih i radikalnih. Islamofobija je narasla poslije pada njujorških blizanaca i za to su najodgovorniji mediji koji pod krinkom slobode tiska trpaju sve muslimane u isti koš. Jedno istraživanje ustanovilo je da se riječi “useljenik” i “musliman” u 90% slučajeva u medijima pojavljuju u negativnom kontekstu. Već nekoliko godina traje debata o pokrivanju muslimanki. Jedan novinar duhovito je primijetio da za vrijeme norveške osmomjesečne zime i tako svi hodamo zamotani, navučenih kapa i zamotani u šalove da ti se ni oči ne vide. Kako razlikovati je li se netko zamotao zbog hladnoće ili zbog vjerskih razloga?
Da se vratimo zločincu A.B.B.-u i njegovim razlozima za to što je učinio. Norveška politika useljavanja uopće nije tako “mekana”, naprotiv, jedna je od najrigoroznijih na svijetu. Tek 1% tražitelja azila dobije dozvolu boravka. U sred Osla, pored sjedišta omladinskog ljevičarskog pokreta „Blitz“ već mjesecima kampiraju palestinske izbjeglice jer nemaju kamo. Norveška vlast želi ih izbaciti iz zemlje, ali nitko neće da ih primi, pa će ih vjerojatno prebaciti u neki od izbjegličkih logora u Jordanu ili Siriji. Čeka se pravi trenutak, a sada to očito još nije zbog A.B.B. – ovog zločina i zbog izbora, ali bit će izbačeni iako norveška vlada zvanično podržava Palestince.
Druga stvar je činjenica ta da nema useljenika norveško gospodarstvo bi stalo. Tko bi radio sve te poslove taksista, građevinskih radnika, čistača, ali i liječnika, medicinskog osoblja, znanstvenika, profesora. Dakle A.B.B.-ova teza o Norveškoj prenapučenoj parazitskim useljenicima ne drži vodu. Kao što ne drži vodu ni to da je Norveška kao članica NATO-a bombardirajući Srbiju pomagala muslimane, u što je uvjeren A.B.B. Norveška kao članica NATO-a ratuje i u Afganistanu i u Iraku, a na Libiju su upravo norveški avioni ispustili najviše bombi.
Mene, pak, muče još neka pitanja. Što da je ovaj zločin zbilja počinio neki mladi Pakistanac rođen i odrastao u Norveškoj? Ili što bi se desilo da je A.B.B. umjesto socijaldemokratske mladeži odlučio pobiti stotinu mladih muslimana? Bi li se pokrenuo kotač zla? Da li bi i onda norveški premijer mogao pozvati na još više otvorenosti, na još više ljubavi? I da li bi se društvo odazvalo?
Ovaj zločin i nije došao baš kao grom iz vedra neba, ali za zlo ovog kalibra čovjek nikad nije pripremljen. Prošle godine je švedskim gradom Malmeom harao snajperist koji je ustrijelio desetak osoba. Svi su bili useljenici i tamnoputi. Taj snajperist je zapravo samo kopirao jednog drugog zločinca koji je u razdoblju 91.-92., također u Švedskoj, ustrijelio desetak osoba, od kojih, na sreću, samo jednu smrtno. Toga se treba plašiti nakon A.B.B- ovog zločina. Toga da će on i njegovo djelo postati uzorom za nove zločine i teroriste.
Ponekad mi se čini da bi u budućnosti moglo doći do polarizacije unutar multietničkih društava u Europi. Povijest nas uči da je svako stoljeće bilo krvavije od prethodnog. 20. stoljeće je do sada bilo najgore, a kako je 21. krenulo čini se da se svijetu ne piše dobro.
Paradoks je taj da su najveći zločini počinjeni od luđaka koji su vjerovali da čine pravu stvar u ime stvaranja novog, savršenog društva. Društva u kojem ćemo svi biti jednaki, istih „etničkih“ krvnih zrnaca i gdje ćemo se svi moliti istom bogu. A put do takvog savršenog društva je ćorsokak poprskan krvlju nedužnih.
Nema savršenih društava niti savršenih ljudi. Postoje samo savršeno besmisleni zločini.
Globus, štampano izdanje
Peščanik.net, 22.09.2011.
NAŠ TERORIZAM