- Peščanik - https://pescanik.net -

Sećanje na linč

Dok se jedan bivši upravnik nacionalne biblioteke u nedelju, 20. januara negde u egzilu trudio da ne misli na godišnjicu svoje smene, u Beogradu je posredstvom televizijskog šou programa novi čelnik jedne lokalne biblioteke dobio priliku da svoje ideološke utiske podeli sa publikom višestruko brojnijom od redovnih čitalaca crne hronike i tabloidnih magazina.

Novi bibliotekar je aranđelovački bogoslov, Ivan Ivanović, čelnik fašisoidnog udruženja “Naši”, pozvan da u Utisku nedelje pruži svoje mišljenje o tome šta je hajka a šta linč. Stari je Sreten Ugričić, pisac, čija se glava pre tačno godinu dana našla na tanjiru kada je tiražni tabloid na naslovnoj strani doneo napis ”Upravnik Narodne biblioteke podržava atentat na Tadića”.

Bila je to kruna nezapamćene histerije u kulturi, višegodišnjeg medijskog progona čelnika nacionalne institucije sumanutim optužbama da je strani plaćenik i domaći izdajnik, da vrši genocid nad srpskom kulturom u njenom najdragocenijem središtu, da mrzi Srbe i srpstvo i čini sve da ga zauvek uništi.

Sretena Ugričića javnost se više ne seća; pošto je ostrakizovan, lišen svakog prava na javnu reč, izgnan je i iz ionako kratkog pamćenja srbijanskog društva. U savršenoj šutnji Ugričić je uklonjen i sa mesta urednika izdavačke delatnosti Fondacije “Zoran Đinđić” – gde je potpisao dela za koja je njegov naslednik u Narodnoj biblioteci Srbije (ne)ovlašćeno pobrao lovorike na poslednjem Sajmu knjiga.

Pravda je izvršena.

Mediji ga više ne pominju. U godišnjem izboru događaja u kulturi koji su obeležili 2012. godinu, novinska agencija Beta smestila je Ugričićev “slučaj” na poslednje, deseto mesto, u kontekstu koji je izravno preuzet iz narativa sada već zaboravljenog linča. Uzgred će ga nedavno pomenuti još samo Teofil Pančić u svojoj kolumni u nedeljniku Vreme, poredeći smenu direktorke Muzeja pozorišne umetnosti, koja je protekla u “savršenoj šutnji Progresivne Inteligencije i njene posluge” – sa smenom Ugričića koja je bila “neviđeni skandal od kojeg je sve brujalo i nedeljama u Srbiji kao da nije bilo ničega važnijeg”.

Sa druge strane, u televizijskom studiju u kom su se osim bibliotekara iz Aranđelovca našli poređani još i ministar pravde, predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava i jedan skupštinski poslanik, proizvodi se novo sećanje. Publika ne zna šta je hajka i da li je govor mržnje ono kad se kao fašizam imenuje određena ideologija i posledične akcije, i da li se jednoumljem može nazvati suzbijanje ideja i reči oko kojih postoji konsenzus da su štetni po društvo. Sagovornici u studiju proizvode ravnomerni šum besmisla.

Hajka nije nešto što se u Srbiji prvi put dešava, razaznaće se konstatacija ministra pravde. Naprotiv, hajke su ovde uobičajene i čudno je samo otkud je odjednom tolika medijska pažnja posvećena javnim proglasima protiv neprijatelja naroda.

Progresivna Inteligencija i njena služinčad iz (s)umorne fantazije Teofila Pančića nije začuđena.

 
Peščanik.net, 21.01.2013.