- Peščanik - https://pescanik.net -

Sećate li se devedesetih?

Kordon u Kolarčevoj 1997, foto: Goranka Matić

Predizborni lični stav

Sećate li se devedesetih? Bilo je opšte mišljenje da samo treba nekako da se otarasimo Miloševića. Pa smo tako išli „u jednoj koloni“ svi, svi, svi. Na početku svakih većih demonstracija odslušali smo Bože pravde kao nekakvu „našu“ opozicionu himnu. Ushićeno prebrojavali broj demonstranata, pogotovo kada je broj bio dvocifren, i nismo bili spremni da čujemo da je polovina učesnika dovikivala policiji „idite na Kosovo“. Koja je tamo i otišla, i iza sebe ostavila krvav trag. Likovali kad je Patrijarh „probio kordon“ i što se baš na Badnje veče okupio najveći broj demonstranata. Prilikom Miloševićevih, doduše retkih, pojavljivanja na televiziji državnički smo naklapali je li mu leva ruka visi nekako neprirodno uz telo, i kakav bi to simptom mogao da bude? Ukratko, bili smo opsednuti Miloševićem, obaranjem Miloševića – a posle ćemo lako, pravo u demokratiju. Neki pametni ljudi su već tada upozoravali da naš problem prevazilazi njegovu ličnu vlast, i pokazaće se da su bili u pravu.

Milošević je konačno pao. Lepo je, tako romantično, bilo makar za tren pomisliti da ga je oborio „narod“, mi koji smo se tog 5. oktobra našli na ulici. Zajedno s Otporom, uz pomoć veće kese para sa Zapada kojem je dosadila njegova vladavina. Nije im više bio koristan. Sad se vrlo dobro zna da nije bilo tako. Oborile su ga njegove „strukture“. Oborile su ga njegove ubice koje u dobrom broju i dalje šetaju među nama, oborili su ga njegovi saradnici, koji su se bar za neko vreme pritajili i zatvorili u svoje velelepne vile s bazenima. I tamo čekali svoj trenutak. Da nije svojom politikom, uz podršku povelike što vojne što udbaške što tzv. intelektualne ekipe, izazvao ubijanje tolikih nevinih ljudi, i sasvim u skladu s politikom pisca čiji ugled i danas samo retki još uvek dovode u pitanje, uspešno obavio „humano preseljenje“ stotina hiljada ljudi, bilo bi mi ga bezmalo žao. U suštini svake tragične ličnosti je tragična zabluda.

Onda su nam se ispunile mnoge na mitinzima izvikane želje: dobili smo demokratiju, slobodne nepokradene izbore, Bože pravde kao državnu himnu, u navodno sekularnoj državi veronauku po školama, umesto Miloševićeve „ekonomije destrukcije“ (Dinkić – sećate li se Dinkića?) dobili smo ekonomiju besprizorne pljačkaške privatizacije. Umesto Devedesetdvojke, hrabrog glasa razuma devedesetih, stekli smo privatizovanu televiziju i Velikog brata.

Milošević je mrtav, eno ga pod lipom dok nekom ne padne na pamet da ga uz državničke počasti ipak prebaci u Aleju velikana. Što će se kad-tad desiti. Da, naš problem je daleko prevazilazio samog Miloševića.

Za razliku od Miloševića, Vučić vodi daleko perfidniju politiku. Njegovu spoljnu politiku jedva iko dovodi u pitanje, ima još malo pa konsenzus svih proevropskih stranaka. Ne kači se s moćnijima od sebe. Ratovati više neće. Niti ima čime niti ima protiv koga. Protiv iščašene susedne države koja je pritom članica EU, a on bi, bar tako uporno tvrdi, Srbiju hteo da uvede u EU? Protiv „južne srpske pokrajine“ pa da stane Severnoatlantskom paktu na najmiliji žulj? A s NATO flertuje nešto hrabrije od svojih demokratskih prethodnika. Neko će reći: može mu se kad ima toliku popularnost. Ali za razliku od prethodnih, demokratskih očijukanja sa Severnoatlantskim paktom, za vrat mu ipak duva protest od više hiljada ljudi (svejedno o čijem trošku su se našli tamo na ulici).

Ukratko: naš problem daleko prevazilazi samoga Vučića. Hajde da mu se na ovim izborima bar istanji podrška. A u predizbornoj kampanji ponavljati samo njegovo ime direktno je vetar u njegova jedra. Tom mantrom i njegova opozicija prihvata da je on apsolutni gospodar. Umesto toga treba pogledati malo pomnije njegovo okruženje, njegove dupeuvlake i čauše. Nije dovoljno arhitektonski obarati njegov suludi projekat Beograda na vodi. Treba istražiti i dokazati ko će i od koga ovim projektom milijardama da napuni džepove. Ko su ti ljudi koji su ucenjeni da na ovaj ili onaj način učestvuju u tome – makar i „kupovanjem“ još nepostojećih luksuznih stanova? Treba pronaći onog volšebnog svemoćnog vlasnika B92 koji, kao vlasnik, ima interes da ukine jednu od najkomercijalnihih emisija na B92 – jer Vučić s tim „nema nikakve veze“, to je odluka vlasnika, je li? A to je naprosto paradigma kako su ugušene sve razložne tv emisije na kojima bi mudriji ljudi, a ne vojnici ove ili one stranke, imali šta da kažu i objasne. Znam da je permanentna tema ona o transparentnosti vlasništva nad medijima. Ali zašto danas više nije moguća medijska ekipa otpora, uloga koju je u vreme Miloševićeve tiranske i vrlo opasne vlasti mogla da toliko časno odigra Devedesetdvojka? Da bi sad Mirković bio državni sekretar, a Veran Matić glumio istražitelja ubistva novinara? Koja farsa! Zar smo baš svi toliko okovani kapital-sistemom da je svaki medijski otpor (čast retkim izuzecima) postao nezamisliv? Trebalo bi izaći hrabro, bar s dokazima i podacima do kojih može da se dođe, i te ljude dovesti u vezu s režimom i ogromnim parama koje se iza toga valjaju.

Sve su vlasti sklone da iskoriste svoj politički uticaj za ličnu korist. Ko je s ove druge, opozicione, strane danas sasvim „čist“, neka izađe i pokaže kako se sada koristi taj politički uticaj. Ko je i na kojim lokacijama pokupovao velike stanove od svog tzv. danonoćnog rada i za javnosti poznatu ne naročito veliku platu, za sebe, za članove svoje porodice, ko je nahranio svoje račune na egzotičnim ostrvima? Tu se načas pojavi priča o gradonačelniku Maliju, pa se onda i ugasi. Ko ima para da šalje svoju decu u Ameriku na školovanje, i kako žive i zarađuju braća nepoznatog zanimanja?

Sve pod maskom naporne borbe protiv korupcije svedoci smo procvata neviđene korupcije i pljačke. To treba dokazati, to je predizborna tema, a ne stranački programi, socialdemokratski, liberalni, antinatovski, svejedno – sve to inače niko osim samih tvoraca nikada nije niti će ikada da čita. Ljudi su željni pravde i socijalne pravde, i istine o lopovluku, poimence i s dokazima. Pa ko može da dođe do podataka, dokazivih naravno, neka kaže. Osim ako se ne plaši da će i druga strana da počeprka po njegovoj prošlosti i da upita ono čuveno „a odakle tebi“. I time ga uceni i ućutka.

Unutar suprotstavljene političke elite, po skupštinskim kuloarima, prave se mnoge nezvanične i sasvim neizborne „koalicije“, mnogi prećutni dogovori tipa nemoj ti mene pa neću ni ja tebe baciti u arenu lavovima (tabloidima) da te provuku kroz blato. Kako to funkcioniše, do izvesne i vrlo male mere znam. Tamo, po tim skupštinskim kuloarima, srušen je npr. i Građanski savez, jedina stranka gde se bar u samom užem rukovodstvu niko nije kompromitovao. Ko ne zna, neka pita Čedomira Jovanovića. Bojim se da nije spreman da o tome govori. No, to sad više nije ni važno.

Ovo mi se, i još što-šta kao insajderski neupućenoj građanki s biračkim pravom javlja uoči ovih „referendumskih izbora“ za i protiv.

Peščanik.net, 04.03.2016.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Opsadno stanje

Vladimir Gligorov – Demokratija

Vesna Rakić-Vodinelić – Izbori: samovolja umesto vladavine prava

Vladimir Ilić – Beli listići, der Tragödie zweiter Teil

Mario Reljanović – I šta sad?

Vesna Pešić – Šta je tema ovih izbora?