- Peščanik - https://pescanik.net -

Seci ruke, krpi Kosovo

Nije me bilo ovde samo nekoliko dana, a ipak, u povratku sam zatekao zemlju bitno degenerisaniju od one iz koje sam otišao. Kako je to moguće? Pa, lepo. Nije da se bilo šta uistinu dešava preko noći, ali stvari se nekada odjednom pokažu u svoj raskoši svoje besramnosti i idiotizma. Okidač je ponajčešće neka “sitnica”, nešto sa rubova glavnog društvenog toka.

Šta je to, dakle, što smo ove nedelje naučili, a što do sada nismo znali? Naučili smo da je odsecanje nogu, pod izvesnim uslovima, sasvim OK. I odsecanje ruku takođe može biti OK, ako je u skladu sa lokalnim tradicijama i njima primerenim zakonima, u koje mi ne bismo da se mešamo. Za razliku od tih sasvim prihvatljivih odsecanja pulsirajućega ljudskog mesišta, odsecanje Kosova od Srbije nije u redu i nije prihvatljivo ni pod kojim okolnostima. Ako su oni koji ljude oslobađaju od sopstvenih ekstremiteta spremni da se založe za “celovitost Srbije”, onda smo i mi, u vidu uzvratne usluge, više nego voljni da se založimo za zakonitost necelovitosti ljudskog tela, ako se to telo nađe na putu njihovim zakonima. Koje mi, naravno, ni u ludilu nećemo nazvati varvarskim jer smo prosvećeni antiimperijalisti i znamo za blagodeti multikulturalizma, te šarene cvetne bašte u kojoj su Deveta simfonija i rekreativno glockanje ljudskog bedra podjednako visoka dostignuća, ljubi ih majka.

Srbija, dakle, nije htela da glasa u UN za rezoluciju kojom se osuđuje brutalna teokratska vlast u Iranu koja uredno, osim navedenih mesarskih aktivnosti, kamenuje devojčice do smrti, vrši egzekucije i nad maloletnim i nad punoletnim licima, u ritmu od nekih 317 godišnje, što će reći po jedna šest dana u nedelji. Ne ubijaju petkom, šta li? I razne druge divote se dešavaju u ljupkom i demokratskom Iranu, ali to se nas ništa ne tiče, pa se Srbija našla u društvu pedesetak mahom opskurnih afričkih i azijskih režima koji u tome ne vide ništa sporno. Od evropskih zemalja, samo su Rusija i Belorusija istog mišljenja, tj. ako smo geografski formalisti i štreberi, pa ove dražesne zemlje, u nedostatku preciznije odrednice, nazivamo evropskim.

Naravno da nisam tako naivan pa da mislim da bi varvarski i mračnjački režim iranskih mula sav posramljen promenio svoju politiku da ga je Srbija “osudila”, kao što je neće tek tako promeniti ni zbog osude drugih. Ali, demonstrativnim stajanjem na njegovoj strani, a protiv svega onog boljeg i ljudskijeg što je čovečanstvu donela Prosvećenost, današnja Srbija izgovara jednu mračnu istinu o sebi, toliko mračnu da ni najogorčeniji kritičari ovdašnjeg stanja duhova – inače poslovično skloni svakovrsnim preterivanjima – nisu verovali da je to moguće. Jer, šta je zapravo poruka ovog bednog i sramnog paradiplomatskog manevra kojim se bedni i sramni i nedostojni Jeremić Vuk tako ponosi? Da li je to iskreno uverenje da je u redu ljudima odsecati ruke i noge, i ubijati ih kao stenice? Ne, nije; da je tako, to bi bilo i varvarski i užasno, ali bi, makar i na jedan sasvim perverzan način, u tome bilo i nečega časnog: ljudi, pa tako i ljudska društva i države, treba da stoje iza onoga u šta veruju, šta god to bilo. Prava poruka je mnogo mračnija jer je apsolutno, bezdano nihilistička: briga nas za tamo neke jadnike koje čereče pomahnitale hodže, što se nas tiče, može ceo svet da se poguši u kalu i smradu, nama je jedino važno da nam što više tih mračnih tipova, iz nekih već svojih interesa, potvrde da je “Kosovo naše”. A šta ćemo mi posle s tim? Hoćemo li tako uistinu “vratiti Kosovo”? Nećemo. Pa, šta ćemo onda? Ne znamo ni sami, ali ćemo valjda bolje da se osećamo, paunisaćemo se po svetu i govoriti kako smo Moćnicima Ovoga Sveta pokazali njihovog boga. Što njih, doduše, neće nimalo nasekirati, ali važno je da će nas razveseliti.

Šta je, dakle, Srbija Jeremića Vuka, koju imamo i moramo smatrati i Srbijom Tadića Borisa, jer se ovaj od nje takve nikako ne ograđuje? To je jedno amoralno, plitkoumno, na primitivan i nekoristan način sebeljubno Prkno Kosmosa koje životari u uverenju da je i stvarno i moguće postojanje parcijalnog, takoreći palanačkog dobra, i isto takvog zla, i da je na nama da, postiđujuće banalnim šibicarskim trikovima, ugrabimo za sebe što više onog prvog, a drugo neka uzme ko hoće. Ne mogu ovu strategiju da nazovem čak ni sebičnom, jer istinski, samosvesni sebičnjak se efikasno i okretno brine o sebi, ne birajući sredstva; ovakva politika, koja veselo zapišava ljudsku nesreću, Srbiji neće i ne može doneti nikakvu korist, jer niti joj može “vratiti Kosovo”, niti je može približiti Evropskoj uniji, naprotiv, ona poručuje Evropi da odjebe u skokovima (čuvajući usput leđa), jer ovde važe neka druga, otvoreno kulovska pravila. Dakle, ishod moralnog aspekta te politike je: apsolutna, kosmička nula. A ishod pragmatičnog aspekta te politike je: apsolutna, kosmička nula. Opredeljujući se između štete i sramote, Srbija Jeremića Vuka, a time i Tadića Borisa, radosno bira – obe.

Da, tako se zove to čemu prisustvujemo: apsolutna degeneracija. Taj naporni, sramni čovečuljak sramoti nas gde stigne, sve oduševljenije podržan od sveg šljama i taloga ove zemlje. Mračna, neosovjetizovana ruska gasno-naftna imperija postaje naš svemoćni tutor, koji za kesu kikirikija “kupuje” sve što još ovde vredi nekih para, a Evropska unija je jedna sve udaljenija fantazija, halucinacija, privid, i neće kanda proći mnogo a ovi što su nam je onomad čvrsto obećali počeće da govore da ona zapravo ni ne postoji, da se to nama nešto pričinilo. Uostalom, nismo li po stoti put čuli da ćemo između Evrope i Kosova izabrati Kosovo? Ali, Kosova za nas ionako više nema, reći će neko. Pa šta, nema ni Evrope! Zato je ovaj ili neki sledeći kremaljski Hazjajin uvek tu, a ni mahnite bradate mule nisu baš tako daleko.

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 14. 12.2008.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)