Uvod u poeziju
Tražim da uzmu pesmu
i prinesu je svetlosnom izvoru
kao slajd u boji
ili da prislone uho na njenu košnicu.
Kažem, pustite miša u pesmu
i posmatrajte kako traži izlaz,
ili uđite u pesminu sobu
i opipavajte zidove tražeći prekidač za svetlo.
Želim da skijaju na vodi
po površini pesme
i mašu imenu autora na obali.
Ali oni samo žele
da užetom vežu pesmu za stolicu
i mučenjem joj iznude priznanje.
Tuku je crevom za zalivanje
da bi otkrili šta znači.
Zaboravnost
Najpre odlazi ime autora
a onda ga poslušno slede naslov, zaplet,
uznemirujući kraj, ceo roman,
koji najednom postaje neki koji nismo pročitali,
za koji nismo ni čuli,
kao da su naša draga sećanja, jedno po jedno,
odlučila da pređu u južnu hemisferu mozga,
u malo ribarsko selo bez telefona.
Davno smo rekli zbogom imenima devet muza
i gledali kako kvadratna jednačina pakuje svoj kofer,
pa čak i sad, dok se trudimo da zapamtimo redosled planeta,
nešto drugo beži, možda državni cvet,
ujakova adresa ili glavni grad Paragvaja.
Šta god se trudili da upamtimo,
to nam nije na vrh jezika,
pa ni u zabitom kutku slezine.
Otplutalo je niz mračnu mitološku reku
čije ime počinje slovom L koliko se sećamo,
na našem putu ka zaboravu gde ćemo se pridružiti
onima što su zaboravili da plivaju ili voze bicikl.
Nije čudno što ustajemo usred noći
da u knjizi o ratu potražimo datum neke slavne bitke.
Nije čudno što mesec u prozoru izgleda kô da je dolutao
iz ljubavne pesme koju smo nekad znali napamet.
Uteha
Kako je prijatno ne obilaziti Italiju ovog leta,
ne obijati noge po njenim gradovima i vrelim brežuljcima.
Koliko je bolje krstariti poznatim lokalnim ulicama
gde dobro razumeš svaki saobraćajni znak i plakat.
Ovde nema opatija, fresaka što se mrve i slavnih
kupola, i ne moraš da pamtiš redosled vladara i da
se kiseliš u vlažnim budžacima neke drevne tamnice.
Ne moraš da stojiš pored sarkofaga, da gledaš
Napoleonov krevetić na Elbi, ni kosti svetaca pod staklom.
Mnogo je bolje biti u svom običnom komšiluku
no pustiti da te stub, luk i bazilika gledaju s visoka.
Što da zabijam nos u rečnike i zborane mape?
Što da krajolikom hranim gladan jednooki fotoaparat
koji žudi da proždere svet, spomenik po spomenik?
Umesto da čamim u nekom kafeu gde ne znam reč za led
zaputiću se pravo u naš kafić, kod konobarice zvane Dot.
Ukliziću u bujnu reku domaće jutarnje štampe
bez ikakvih jezičkih prepreka, i potoci idioma
poteći će lako, kao žumance jajeta na oko.
A posle doručka, neću morati da tražim nekog
da me uslika s rukom oko vlasnikovog ramena.
Neću lupati glavu oko računa ni zapisivati u dnevnik
šta sam tog dana jeo i kako je sunce ušlo kroz prozor.
Dovoljno će biti da se vratim u svoj auto
kao u veliko vozilo samog engleskog jezika,
pritisnem svoju narodsku sirenu i ubrzam
niz put koji nikad neće voditi u Rim, pa ni u Bolonju.
Nostalgija
Sećaš se 1340? Tada smo plesali Katapult.
Nosila si braon, modni krik decenije,
a ja sam bio ogrnut jednim od modernih plaštova,
onih s vezenim jednorozima i narovima.
Svi bismo po podne predahnuli uz pivo i crni luk,
a uveče igrali igru „Pronađi kravu“.
Sve se pisalo rukom, a ne kô danas.
Gde ode leto 1572? Ludovanje za brokatom, sonetom
i maratonom. Oblačili smo se u zastave rivalskih baronija
i osvajali jedni druge u hladnim kamenim sobama.
U plesnoj sali svi smo dočaravali Borbu
dok je tvoja sestra glumila Dafne sama u svojoj sobi.
1790. više neće doći. Detinjstvo je tad bilo veliko.
Ljudi su polazili u šetnju do planinskih vrhova
i zapisivali u dnevnik šta su videli, ništa ne govoreći.
Okovratnici su nam bili visoki, a šeširi krajnje meki.
Pravili smo jedni drugima abecedu od grančica.
Divno vreme da se bude živ, pa čak i mrtav.
Mnogo volim razdoblje između 1815. i 1821.
Evropa se tresla dok smo mirno pozirali za portret.
A voleo bih da se vratim u 1901, makar samo na tren,
da navijem muzičku kutiju i načinim par plesnih koraka,
ili me baci u 1922. ili 1941, ili me bar pusti
da ponovo osetim vedrinu poslednjeg meseca kad smo brali
bobice i u kanuu klizili kroz popodne.
Još jutros je bilo bolje nego sada.
U bašti, okružen zujanjem pčela
i latinskim imenima cveća, gledao sam mladu svetlost
kako nadire kroz kose prozore staklenika
i posrebruje udove redovima tamne kukute.
Kao i obično, mislio sam o trenucima prošlosti,
puštajući da ih sećanje preplavi kao voda
što juri preko kamenja na dnu brze reke.
Čak sam pomalo mislio i o budućnosti, tom mestu
gde ljudi plešu nešto o čemu nemamo pojma,
neki ples čije ime možemo tek da nagađamo.
Velika američka pesma
Da je ovo roman,
započeo bi jednim likom,
čovekom što sâm putuje vozom na jug,
ili devojčicom na ljuljašci kraj farme.
Okrećući stranice, ti bi saznavao
da je bilo jutro ili gluvo doba noći
a ja, narator, bih opisivao
razne oblake nad farmerskom kućom
i šta je čovek u vozu imao na sebi,
sve do crvene karirane marame,
šešira hitnutog na rešetku za prtljag,
i krava što klize pored prozora.
Na kraju – ne može se brže čitati –
saznao bi da se taj čovek u vozu
ili vraća u svoje rodno mesto
ili odlazi na nepoznati zapad,
i možda bi sve to strpljivo podnosio
čekajući da odjeknu pucnji
iz jarka u kom se krije drugi čovek
ili da visoka žena gavran-crne kose izađe na vrata.
Ali ovo je pesma, a ne roman,
i jedini likovi ovde smo ti i ja,
sami u zamišljenoj sobi
koja će nestati posle još par stihova,
ne ostavljajući nam vremena da potegnemo pištolje
ili bacimo svu odeću u vatru što bukti u kaminu.
Pitam te: kome je potreban taj čovek u vozu
i koga briga šta je u njegovom crnom koferu?
Imamo nešto bolje od sve te furtutme
koja srlja ka pogubnom kraju:
mislim na zvuk koji ćemo čuti
čim odložim pero i prestanem da pišem.
Neko je to jednom uporedio
sa zvukom cvrčaka u žitnom polju,
ili malo slabije, s vetrom nad poljem
koji pokreće nešto što nikad nećemo videti.
Duh pokojnika
Ja sam onaj pas kog si uspavao,
tako ti voliš da zoveš iglu zaborava,
dolazim da ti kažem jednu prostu stvar:
nikad te nisam voleo – ni najmanje.
Kad sam ti lizao lice
pomišljao sam da ti odgrizem nos.
Kad sam gledao kako se brišeš peškirom,
želeo sam da skočim i lišim te muškosti.
Bilo mi je grozno kako se krećeš,
bez imalo životinjske otmenosti,
kako sediš dok jedeš,
sa salvetom u krilu i nožem u ruci.
Pobegao bih od tebe
da nisam bio tako slab, da me nisi naučio
da sedim i idem uz nogu,
i – najveća uvreda – da se rukujem bez ruke.
Priznajem da me je radovao
pogled na povodnik,
ali samo zato što je značio
da ću njušiti stvari koje ti nisi dotakao.
Ne želiš ovo da veruješ,
ali što bih te lagao?
Mrzeo sam auto, gumene igračke,
tvoje prijatelje, a tek rodbinu.
Zveckanje privezaka me je sluđivalo,
uvek si me češkao na pogrešnim mestima.
Od tebe sam želeo samo
hranu i svežu vodu u metalnim činijama.
Kad si spavao, gledao sam kako dišeš
dok se mesec peo na nebu
i svom snagom se uzdržavao
da ne podignem glavu i ne počnem da zavijam.
Sad sam se rešio ogrlice,
žutog mantila, džempera s monogramom,
besmislenosti tvog travnjaka,
i to je sve što treba da znaš o ovom mestu
osim onog što si već pretpostavljao,
srećan što nije došlo ranije –
da ovde svi znaju da čitaju i pišu,
psi u stihovima, mačke i ostali u prozi.
Pecanje na Saskvehani u julu
Nikad nisam pecao na Saskvehani
kao, uostalom, ni na nekoj drugoj reci,
da budem sasvim iskren.
Ni u julu ni u nekom drugom mesecu
nisam imao to zadovoljstvo – ako je zadovoljstvo –
da pecam na Saskvehani.
Verovatnije ćete me zateći
u tihoj sobi poput ove –
s portretom jedne žene na zidu,
činijom mandarina na stolu –
kako pokušavam da dočaram osećaj
pecanja na Saskvehani.
Nema mnogo sumnje
da su drugi pecali
na Saskvehani
veslajući uzvodno u drvenom čamcu,
provlačeći vesla pod vodom
a onda ih podižući da kaplju na svetlosti.
Najbliže što sam ikad prišao
pecanju na Saskvehani
bilo je jednog popodneva u muzeju u Filadelfiji
kad sam balansirao malo jaje vremena
ispred jedne slike
na kojoj je ta reka ulazila u krivinu
pod plavim nebom zboranim od oblaka,
s gustim drvećem duž obala
i tipom s crvenom maramom
koji sedi u malom, zelenom
čamcu ravnog dna
držeći tanki bič štapa za pecanje.
Malo je verovatno da ću to
ikad raditi, rekao sam,
sećam se, sam sebi i osobi do mene.
Onda sam trepnuo i krenuo dalje
ka drugim američkim prizorima,
plastovima sena, vodi što se peni nad stenama,
čak i smeđem zecu
tako napeto živom
da ga zamislih kako iskače iz rama.
Izbor i prevod Slavica Miletić
Peščanik.net, 17.07.2025.