Stariji čitaoci sećaju se budalaste pripovesti poslanika SPS-a Branka Lazića o dedi i unuku, ispričane u ranim jutarnjim satima skupštinske rasprave o događajima nakon 9. marta 1991. Govornik je bio nepripremljen, anegdota deplasirana i komična, a poslanici su se grohotom smejali, kako oni iz parlamentarne većine, tako i oni iz opozicije. Ni predsedavajući sednice, socijalista Slobodan Unković, nije propustio priliku za sarkastične opaske na račun besmislene pripovesti.
Bilo je to vreme početaka našeg višestranačja, kada su još postojale izvesne norme pristojnosti i međusobnog uvažavanja u političkoj komunikaciji. Danas zvuči neverovatno, ali Mićunovića su socijalisti oslovljavali sa „Profesore“, predsednik države pozivao ga je na konsultacije pre putovanja u inostranstvo, a u Skupštini se uglavnom govorilo o temama dnevnog reda. Možda grešim, ali moje je tumačenje da se, na nivou političke komunikacije, radilo o svojevrsnom nastavku tradicije polemike sa nekadašnjih socijalističkih foruma, koji su podrazumevali izvesnu meru usaglašavanja stavova i traganja za kompromisom. Takva politička kultura možda je proizvela neefikasne mehanizme odlučivanja, ali je odgajila i generacije ljudi naviknutih na argumentovanu raspravu.
Ovaj kratkotrajni medeni mesec međusobnog političkog uvažavanja i konvencionalnih manira parlamentarne demokratije prekinut je ulaskom Vojislava Šešelja u Narodnu skupštinu. Tužna je ironija da ga je izabrala tada još uvek radnička Rakovica, koja je tako i sama doprinela poništavanju nekih od najboljih tradicija jugoslovenskog socijalizma, makar onih koje su se odnosile na ponašanje i javno ophođenje izabranih predstavnika.
Uporedo sa stvaranjem nepodnošljive atmosfere uvreda, omalovažavanja i nepristojnosti u parlamentu, i ljudi izvan skupštinskih klupa, pod pritiskom ratova i ekonomske devastacije, sve manje su vodili računa o konvencijama pristojnosti u svakodnevnoj komunikaciji. Bio sam tada pri kraju osnovne škole, a potom gimnazijalac, ali dve stvari posebno pamtim iz tog vremena. Najpre, postepeno prihvatanje oslovljavanja starijih sa „gospodine“ umesto „druže“. Istovremeno, sećam se kako su neki elementarni oblici pristojnosti počeli da iščezavaju iz svakodnevnog ophođenja. Možda je banalno, ali meni je posebno upečatljivo bilo to što su ljudi, gurajući se u javnom prevozu, sve ređe izgovarali ono nekada gotovo obavezno, pomalo malograđansko „izvinite“.
Naše društvo dobar je primer koliko je teško obnoviti jednom narušene konvencije uljudnosti i pristojnosti na društvenom nivou, baš kao i norme parlamentarizma na političkom. Politički analitičari predviđaju da će prostote i vulgarnosti kojima je Donald Tramp dao pravo građanstva u američkom političkom životu biti teško iskoreniti i u godinama nakon njegovog odlaska. Kod nas taj poremećaj traje već tri i po decenije, a nikada nije imao snažniju podršku tabloidnih medija i televizija nego u poslednjim mesecima vladavine Aleksandra Vučića.
U poslednjem ropcu tog režima, u vreme konstituisanja novog parlamenta, primorani smo da svedočimo novim satima besomučnog govorenja u kojima izborni gubitnik izliva svoju žuč i ogorčenost po parlamentu i televizijskoj publici. Upravo onoj publici koja se prethodno okupljala oko malih i velikih ekrana da bi pratila njegov politički poraz i odlazak na smetlište istorije.
Na konstitutivnoj sednici Skupštine ponovo smo, kao 1991, slušali besmislene skaske, nalik onoj o dedi i unuku. Samo što ovog puta nije reč o nekom anonimnom poslaniku, već o predsedavajućem sednice, čije su anegdote i komentari nailazili na uvažavanje poslanika parlamentarne manjine. Uprkos obećanjima da to neće činiti, ovlašćeni predlagač u liku građanina Vučića obilato je koristio svoje pravo na vremenski neograničeno izlaganje. Govorio je o svemu osim o temi o kojoj se raspravlja, u skladu sa običajem koji se tokom poslednje tri i po decenije gotovo ustalio kao norma našeg parlamentarizma. Govorio je dugo, iscrpno, dosadno i naporno, kao da mu je cilj da građanima ogadi ne samo parlament, politički život i institucije nego, ako je ikako moguće, i sam život.
Da budemo pošteni prema njemu, i u razvijenim demokratijama postoji praksa namernog produžavanja parlamentarnog govora kako bi se odložilo glasanje. Ovaj oblik parlamentarne opstrukcije poznat je pod imenom filibaster (filibuster). Naziv potiče od reči za gusara, što pruža zgodnu metaforu političara koji je, poput pirata, zauzeo brod, odnosno skupštinsku govornicu, i odbija da je napusti.
Jedan od najpoznatijih primera je američki senator Strom Turmond, koji je 28. i 29. avgusta 1957. govorio puna 24 sata i 18 minuta, pokušavajući da odloži usvajanje zakona o građanskim pravima. Čitao je različite pravne tekstove samo da bi produžio svoje izlaganje. Namera je bila u najmanju ruku podla: senator je želeo da makar za ta 24 sata produži opstanak režima rasne segregacije kojem su bili podvrgnuti Afroamerikanci. Ipak, iza tog govora stajali su određena, koliko god naopaka, politička agenda i sasvim prepoznatljiv cilj.
Naprednjački pirati možda takođe imaju nekakvu političku agendu, ali njihovo mrcvarenje Narodne skupštine sve više podseća na ponašanje optuženika koji beskonačno razvlači svoju završnu reč kako bi što kasnije čuo presudu za koju i sam zna da će biti osuđujuća. U našem slučaju, presuda je zapravo već izrečena na izborima. Ono što se odlaže jeste njeno konačno institucionalno izvršenje.
Ili je možda primerenija priča o orijentalnoj Šeherezadi, koja je hiljadu i jednu noć pripovedala kako bi odložila sopstvenu smrt. Aleksandar Vučić ovih dana u Narodnoj skupštini nastavlja svoju priču, kao da bi poslednja izgovorena rečenica mogla označiti i konačan kraj njegove vladavine. Ali postoji jedna važna razlika između Šeherezade i našeg pripovedača. Kralj Šahrijar je želeo da čuje nastavak priče. Nova parlamentarna većina i većina publike pred televizorima jedva čekaju da se priča završi.
Moram, u tom smislu, da pohvalim držanje poslanika Studentske liste, koji su pokazali zavidnu trpeljivost prema bedastoćama, lagarijama i konfabulacijama odlazeće vlasti, ne dopuštajući da ih uvuku u beskrajno nadvikivanje. Jovo Bakić, u koga, priznajem, nisam imao mnogo poverenja, položio je prvi ispit kao šef poslaničke grupe. Umesto da na provokacije uzvraća istom merom, ukazao je na kršenje skupštinskog poslovnika i odgovornost predsedavajućeg, ne dozvolivši da ga Šeherezadine priče i gusarski marifetluci odvuku od suštine parlamentarne rasprave.
I da se vratim na ono nekada obavezno „izvinite“. Prvi put posle mnogo godina, upravo sam na studentskim demonstracijama ponovo svedočio okupljanju velikog broja pristojnih ljudi koji se izvine kada slučajno gurnu jedni druge, kojima su solidarnost i međusobno uvažavanje postali norme svakodnevnog ophođenja. Upravo one norme koje je moja generacija, odrastajući u ratovima i društvenom rasulu devedesetih, u velikoj meri već bila napustila.
Možda će se obnova naše parlamentarne demokratije pokazati znatno težom od završetka jedne beskonačne skupštinske priče. Ali ohrabruje pomisao da je obnova nekih elementarnih normi pristojnosti u našem društvu već započela.
Peščanik.net, 18.11.2026.
Srodni linkovi:
Ljubodrag Stojadinović – Na kraju vremena