- Peščanik - https://pescanik.net -

Seksizmom protiv “zgroženosti”

Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Svako ko makar površno prati medije u Srbiji čuo je za Nataliju Dević, odskora bivšu kolumnistkinju dnevnog lista Danas, koja je pre nešto više od dve nedelje u svojoj poslednjoj kolumni “Stranci u Beogradu” iznela niz ksenofobnih i rasističkih stavova. Reakcije javnosti, pre svega na društvenim mrežama, bile su burne i kretale su se od kritika Danasa zbog objavljivanja ovakvog teksta, preko parodiranja stavova Natalije Dević do seksističkih komentara i malograđanskih osvrta na poreklo autorke – podjednako ksenofobnih kao njena kolumna. Sada već imamo i reakcije na reakcije, a posebnu pažnju (korisnika društvenih mreža) privukao je komentar koji je novinar Danasa Dragoljub Draža Petrović objavio u Nedeljniku (br. 189, 27.08.2015)1 – kao odbranu svog lista ili kao kritiku burnih reakcija – u kojem je, nepažnjom, skliznuo u seksizam.

Petrović svoju odbranu Danasa zasniva na tezi da fašističke izjave nisu fašističke ukoliko dolaze od anonimnih ljudi koji nemaju društvenu moć i uticaj – kakva je, po njegovom mišljenju, Natalija Dević. On kaže: “Da bi nešto bilo fašizam, mora da ima nekakvo ime i prezime iznad ili ispod teksta. Jednostavnije, koga u Srbiji boli uvo šta misli Natalija Dević o migrantima?” Ova glavna teza Petrovićevog teksta je, pre svega, netačna. Ono što fašistički narativ čini fašističkim (rasistički rasističkim i seksistički seksističkim) je sama sadržina teksta – a ne društveni položaj govornika. Nesporno je da bi stavovi Natalije Dević bili potencijalno opasniji da su otvoreno promovisani sa pozicija državne moći, ali bi bili podjednako ksenofobni i rasistički. Drugo, Petrovićeva tvrdnja da Natalija Dević nema nikakvu moć i uticaj je problematična, jer je ona tokom poslednje dve godine imala stalnu kolumnu u Danasu, jedinom dnevnom listu u Srbiji koji nije tabloid i nije “nacionalno” orijentisan. Pozicija stalne kolumnistkinje lista Danas Nataliji Dević daje neku društvenu moć.

Petrović nam u nastavku teksta objašnjava kako funkcionišu novinske redakcije: “Na mejl vam stigne nekakav tekst, u moru mejlova raznoraznih čudaka… I onda urednik stranice koja se obično zove ‘Među nama’ ili slično, skine taj tekst sa mejla, ne bi li ga pustio u štampu jer mu fali materijala za popunjavanje ‘rupa’… ‘Adolf Hitler nam šalje tekst ‘Istrebimo Jevreje’, uzvikne urednik kada u ‘dedlajnu’ pronađe taj autorski uradak u masi mejlova. ‘Auuu, dobar naslov!’, dobaci mu drugi urednik koji sedi do njega zamišljen nad kvotama kladionice Mozzart”. Na kraju, kako piše Petrović, sujetni urednik se izviče na prelamača koji je zgrožen tekstom “Istrebimo Jevreje” i, valjda prelamaču u inat, objavi tekst.

Ovaj slikoviti opis izaziva nelagodu čak i kod čitalaca koji naslućuju u kakvom je stanju novinarstvo u Srbiji. Međutim, činjenica da su urednicima važniji popunjavanje tiketa i sastanci u kafani od njihovog (uredničkog) posla, ne može biti opravdanje za nemarno “popunjavanje rupa”, već samo dodatni razlog za kritiku. Iako Petrović ovakvo uredničko ponašanje ne odobrava eksplicitno, on ga normalizuje. Svojim opisom stanja u novinarstvu on nam faktički kaže: tako je svuda, pomirite se sa tim, i poručuje: naivni ste ako mislite da može drugačije. Drugačije svakako može, jer ponašanje urednika medija nije regulisano nekakvim prirodnim zakonima, već društvenim konvencijama koje su podložne promeni.

Dalje, Petrović nam saopštava da tekstove Natalije Dević nikada nije čitao – ne samo zato što ga odbijaju tzv. “laka” štiva, nego i zato što mu se ne dopada poza koju je Natalija Dević zauzela na fotografiji objavljenoj uz kolumnu. Previše su joj naglašene noge, po mišljenju Petrovića. Pritom, ne samo što on sam na osnovu izgleda žene na fotografiji donosi zaključke o tome da li je ona u stanju da napiše nešto što je vredno čitanja ili ne, nego Petrović smatra da bi svi razumni čitaoci trebalo da zaključuju po istom principu – da donose a priori sud o intelektu žene na osnovu toga da li ona voli da se slika golih nogu. U stilu: a šta ste očekivali od žene koja tako izgleda? Dakle, kolumna Natalije Dević nije rasistička budući da ju je napisala žena koja se slika golih nogu, a “žene golih nogu” ne mogu biti odgovorne za svoje javno iznete stavove, jer nemaju kapacitet za kritičko promišljanje onoga o čemu pišu.

Dok se izgled žena obilato koristi za diskvalifikaciju njihovog rada koji nema nikakve veze sa “izgledanjem” (i koji se u slučaju Natalije Dević može lako kritikovati sa drugih pozicija), na fotografije muškaraca – kolumnista, političara, pisaca i drugih javnih ličnosti – malo ko obraća pažnju. A daleko od toga da svi oni izgledaju u skladu sa strogim pravilima koje Petrović zagovara. Ipak, nemogućnost ili odbijanje da se nečiji rad, u ovom slučaju tekst, tretira nezavisno od fotografije – rezervisani su samo za rad žena. Aleksandra Apostolovskog, na primer, inače branitelja “slobode” da se tuku deca i zabrinutog zbog “feminizacije muškaraca”, Dragoljub Petrović voli da čita jer “otkida” na njegove kolumne o kojima, pretpostavljam, nije imao mišljenje pre nego što ih je pročitao.

Konačno, Petrović se u svom tekstu podrugljivo podsmeva “dokonim tviterašima” i njihovom “masovnom zgražavanju”, sugerišući time da je kritikovanje rasizma i ksenofobije obično pomodarstvo “beogradske građanske čaršije” (uzgred, nije jasno zašto “beogradske”; pitam se da li je Petrović obavešten da tviter naloge imaju i ljudi van Beograda). Ipak, i “zgražavanje” nad rasističkim izjavama još uvek je bolje od ravnodušnosti prema njima.

Autorka je istraživačica Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP).

Peščanik.net, 31.08.2015.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Dević i Devići uveoci

Svetlana Slapšak – Ne vređajte krave!


________________

  1. Skraćena verzija dostupna na: http://www.nedeljnik.co.rs/sr/2015/08/27/dnevni-magazin/uputstvo-za-upotrebu-migranata-natalije-devi%C4%87