Fotografije čitalaca, Damir Romanov, Priroda i nepriroda
Fotografije čitalaca, Damir Romanov, Priroda i nepriroda

U tekstu Marija Reljanovića od 15.01.2015. saznali smo da su različita ministarstva nešto pre i malo posle Nove godine svim „korisnicima javnih sredstava“ (organizacijama, institucijama i organima lokalnih samouprava) poslala zahtev da dostave broj zaposlenih (spiskovi imena će se očito slati posebno) koji će biti otpušteni do juna 2015. Iz sadržaja materijala koji je upućen isključivo „na ruke“ čelnicima svih tih ustanova da se zaključiti da ukupan broj zaposlenih u njima mora da se smanji za šest i po odsto. Iako ukupan broj zaposlenih u javnom sektoru još nije utvrđen, na dostupnim podacima utemeljene procene kreću se oko osamsto hiljada (ali se ujedno pretpostavlja da bi taj broj mogao ići gore čak za dvesta hiljada), što znači da bi u naredna četiri meseca bez posla trebalo da ostane najmanje pedeset hiljada ljudi (uključujući ili ne, to nije jasno, one koji će u tom vremenu otići u penziju).

Reljanović je objasnio, pre svega sa pravne strane, šta je sve pogrešno u ovom zahtevu, jer je to praktično jedini aspekt koji se može pouzdano analizirati na osnovu samog teksta. On je opravdano pažnju skrenuo i na nerazumno kratak rok koji je ostavljen najvišim rukovodiocima da daju odgovore koji se od njih traže. Nas ovde, međutim, zanima sledeće: ko je sve dobio ovaj zahtev? Da li je on stigao u sve ustanove ili je vlada unapred napravila neku selekciju? Ako je selekcija napravljena unapred i onda zahtev poslat samo nekim ustanovama, bilo bi dobro znati po kom kriterijumu je napravljena selekcija. To ima veze sa „famoznih“ šest i po odsto. Kako se došlo do tog procenta ako do danas nije utvrđen tačan broj zaposlenih u javnom sektoru (osamsto plus dvesta hiljada?), kao ni broj državnih institucija (oko deset hiljada)? Da li je to ukupno smanjenje koje se mora napraviti, pa je svima poslat isti zahtev? Ili je ukupno smanjenje manje, pa neki zahtev nisu dobili?

Ako je svima poslat isti zahtev, to jest ako se smanjenje radi linearno, to je potpuna besmislica i od toga se mora odmah odustati. Zaboravimo, za trenutak, na opštine, to jest na organe lokalne samouprave koji obično odmah padaju na pamet kada se govori o prekomernom državnom aparatu. Pomislimo na zdravstvo ili na policiju ili na, recimo, vatrogasce. Zna se da u tim službama na pojedinim mestima nedostaju radnici: da li će se i tu praviti smanjenja od šest i po odsto? Što se opština tiče, da li će se šest i po odsto tražiti i tamo gde su organi lokalnih vlasti racionalno zapošljavali ljude kao i tamo gde su se zaposleni gomilali i kada za njih više nije bilo ni stolova ni stolica?

Ako je ipak napravljena selekcija, pa je dopis otišao samo na neke adrese, mora se postaviti pitanje ko je pravio tu selekciju, s kojim kompetencijama, za koje vreme, i šta je bio krajnji cilj. Da li se i slekcija radila u tajnosti, kao što su dopisi poslati tajno? Ako i jeste, možda je sad poslednji trenutak da saznamo ko se time bavio. To je pored ostalog važno i zbog same legitimnosti čitavog poduhvata takozvane racionalizacije. Ako su već prekršena pravila i ako čitav posao deluje kao da se sprovodi u ilegali, možda su oni koji su sve osmislili u stanju da validno objasne zašto je tako moralo da bude. Ako objašnjenje izostane, nameće se samo jedan zaključak: uslov koji je Međunarodni monetarni fond postavio tekuće vlasti će ispuniti tako što će dodatno disciplinovati svoje poslušnike a obračunati se sa neistomišljenicima. Ono što se spolja nalaže pod krinkom dobronamerne brige, iznutra se koristi za učvršćivanje loše vlasti.

Još jedna dimenzija u ovom mraku u kome napipavamo obrise podzemnih poteza vlasti posebno je zanimljiva – opšti muk onih koji su uključeni u čitavu operaciju. Ako pretpostavimo da su zahtev za smanjenje broja zaposlenih dobile i one opštine u kojima na vlasti nisu članovi vladajuće koalicije, nameće se pitanje zašto oni o tome ćute. Ako su tabela i uputstvo uz prateće obaveštenje stigli do dekana fakulteta na državnim univerzitetima, zašto oni ćute? Ako je zahtev stigao do „korisnika javnih sredstava“ u Vojvodini, zašto o tome ništa ne kaže pokrajinska vlada? Možemo pretpostaviti da svi oni zahtev nisu ni dobili, pa nemaju razloga da išta o tome kažu. Druga mogućnost bilo bi to da su svi oni saglasni sa odlukom vlade i da je zato poslušno i u tišini sprovode.

Ali, cela stvar zapravo nema nikakvog smisla i nikakvo ćutanje o tome ne može se opravdati. Šest i po odsto ne znači ništa. Smanjiti broj zaposlenih za šest i po odsto može dati najrazličitije rezultate (pogotovo kada se ne zna ni tačan broj zaposlenih ni iznos novca koji za njih odlazi), pa je zato bilo potrebno odmah reći – šta je cilj? Ako se otpusti šest i po odsto najslabije plaćenih radnika, onda je ušteda u novcu minimalna. Ako se otpuste najbolje plaćeni, onda se potrebna ušteda može ostvariti i sa manjim procentom otpuštenih radnika. Neko će sad reći, pa ne mogu se ljudi otpuštati tek tako, valjda se mora uzeti u obzir i šta ko radi i koliko je to važno. Tačno tako. Zato je linearni zahtev za šest i po odsto smanjenja broja zaposlenih sasvim van pameti. Ali, u tom besmislu svi ćutke saučestvuju. Zamišljam, recimo, dekane kako se pred Novu godinu šetaju po hodnicima svojih fakulteta i merkaju koga će da „šutnu“ dok kolegama ljubazno upućuju najbolje želje za 2015. Ili direktore bolnica koji krišom odlučuju o „višku“ bez konsultacija sa svojim kolegama, recimo, načelnicima odeljenja. I pitam se da li je to malo zadovoljene pakosti u stvari nadoknada za muk u koji Srbija dobrovoljno tone.

Peščanik.net, 16.01.2015.

Srodni linkovi:

Mario Reljanović: Početak racionalizacije – neplanski i partokratski

Sofija Mandić: Slučaj – javni sektor

Mario Reljanović – A gde su kriterijumi?

Mario Reljanović – Još jednom o racionalizaciji

Dejan Ilić – Srbija između dva modela, skandinavskog i makedonskog

Vesna Pešić – Uaaa za ministra Vujovića

VIDEO – 6,5 posto

AUDIO – 6,5 posto + transkript

Vesna Pešić – Još jednom spaljena zemlja

Tatjana Paunović – Javni sektor, tajne politike

Vesna Pešić – Džeziranje na istu temu

Dejan Ilić – Lakoća odgovora

Mario Reljanović – Racionalizacija

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)