S proljećem, zna se, cvate sve – pa, očito, i skandali. No, za razliku od prirodnih zbivanja, dogodovštine u društvu ne opisuju glasoviti (polu)haiku stihovi: „proljeće dolazi/a trava raste sama od sebe“. U društvu valja, naime, marno djelovati kako bi se bilo što moglo ostvariti – pa i skandali. A rečeni skandali ponajprije ilustriraju nepodopštine koje su publici interesantne, one, dakle, koje se odnose na tzv. celebove; s izuzetkom Severine i Mamića to su poglavito političari/ke, premda se je i ovo dvoje povremeno politički profiliralo (za svaki slučaj, valjda). Politički celebovi pritom imaju nezanemarivu posebnost – njihova sramota (a o tomu se uglavnom radi kada je o skandalima riječ) potencijalno pogađa razmjerno širok krug stranačkoga članstva, dio biračkoga tijela i, što je najvažnije, institucije kojima su na čelu.
Političke stranke u ovakvu kontekstu djeluju, međutim, poput onih koje je svojevremeno Hannah Arendt nazvala organizacijama za podršku vodstvu, no problem je u tomu što je riječ o opisu političke stranke koja (u jednini, dakako) funkcionira u totalitarnome modelu. Za takve stranke u bitnome važi zanemarivanje zbiljskih političkih, ideologijskih ili svjetonazorskih prosudbi pod pritiskom prevladavajućega personalnog (u osnovi: prijepolitičkog) vezivanja uz vođu (rjeđe: uz vodstvo). Vođi je dano da mijenja orijentacije i saveze te, konsekventno, suradnike i članstvo; smjena vođe zbiva se, logički, prema obrascu puča – znatno češće no demokratskim opozivom. To pak da se nosiva značajka totalitarne stranke pojavljuje istovremeno kod većega broja stranaka (koje, očito, izvanjski djeluju u pluralističkome sustavu) čini se doista posve nesuvislim, ali, zapravo, upozorava na to da su neke filozofijsko-političke, odnosno politologijske kategorije odveć često i odveć doslovno razumijevane.
Moralni cinizam društva
Pluralizam totalitarno (zapravo, ipak: quasitotalitarno) ustrojenih subjekata ponekada je politička praksa i tzv. najrazvijenijih (ili: „starih“) demokracija, pa je tako postala već gotovo uobičajenim (premda očito paradoksalnim) načinom političkoga funkcioniranja u demokratskim sustavima (ovih dana u Hrvatskoj emitirana britanska serija „Secret State“ uvjerljivo – premda usputno – ponovno pokazuje da unutrašnji život političke stranke u demokratskome okružju nije bitno drukčiji od intriga koje su karakterizirale jednostranačke sustave). Zbog toga se ovakva praksa s „izvedbenim“ poteškoćama u pravilu suočava u javno-moralnim, a ne u striktno političkim kategorijama, jer nešto što politički – u najmanju ruku – nije neuobičajeno ne izaziva (političku) sablazan, pa ni političke probleme nižega ranga osjetljivosti. Tradicija moraliziranja ne samo političkoga, nego i političarskog života i zbog toga je posljednjih stotinjak godina u mnogome obilježila javni život SAD, ali i drugih „zapadnih demokracija“.
S druge strane, „istočne“ („postkomunističke“, „tranzicijske“) demokracije s većim su apetitom opetovale greške od vrlina dugotrajno ustrojenih demokratskih modela. Jedna od ključnih grešaka bila je pritom vezana uz svojevrstan moralni cinizam koji je zahvatio široke segmente tranzicijskih društava. Uza sve povijesne uzroke, neposredno je na rast ciničke nastrojenosti utjecalo razočarenje nacionalističkim („etnoetičkim“) modelima koje su sve ove zajednice iskušavale, ali i pretežita nesposobnost netom emancipiranih vjerskih zajednica da u moralnome postavu uvjerljivo odgovore društvenim problemima epohe. Neuspjeh liberalnog svjetonazora svakako nije pritom pomogao, premda liberalizam u ovim sredinama – i tamo gdje je (uglavnom kratkotrajno i površinski) djelovao – nije bio shvaćan kao moralna doktrina.
U Hrvatskoj su ove opće tranzicijske značajke bile zaoštrene još jednim, lokalno specifičnim, izvorom prevladavajućega moralnog cinizma – neuspjehom nastojanja da se iz ratnih iskustava izvede neka vrst obvezatne moralne norme. Taj je neuspjeh bio zapravo unaprijed zadan, prvenstveno načelno pogrešnim određenjem odlikovanoga moralnog subjekta. Jer, svojevremeno svenazočna parola DDR (dostojanstvo domovinskoga rata) nije samo manipulirala poetiziranjem naziva rata (u doslovnome nastavku sovjetske propagandne krilatice iz četrdesetih), nego je – što je doista etički problem – težila moraliziranju rata u cijelosti (uz značajan promidžbeni prinos katoličkoga crkvenog aparata). Ratni cilj ili ratnik, pa i poneka ratna akcija, doista mogu biti dostojanstveni, no proglašavanje rata u cjelini rodnim mjestom (društveno obvezatnog) dostojanstva u mirnodopskim uvjetima završava u neuspjelim pokušajima ideologiziranja svakidašnjice ili, štoviše, u posvemašnjoj ravnodušnosti društva spram moralizatorskih nakana „odozgo“. Činjenica da je ova moralka puno desetljeće funkcionirala i kao pokriće privatizacijskih (i „pretvorbenih“) prijevara, ali i teških povreda prava brojnih građana/građanki, dodatno je očvrsnula javnost spram emfatičkih moralnih invektiva (što je, s druge strane, pogađalo i pokušaje aktivist(ic)a civilnoga društva koji su sličnim moralističkim pristupom nastojali „senzibilizirati javnost“ u drugome smjeru).
Bez reakcije na proljetne skandale
Kako bilo, hrvatski se je politički igrokaz odvijao u posve osviještenome moralnom vakuumu, pa recentne reakcije na ovoproljetne skandale (točnije: odsutnost istih) ne bi smjele izazivati čuđenje. Nosive (ili, možda: stožerne) hrvatske političke stranke našle su se suočene s koncentriranim prigovorima (pa i napadima) javnosti frustrirane sve očitijim indicijama da politički posao obavljaju ne samo korumpirano, nego i korumpirajuće. Unatoč razlikama među njima (koje, posve sigurno, nisu tako velike kako se to čini Milanoviću, niti tako male kako to tvrdi Karamarko), reakcija je bila unisona, svedena na repetitivnu poučnu poruku nestrpljivima: pričekajmo da institucije sustava obave svoj posao!
Ovaj se ofucani frazem nedvojbeno već svima čini nedostatnim, no stranke ga ponavljaju iz posve jednostavnoga razloga – on, naime, vjerno odražava njihovu moralnu (pa i političku) poziciju. Ta se pozicija može jednoznačno karakterizirati kao moralni idiotizam; unatoč prividnoj formulatornoj praskavosti, riječ je o značenjski jasnoj sintagmi koja, doslovce, označuje odsutnost volje i/ili sposobnosti za moralno prosuđivanje. Odbijanje moralne prosudbe iskazivalo se je proteklih tjedana u postupanju stranačkih vodstava koja na „nepodopštine“ svojih „istaknutih“ članova/ica reagiraju manirom „iznenađenih i uvrijeđenih“ i pritom se ponašaju kao da su DORH i sudovi zapravo stranačka etička povjerenstva. Jer, samo bi se tako, institucijski, moglo opravdati tvrdnje da „treba sačekati reakciju pravosuđa“.
Razmjere koje je poprimio rečeni moralni idiotizam najbolje ilustrira činjenica da se stranačka vodstva očajnički laćaju procesnih pravila koja zakoni sadrže i kada je riječ o neprijepornim činjenicama. Moralna prosudba nikakvim procesnim odredbama neće relativirati ono što je očito, dakle javno-moralno je irelevantno raspravljati o tomu zašto je Vrhovni sud „baš u slučaju“ vukovarskoga gradonačelnika dopustio prikriveno snimanje „privatnoga“ razgovora (koji to, sadržajno, i nije bio) – jer radi se o neupitnome pokušaju podmićivanja, koji bi za stranku trebao biti dostatan za donošenje moralnih (ali i političkih) prosudbi. Isto važi i za prepisivalačku djelatnost glavnoga tajnika HDZ-a; tvrdnja da, nakon toga što svatko pismen može ustanoviti identitet desetaka stranica originala i prepisanoga „diplomskog rada“, treba još čekati odluku Upravnog suda naprosto je sprdnja s elementarnim normama javnoga morala.
Nekada glasovit Jellinekov izrijek o pravu kao „etičkome minimumu“ (katkada se formulacija prenosi u verziji: „pravo je minimum morala“) upravo bi u ovakvu problemskome složaju imao mnogo smisla, no samosvijest koja je potrebna za moralnu prosudbu hrvatskoj političkoj klasi naprosto nedostaje. Političarima/političarkama za utjehu: slično se je ponašalo i Zagrebačko sveučilište za vrijeme akcije „Index“ – i njegovo je vodstvo bilo ocijenilo da će stegovno (pa i sa stajališta Etičkoga kodeksa!?) procesuirati koleg(ic)e upletene u rasprodaju ispita tek nakon što pravosuđe obavi svoj posao (i neka druga sveučilišta su kasnije preuzela ovaj obrazac). Ništa drukčije nije bilo ni u slučaju sudskoga procesa protiv nekadašnjega vlasnika „Novoga lista“, Roberta Ježića; njegove novine nisu objavile ni jedan jedini tekst o vlasniku pred sudom (ne računajući prenošenje agencijskih vijesti). Da bi sve skupa ispalo još gore, predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva (i zaposlenik „Novoga lista“) lakonski je presudio: „Ježić nije problem ‘Novoga lista’“. „Novi list“ je u to vrijeme objavio mnogo tekstova o HDZ-u kao kriminalnoj organizaciji, jer je njezin predsjednik bio optužen i suđen, ali nikome (pa ni konkurenciji) nije palo na pamet da nešto slično ustvrdi za novine čiji je vlasnik (za zaposlenike vjerojatno važniji no predsjednik za članstvo) bio suđen u istome procesu.
Nema presumpcije nevinosti za političara
Ipak, s političkim je funkcionarima – i u slučaju sličnih kaznenih djela – u mnogome drukčije, u prvome redu stoga što mnogo neposrednije utječu na život društva od pripadnik(c)a drugih profesija. Utoliko, kada je o njima riječ, ima dobrih (barem moralnih) razloga za dovođenje u pitanje toliko popularne presumpcije nevinosti (javno osnaživane stalnim pozivanjem na 28. članak Ustava). Riječ je pritom, nesumnjivo, o jednoj od bitnih figura moderne i suvremene pravne kulture, no nadmoć koju javni funkcionari imaju nad ostalima u društvu zahtijeva metodički oprez (još Tacit, u Analima, upozorava na to da vlast djeluje poput povećala, uvećava ljudske vrline i mane). Drukčije rečeno, za funkcionare vlasti moguće je konstruirati presumpciju krivice kao moralno opravdivo načelo – to bi značilo da kazneno optuženi nositelji/ce javnih funkcija trebaju napuštati ove funkcije i prije okončanja sudskoga postupka. Argumenti za ovo izokretanje tradicije mogli bi biti sljedeći:
– s obzirom na to da politički funkcionari barataju vlašću (nad drugima) odveć je riskantno čekati konačni ishod sudskoga postupka („pravomoćnost“), jer to traje godinama, a društvo ostaje izloženo moći koju kontrolira „opravdano sumnjiva“ osoba;
– ma koliko moderna politika zahtijevala profesionalno obavljanje političkih funkcija, gubitak takve funkcije ostavlja svakoj osobi mogućnost obavljanja nekoga drugog posla, pa i ponovnoga zadobivanja političke funkcije, jer je ipak zanemariv broj onih koji se cjeloživotno profesionalno bave politikom;
– gubitak političke funkcije ne znači pad u društvo fundamentalno podprivilegiranih, kako je to slučaj s onima koji gube posao i postaju nezaposleni, nego, naprotiv, predstavlja „pad“ u normalnost, pridruživanje ogromnoj većini onih koji nemaju privilegiju moći;
– dok „obični“ građani imaju puno pravo vjerovati da za njih u sustavu pravde nema (a nerijetko imaju i solidne razloge za takvo stajalište), funkcionari javne vlasti samim prihvaćanjem sudjelovanja u njoj morali bi, prema logici stvari, demonstrirati i povjerenje u njezine učinke, pa im, dakle, čekanje žalbenih rokova ne bi smjelo predstavljati unaprijed određeni horizont očekivanja.
U provedbi, ovo bi moglo značiti da treba očekivati prihvaćanje znatno strožih (moralnih ili pravnih) obveza u situacijama u kojima je započeo kazneni progon političkih funkcionara, ponajprije onih koji imaju izvršne ovlasti (načelnici, gradonačelnici, župani, premijer s ministrima i njihovim zamjenicima, časništvo Sabora, predsjednik republike, itd.). S obzirom na konstrukciju Zakona o kaznenome postupku trebalo bi smatrati da osoba za koju je potvrđena optužnica više ne smije obavljati izvršne javne funkcije, jer to, u pravilu, znači da su inkriminirajući sadržaj kao osnovanu sumnju da je izvršeno kazneno djelo prihvatile tri državne institucije – i policija i tužiteljstvo i sud.
Lakše smjeniti Predsjednika RH nego načelnika općine
Obavljanje neke izvršne javne dužnosti nakon toga nije samo opterećujuće za njezinu efikasnost, nego i za osobu o kojoj je riječ. Isto važi i za slučaj u kojemu je nekome na izvršnoj funkciji određen istražni zatvor. Trenutno je, primjerice, sisačko-moslavačka županica u istražnome zatvoru, a da nije odredila tko ju zamjenjuje, pa je njezina funkcija via facti pod suspenzijom. Nije teško zamisliti što bi to značilo da je pritvor bio određen prije otprilike dva mjeseca kada je ta županija bila u značajnome dijelu poplavljena, a odluku o proglašenju elementarne nepogode (za pojedinu županiju) može – sukladno čl. 6., st. 1 Zakona o zaštiti od elementarnih nepogoda – donijeti samo županica. Posebno bi u kontekstu aktualnih peripetija s kaznenom odgovornošću načelnika, gradonačelnika i župana trebalo ponovno razmotriti u mnogome pogrešno postavljeni Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi; uz mnoge druge nesuvislosti, ovaj zakon zapravo onemogućuje razrješenje lokalnih čelnika (osim tzv. referendumom). Ispada da je lakše smijeniti predsjednika republike (koji je „također“ neposredno izabran), nego načelnika najmanje hrvatske općinice. A kada do toga i dođe – zbog toga što budžet nije usvojen – ostat će, kao u Vukovaru, i nakon svih smjena na dužnosti jedan zamjenik (nepostojećega) gradonačelnika (jer je netko zaboravio da se smjena treba odnositi i na one koji su izabrani na manjinskim listama).
Pozivanje na 30. članak Ustava, učestalo posljednjih tjedana, polazi od toga da je tek pravomoćna presuda uvjet za „gubitak stečenih ili zabranu stjecanja na određeno vrijeme nekih prava na obavljanje određenih poslova“. S obzirom na (političke i ostale) poteškoće koje izaziva svaka promjena ustava bilo bi, dakle, razumnije (i politički ispravnije) postići usvajanje etičkoga kodeksa profesionalnih političara/političarki koji bi prihvatio (i nametnuo) već navedena načela. No, to se ne čini odveć vjerojatnim, jer javni moral ne djeluje kao uvjerljivi argument u političkoj realnosti; domaći se funkcionari već decenijama ponašaju sukladno poslovičnome prijevarnom suprugu koji zna da osnovno pravilo glasi: nipošto ne priznavati ono što se dogodilo, ma koliko to očito bilo (u jednoj od davnih epizoda „Letećega cirkusa“ Pythonovaca ljubomorni suprug ulijeće u spavaću sobu i nalazi uzbuđenu suprugu u négligéeu na izgužvanome krevetu; pretražujući sobu otvara vrata ormara u kojemu mirno stoji gospodin u donjem rublju; na pitanje: „Što radite ovdje?“ ovaj hladnokrvno odgovara: „Čekam autobus“).
Šansa je, dakle, da dođe do ustavnih promjena podjednaka onoj da se politička klasa usuglasi o načelima (i poštivanju) specifična etičkoga kodeksa. Do tada će, i dalje, svi znati da se ne smije ništa priznavati, jer i za svaku se pravomoćnu presudu može tvrditi da je nepravedna, politička po naravi, i sl. Za priznanje to, međutim, ne važi. Zato su ostavke u domaćim okvirima toliko rijetke, zato se svi očajnički drže za (nerijetko) posve nebulozne priče o nevinosti, zato građanstvo sve više vjeruje da su „svi oni jednaki“ (ili, barem, sve „jednakiji“), pa im preostaje tek rooseveltovski cinizam, izabrati nekoga tko je our son-of-a-bitch. A tomu je tako prije svega stoga što je sramoćenje – bez kojega moralne norme ne mogu djelovati – u Hrvatskoj ne samo političkom praksom, nego i zakonom zabranjeno (zbog čega se bune tek novinari – dakako samo u situaciji u kojoj je netko njihov pogođen). Skandali se nalaze tek u medijima, ne i u (neposramljivim) glavama onih koji vode zajednicu.
Banka, 18.04.2014.
Peščanik.net, 18.04.2014.