U znanosti o budalama pojava je poznata kao “šibicarski efekt”. Riječ je o vjerojatno najpoznatijoj zamci za budale od Uskokove Drage do Temišvara: u kutu kolodvora nekakav rmpalija u drečavo zelenom džemperu – to zbog dojma bezopasnosti – u ustima vrti čačkalicu, a na stoliću pred sobom tri prastare kutije šibica, pa poziva putnike iz autobusa na liniji Köln-Uskokova Draga da pogode ispod koje se kutije nalazi kuglica od staniola.
Svatko u ovoj državi, baš svi sa posljednjeg popisa stanovništva, uključujući i putnike iz autobusa Köln–Uskokova Draga – naročito oni, jer svatko od njih igrao je tu igru barem šest puta u svom tegobnom gastarbajterskom životu – dobro znaju što slijedi: iz grupice znatiželjnika istupit će najhrabriji, obično neki naivac u majici s likom Che Guevare, i uložiti stotku, bez ostatka uvjeren da zna gdje je kuglica.
Svi sa popisa stanovništva i svi na autobusnom kolodvoru znaju da će Che Guevara pogoditi i dobiti dvjesto eura, i svi, uključujući i putnike iz autobusa Köln–Uskokova Draga – naročito oni, jer svatko od njih igrao je tu igru barem šest puta u svom tegobnom gastarbajterskom životu – znaju da je to zato što je Che Guevara zapravo kompanjon drečavo zelenog rmpalije, sa zadatkom da lakim dobitkom namami žrtvu.
I svejedno se svaki, ali baš svaki put nađe budala koja će i sedmi put u svom tegobnom gastarbajterskom životu staviti na stolčić petsto eura. Točno on zna o čemu je riječ, grupici na kolodvoru zapravo je i prišao da vidi koji će kreten pasti na taj prastari trik, da bi već u sljedećem trenutku gledao rmpaliju kako stavlja u džep njegovih petsto eura, što ih je spremio kao poklon sinu za krštenje.
– Sedmi put!!! – urla koji sat kasnije ženski glas iz velike narančaste kuće u Uskokovoj Dragi. – Sin ti u školu krenuo, a još čeka poklon za krštenje!
– Dobit će dogodine, Dolores – smiruje budala ženu, pa joj strpljivo objašnjava. – Sad sam shvatijo: kuglica nikad nije u onoj kutiji ispod koje je stavijo, što znači da je u jednoj od druge dvije, što znači da su šanse pola-pola, što znači da čisto matemantički dobijam svaki drugi put. Što znači da ako ne dobijem isprve, drugi put idem na duplo i sigurno dobijam.
– Sigurno? – nesigurno će Dolores, koju samo glupi ponos sprečava da isti čas proda ćaćinu zemlju i svoga genija pošalje u Split, na kolodvor.
I najniži oblici života shvatili bi najkasnije četvrti put, čak i virus prehlade provali prevaru s antitijelima pa se do zime opameti i mutira, ali ne i naša višestanična budala: već sljedećeg Božića sav ustreptao silazi s autobusa, stišće u šaci petsto eura i u gomili na splitskom kolodvoru traži drečavo zeleni džemper. Toliko puta našu je budalu zajebalo da ga već zna svaki šibicar od Kölna do Uskokove Drage.
– Kako doma? – pita ga rmpalija kroz čačkalicu u zubima, vješto miješajući tri stare, pohabane kutije šibica sa znakom Univerzijade. – Kako malome škola?
– Dobro, dobro – odsutno odgovara naša budala, ne skidajući oka s one kutije ispod koje je maločas bila kuglica.
– Šta je od Grge? – i dalje drečavozeleni vrti kutije. – Nisam ga vidio ohoho.
– Obisijo se na Sve Svete – priča naša budala ne trepćući.
– Ajde?!
– Aha. Izgubijo kuću i imanje na onoj Keopsovoj piramidi.
– Na financijskoj piramidi?
– E, ta.
– Pfu, mamu im jebem, uvijek nađu neku poštenu dobričinu! Neće ministra! – opsuje rmpalija gnjevno. – Koliko ono djece?
– Četvero.
– Jadna Anđa. Kažem ja: dobar i glup, to je danas isto – procijedit će tip preko čačkalice pa podignuti ruke sa stolića. – Ajde, biraj.
– Evo je – samouvjereno će naša budala pokazati prstom na desnu kutiju.
Koji dan kasnije opet brecaju zvona male crkvice u Uskokovoj Dragi, nema ni dva mjeseca da su Grgu Ćuskiju pokopali, dvadeseti je to sprovod ove godine – Uskok Tours ukinuo liniju za Köln – pa cijelo selo već nagađa da je riječ o nekoj sekti koja tamo u tuđini vrbuje naše čestite ljude.
Malo dalje, u kutu groblja, nekakav rmpalija u drečavo zelenom džeperu čuči nad grobnicom obitelji Ćuskija i na kamenoj ploči vrti tri kutije šibica. Oko njega skupina mladih udovica, među njima tip u majici sa Cheovim likom grli neutješnu Dolores, a ona sve u ruci stišće onih petsto eura namijenjenih don Litri kao mito, da otpiva misu za samoubojicu. Onu o “siromašnima duhom” i “kraljevstvu nebeskom”, znaju je u Uskokovoj Dragi napamet.
U znanosti o budalama, rekoh, to je poznato kao “šibicarski efekt”: to kad naš čovjek, čestit, pošten i dobar – a dobar i glup danas vam dođe isto – i osmi i osamnaesti put upadne u istu zamku.
Upravo ovih dana, recimo, USKOK i koprivnička policija ispituju stotine ljudi koji su svoj novac, nerijetko cijele ušteđevine, ulagali u takozvani forex sustav, koji omogućava brzu i dobru zaradu. Revolucionarnog se sustava ovoga puta dosjetio stanoviti Damir Mramor, sportski direktor NK Graničara iz Đurđevca, što u slobodno vrijeme malo za svoju dušu mešetari po londonskoj burzi.
Slučaj iz Koprivnice je otprilike sedamdeseti takav u posljednjih petnaestak godina, i svatko u ovoj državi, baš svatko sa posljednjeg popisa stanovništva, zna da je riječ o takozvanoj “financijskoj piramidi”, u kojoj, kao i kod šibicara, tipovi u majicama s likom Che Guevare na hiljadu uloženih eura za mjesec dana dobiju pedeset hiljada.
Svi pri tom znaju da je njihov dobitak zapravo novac onih namamljenih budala što su cijele imovine dale konjokradicama u drečavo zelenim džemperima, i da stvar funkcionira sve dok ima budala, u manjim gradićima poput Koprivnice dakle i lijepe tri godine.
Svi do posljednjeg u ovoj USKOK-ovoj dragi znaju da je to najklasičnija od svih klasičnih prevara, ovo je uostalom sedamdeseti put da im se nudi “prilika života”, i opet se našlo deset tisuća – ponovit ću: deset tisuća – budala što su s upravo religioznim povjerenjem cjelokupnu svoju životnu ušteđevinu dali tipu s čačkalicom u ustima.
– Kako doma? – broji eure drečavo zeleni rmpalija, jutros na koprivnički kolodvor stigao iz Lepoglave, gdje je zbog prevare odležao pet godina. – Kako malome škola?
– Ispisao se. Kaže, kome u životu treba matematika? – odsutno odgovara naša budala, siromah što je punih pet godina kumio od banke nenamjenski kredit, strpljivo čekajući da mu se osobni bankar vrati s usavršavanja u Švicarskoj.
Suvremena je znanost o budalama potpuno nemoćna pred tom pojavom. U Hrvatskoj su u proteklih dvadeset godina, recimo, četrnaest puta organizirani kojekakvi izbori za kojekakva predstavnička tijela – što lokalni, što parlamentarni, što za Županijski dom – i čak trinaest puta na tim su izborima pobijedili šibicari iz HDZ-a, Hrvatski Drečavo Zeleni. Samo jednom se dogodilo da su izgubili, i to, jasna stvar, od tipova u majicama s likom Che Guevare.
Svaki put ostajali su Hrvati bez cijele svoje imovine, bez igdje ičega, i svaki put, ispunjeni znanstveno posve neobjašnjivom nadom, ponovo pokazivali prstom na onu kutiju desno. Toliko puta našeg je čestitog, dobrog Hrvata zajebalo da ga već zna svaki šibicar od Zagreba do Uskokove Drage.
– Kako doma? – pitat će ga preko čačkalice ministar gospodarstva, jutros stigao iz Lepoglave. – Kako malome škola?
– Nije još sagrađena – odsutno odgovara naša budala, netremice zureći u izborne kutije što veselo plešu po stoliću.
– Pfu, mamu im jebem lopovsku! Kažem ja: dobar i glup, to je danas isto – rezignirano će primijetiti rmpalija u drečavo zelenom džemperu, pa podignuti ruke sa stolića. – Ajde, biraj.
Globus, 21.09.2010.
Peščanik.net, 22.09.2010.