- Peščanik - https://pescanik.net -

Sidro

Radio emisija 08.05.2009, govore: Dejan Ilić iz Fabrike knjiga, ekonomista Vladimir Gligorov, novinar Teofil Pančić i istoričarka Dubravka Stojanović.

Svetlana Lukić: Izveštaji o finansiranju stranaka za prošlu godinu, koje su partije dostavile skupštinskom odboru za finansije, pokazuju sav bezočan karakter onih koji od ove poljane treba da naprave jedan odavno poznati proizvod ljudske civilizacije, državu. U tim izveštajima, piše jučerašnji Danas, ima mnogo nelogičnosti. Da preformulišem, ti hohštapleri, svi od reda, su bezočno lagali. Na primer – SRS i LDP nisu navele nijednog pojedinca niti firmu koje su ih finansijski pomagali prošle godine. Ni Koštunici i Tomi Nikoliću nijedna firma nije dala ni jedan dinar, a veći broj preduzeća koje su naveli socijalisti uopšte ne postoji u bazi podataka Agencije za privredne registre. Najveći donator socijalista je jedna firma koja je prošle godina imala profit od 3,2 miliona dinara, a od toga je 2,7 miliona darivala Dačiću i drugovima. I više od trećine donatora DS, motora razvoja i modernizacije Srbije, nisu evidentirani u Agenciji za privredne registre. I najzad, propelera ekonomske modernizacije, Mlađana Dinkića, finasiralo je nekoliko preduzeća kojih takođe nema u evidenciji Agencije, koju je valjda on i osnovao.

Kada čovek ovo pročita, onda se složi i sa Predsednikom i sa nezavisnim analitičarima koji kažu da novi izbori ništa ne bi rešili. Ali taj zaključak je poražavajući i nagoveštava da nećemo izbeći ekonomski i politički slom koji nam već dugo spremaju. Od toga nas deli jedna loša žetva, jedna manja poplava, jedan mrtav štrajkač glađu, jedna oštrija zima. Nisam, kao ni vi, luda za izborima, ali ako je tačno da oni ništa ne bi rešili – a mislim da ipak nije – onda mi više nemamo ni prividno demokratsku državu.

Ako izbori, koji služe tome da rešavaju probleme, ne mogu da ih reše, onda sa tom alatkom nešto nije u redu, a ni problem nije normalan. To dalje znači da smo mi, odnosno naše stranke, do daljnjeg suspendovali demokratiju i da one vladaju kao organizovana zločinačko-kriminalna grupa. Neko je, doduše, pre svega zločinac, a neko kriminalac.

Glavni ceremonijal-majstor ovog sunovrata je naravno Boris Tadić i hor njegovih dečaka i devojčica. On je nedavno, navodno, predložio da se menja Ustav, ne bi li se smanjio broj poslanika sa 250 na 150. Prvo, čak i on koji ništa ne zna, zna da to ništa ne znači ukoliko ti poslanici i dalje budu bili vojnici partija, a ne narodni poslanici koji makar ponekad glasaju po sopstvenoj savesti. Čak i on zna da je prevara na izborima ponuditi građanima izbornu listu na čijem vrhu je udovica premijera, a posle je poslati kući da maže nokte, a na njeno mesto staviti još jednog zahvalnog partijskog aparatčika. Čak i presednik, koji je tako tragično glup, zna da je glupost to što je rekao da se broj ministarstava ne može smanjivati jer je, kaže, narod glasao za mnogo stranaka, a to automatski znači i glomaznu vladu, to jest mnogo ministarstava.

Jedna američka firma koja je izvozila odeću u Francusku je u doba Buša na onoj zašivenoj etiketi što vas stalno grebe po vratu napisala – izvinite što imamo tako glupog predsednika. Eto jednog predloga za razmišljanje našim tekstilcima.

Ovde su glupost, bešćutnost i pokvarenost postali krajnja provera nečijih političkih sposobnosti. Ministar ekonomije juče reče da mi polako izlazimo iz krize – pa da li je taj čovek normalan? Ovo je naravno retoričko pitanje. I taj će sada da odlučuje o tome kome će se i koliko davati od tih 40 milijardi za pokretanje proizvodnje. On koji bi morao, dok ga još pamet služi, da napiše još jednu knjigu. Prva je bila, za vreme Miloševića – Kako su nas pljačkali, a sada bi morao da sledi nastavak – Kako smo vas pljačkali.

Dinkić je i ministar za regionalni razvoj, a Srbija je zemlja sa najvećim regionalnim razlikama u Evropi. Odnos između regiona je 1 prema 7, a među pojedinim opštinama i 1 prema 15. Ljajić je ovih dana obilazio istočnu i zapadnu Srbiju i zapanjeno nam saopštio da su ovi delovi zemlje prazni, da su pusti, da su prosečna primanja u Vladičinom Hanu i Vlasotincu 13.000. Pa što ne zavežu onog ministra spoljnih poslova i predsednika i ne dovuku ih u Vlasotince, u Bor i Majdanpek, pa neka tamo brane teritorijalni integritet Srbije.

Na početku prvog veka p.n.e. Rim je bogat i svemoćan, ali je ipak na pragu propasti. Zašto? Jer se držao jednog propalog shvatanja da u političkom životu nema mesta za one koji žive rasuti po carstvu. Republika beše tek isprazna reč, govorio je Cezar. On vidi da carstvo ne može da živi samo od Rima, već mora i od periferije. On zna da, ako hoće da održi teritorijalni integritet carstva, mora da napravi državu koju će svi osećati kao svoju. Nikako jedno naredbodavno i bogato središte i poslušnu i bednu periferiju. Ali Cezar je Cezar, a Boris je Boris. Ipak, Boris dolazi nekih 2000 godina kasnije i mogao je nešto od znanja koje je napisano po raznim knjigama da pročita, sa razumevanjem. Mogao bi da izađe iz svojih odaja i prošeta carstvom, ali ne na proslave škole čiji je bio đak, ne da gleda tenis, nego da ode do Kragujevca i vidi zbog čega su ti ljudi toliko očajni da su spremni da gladuju do smrti. Možda su i ti ljudi, kao i milioni nas, saučestvovali u svojoj propasti. Možda smo svi mi morali da štrajkujemo glađu do smrti zbog nekih drugih stvari koje su se dešavale 90-ih. Možda. Ali on mora sada da ode u Kragujevac i da prekine tu agoniju koja nam se odigrava pred očima. Ali izgleda da se svi oni plaše da će to biti loš primer, da će onda stotine i stotine drugih nesrećnika štrajkovati glađu da bi nešto dobili. Pa neka se pita, ako ima čime, kakvo je to beznađe koje bi nateralo stotine i stotine ljudi na štrajk glađu, na samosakaćenje i autodestrukciju.

Predsednik bi mogao, umesto vesele školske dece, da poseti jednog od onih 380.000 staraca koji žive u njegovoj zemlji, a koji nemaju nikakva mesečna primanja, ili nekog od 30.000 njih koji žive od penzije manje od 70 evra. Ali ne, predsednik ne izlazi u spoljnji svet. Njega njegovi dvorjani čuvaju u palati, kao nekada Sidartu njegov tata-kralj. Iz palate u kojoj je živeo mladi princ sklonjene su sve stvari koje bi mogle da mu otkriju da je i on podložan propadanju. Tako protiče 29 godina prinčevske varljive sreće, sve dok jednoga dana nije izašao i video pogurenog i izgladnelog starca, pa onda bolesnika, pa mrtvaca. Onda je Sidarta postao Buda. Da ne bi rizikovao, naš princ ne izlazi iz palate. Kakav politički sistem pravi, sistem u kome je on neprikosnoveni gospodar stranke i države, i on će doživeti što i Sidarta, ali u verziji Oskara Vajlda, umreće srećan zatočen u svojoj palati.

Zašto sam se toliko navrzla na Tadića? Iz mnogo razloga, ali za jedan od njih on stvarno nije kriv. On je mera naših demokratskih, modernizatorskih i civilizacijskih mogućnosti. I u tome ima nečeg neutešnog.

Sutra se slavi Dan pobede nad fašizmom. Ko zna ko će i pred kojim spomenikom položiti neki venac. 64. godine posle sloma fašizma, mi i dalje ne znamo da li da slavimo taj dan, a kada to ne znamo, onda ne znamo ništa. Onda ćemo umesto dece koja će nas jednoga dana uvesti u Evropu dobiti iste one vatrene mlade naciste, koji su uzvikivali po bavarskim krčmama „oslobodimo se slobode“.

Ovo je Peščanik, na početku slušate Dejana Ilića, urednika u izdavačkoj kući Fabrika knjiga.

Dejan Ilić: Pre neki dan zove me jedna devojka – dobro jutro, kaže, ja sam završila književnost, bila sam sad na birou za nezaposlene i oni su mi rekli da pozovem neku izdavačku kuću i pitam da me oni zaposle, jer, kao, za 10 hiljada pripravnika troškove snosi država. Ja kažem – drago mi je što vas zanima da ovde radite, ali mi trenutno ne radimo ništa, jer smo potpuno paralisani, između ostalog zbog te iste države, mi ne pravimo nove knjige, zaustavili smo one koje smo počeli da radimo, nema posla ovde, ne mogu da vas zaposlim, jer ne znam što bismo i vi i ja sedeli i gledali u plafon, dovoljno je da ja sedim i gledam u plafon. Kaže ona – ma, kakve veze ima, ne moramo ni da se vidimo, vi mene zaposlite, ja primam tu neku minimalnu platu, vi ne dajete ništa, a meni ste učinili. Ja kažem – razumem ja vas i ne zameram vam ništa, i u redu je to, primate platu, ne radite ništa, ali to je toliko glupo da ja ne želim u tome da učestvujem. Ne mogu da vas zaposlim jer mi je idiotski da pored mene koji ništa ne radim sedi još neko ko ništa ne radi, jer je jedna idiotska država zamislila da tom drugom treba nešto da plati što ništa ne radi. Pričaćemo naravno i o toj idiotskoj ideji da plaćaš ljude koji ništa ne rade, ali ova država i ova vlast zapravo korumpiraju ljude. Pri tom oni u najelementarnijem smislu te reči kvare ljude. Dakle, oni su učinili direktnu štetu toj devojci, jer je ona dovedena u situaciju da traži nešto što prosto ne treba da traži. S druge strane, neko je odvojio novac da zaposli, ako se ne varam, 10 hiljada pripravnika u trenutku kada proizvodnja u Srbiji drastično pada, u nekim segmentima je pala i za 60%. Tu imamo dva problema, prvi je to što proizvodnja ne pada samo zbog krize, ona pada zbog idiotskog ponašanja vlade, jer ova vlada nema predstavu o tome kako da se sa krizom bori. Jedan od razloga zašto pada proizvodnja je taj što država duguje ljudima koji su nešto napravili i prodali to državi, država je tražila da joj se nešto dâ, ljudi su joj to dali, bilo usluge, bilo roba, šta god, i država to ne plaća. I država je zapravo prva karika u tom lancu kruženja novca, karika koja je pukla. Od te karike i na jednu i na drugu stranu ide haos. Je l’ nemaš da platiš? Pa proglasi da si bankrotirao, nemoj da nas praviš magarcima. Nemoj da vičeš da ćeš da zaposliš 10 hiljada pripravnika, nego, bre, plati ono što mi duguješ. Dakle, oni su zaustavili tok novca, oni ne izmiruju svoje obaveze. Druga stvar, novac koji negde očigledno postoji, neke zalihe novca postoje. Njihova ideja je da se svakome ko prima platu iz budžeta sačuva plata, a već za sve programe koji takođe moraju da se finansiraju nema novca. To je dovelo do ovog razgovora sa ovom devojkom – nemojte ništa da radite, a mi ćemo vam dati platu, i ne samo vama, nego i 10 hiljada novih ćemo da nakačimo na budžet.

E, to je njihova ideja o tome kako se treba boriti s krizom. Koja logika stoji iza te ideje? Oni pametno procenjuju da treba da urade tako da ljudi budu zavisni od njih i moraju tim ljudima da obezbede plate, jer inače ti ljudi više neće biti zavisni od njih i počeli bi možda da razmišljaju svojom glavom, pa bi se možda i pobunili. E, sad, kratkoročno gledano to nije loša logika. Da sam na njihovom mestu sad bih raspisao izbore, dobio nekakav novi mandat i onda rekao – nema više ni za plate. I zato su oni glupi, u stvari, jer dugoročno prave potpuni haos. Ko god je vodio bilo kakvu firmu on zna za pravilo da kad ideš u banku da dižeš kredit i kažeš da od njega hoćeš da isplatiš plate i platiš dugove, oni će ti reći da ne možeš da dobiješ kredit. Zašto – pa, mi ćemo da vam damo kredit, vi ćete da pokrijete već postojeće minuse, nećete uložiti ni u kakvu novu proizvodnju, čime ćete vi da plaćate rate tog kredita? A ovi su upravo to uradili, to je takozvana socijalna politika shvaćena na njihov način, i ne ulaže se ni u šta, sve stoji. I u jednom trenutku će neko morati da pita – a čime ćete da plaćate te dugove koje ste napravili? U redu, podelili ste plate, nešto naroda koje je imalo sreće da se nađe pod skutom države je mirno, a šta sad? Je l’ pravite vi nešto, proizvodite, je l’ prodajete, je l’ ima neki novac da tu stiže? To je zapravo već polako počelo.

Budžet je zapravo počeo da se puni manjim intenzitetom nego što su oni očekivali. Ko je kriv za to? Pa, naravno oni, pošto novca ima manje oni su krenuli da pritiskaju ljude da plaćaju. Bio je taj razgovor, po meni vrlo suvisao i logičan, između vlade i ovih privatnih preduzetnika, kad su ljudi rekli – molimo vas dve stvari, vratite nam dugove, a drugo, nemojte da nam uzimate novac za porez pre nego što smo mi naplatili robu. Ni jedna ni druga stvar nije ispunjena. I šta se onda događa? Ti guraš ljude da posluju na crno i onda u jednom trenutku kažeš – a što bih uopšte plaćao porez kad oni ništa ne rade za mene nego me samo maltretiraju? Pa, gledaću da ih prevarim gde god mogu, jer što bih ja punio džepove njima i onima koje su oni zaposlili, a ja nešto pravim, nešto radim, nešto rizikujem na kraju krajeva. I zato su oni kratkoročno možda lukavi, ali dugoročno su imbecili jer prave situaciju u kojoj će budžet da im se puni sve manje. Praktično su primorali ljude da lažu, da prevare, da ne poštuju državu, da budu nelojalni državi. Dakle, sve ono što se svaka pametna vlast trudi da izbegne. I onda gledaš, juče su bile te stranačke proslave, pitaš se gde žive ti ljudi, o čemu oni pričaju. Kaže predsednik države – mi moramo da regionalizujemo Srbiju, a nije regionalizacija zbog regiona nego zbog ljudi. Znaš, kad bih hteo da budem zloban rekao bih da je izjavio da nije država zbog države nego je država zbog ljudi, a u stvari mislio – e, država je zbog države, država je zbog mene. I zato je on izgovorio tu nesuvislu rečenicu, nije regionalizacija zbog regiona nego zbog ljudi u tim regionima, zamisli. Znaš, nije stvar u tome da ja mislim da su oni svi zli, majke mi, ne mislim da su oni svi zli, ali se užasavam pomisli da su toliko glupi. Možda bi mi lakše bilo da živim s idejom da su zli, jer da su zli možda bi neke nade i bilo, a pošto su glupi ja ne znam kako ćemo s tim da izađemo na kraj. Znači, meni država nije saveznik, ljudi koji vode državu mi nisu saveznici, oni su moji neprijatelji, oni rade sve protiv mene, ja moram da im se suprotstavljam na sve moguće načine. Dakle, mi ne živimo u državi gde ljudi vide zajednički interes da budu u toj državi, mi živimo u državi koja se drži na okupu samo sticajem okolnosti, zato što države koje nas okružuju postavljaju neke granice pa mi prosto moramo da budemo ovakvi. Ali unutar tih granica svako radi protiv svakoga, jer ovi koji su na vrhu ne umeju da postave stvari tako da ja svoje sugrađane vidim kao nekakve saveznike, ne za zajednički cilj, zajedničkog cilja i ne treba da bude, nego samo u toj nekoj ideji da ne smetamo jedni drugima i da možemo svoje živote da planiramo na nekakav način. Kako ja sad da sednem sa recimo predsednikom ove države i da planiram bilo kad on izgovara stvari koje ja ne razumem na elementarnom nivou. Bio je intervju sa predsednikom na jednoj od televizija gde voditeljka emisije počinje intervju pitanjem „da li vas je vlast promenila?“. Ja pomislim, dobro, valjda ima toliko mozga da kaže „nije“ ili „jeste“ i da krene da priča o ozbiljnim stvarima. Mislim da je on deset minuta pričao o tome kako ga vlast nije promenila, kako je on spontan, kako voli da se šali, ali eto, ipak je situacija ozbiljna pa je njemu teško. Gledaš – ko je ovde lud, jesu li normalni i jedno i drugo? Nema razgovora, oni naprosto nisu normalni. Ja nisam njihov prijatelj, mene baš briga da li je nekog vlast promenila ili ne, mene zanima kako taj neko vrši vlast, kako on donosi odluke i da li te odluke imaju smisla ili ne. Mi nismo prijatelji i mene njihova osećanja apsolutno ne zanimaju, mene jedino zanima nivo njihove svesti i njihova inteligencija, pa se užasnem zaključaka do kojih dođem.

Ovi nesrećni ljudi što štrajkuju glađu oslanjaju se na solidarnost drugog. Oni kažu – ja ću sad da štrajkujem glađu, odseći ću deo svog tela, jer računam da su oni s kojima pregovaram još uvek ljudska bića i da će ih moja patnja pogoditi. To je jedna ideja humanosti i solidarnosti, a ja mislim da oni elementarno greše, jer im je država pre par meseci pokazala koji tip pregovarača oni poštuju i čijim zahtevima oni izlaze u susret. Dakle, treba da odeš i da nekom razbiješ glavu, da ga baciš u komu i država će odmah da izvadi novac i da plati. Ovi ljudi što štrajkuju glađu nisu naučili lekciju, trebalo je, brate, da se pobiju, da izađu i da lome i krše sve živo i ova država bi im izašla u susret, kao što je izašla u susret tom balvanu koji se tukao tamo u Americi, pa ga sad ovde tretira kao zaštićenu vrstu. To ova država poštuje, to je argument koji oni mogu da razumeju – sila, bezočnost, drskost, tome oni nas uče. Uče nas da budemo neradnici, prevaranti, uče nas da budemo nasilnici i kad god ti pred njih istupiš sa nekakvim ljudskim razlozima i pristojnim ponašanjem, kad iskažeš veru da su oni takođe ljudska bića koja imaju kapacitet da saosećaju i da razumeju, oni ti razvale šamarčinu, naprave od tebe idiota. Kad se pred njih postaviš kao neka sila koja nešto polomi, koja nekoga povredi, oni se povuku i kao ajde da vidimo. Koja si ti vlast ako je tebi to model poželjnog građanina? Pa ako ti misliš da si stvarno toliko jači, šta će biti onog dana kad više ne budeš imao para da platiš plate policiji, a sve vreme si potencirao taj model ponašanja, silu, bahatost, bezočnost, šta misliš, šta te čeka? Kako nemaš toliko pameti, tamo ljudi ugrožavaju svoje živote, pa, čoveče, idi vidi šta možeš da uradiš s tim. On je svoj život predao tebi u ruke, jer je toliko bespomoćan, ali ti se prema njemu ponašaš sa nipodaštavanjem i šutiraš ga i nije te briga.

Ljudi misle da smo mi ovakvi kakvi smo sami po sebi, a nas ovo društvo oblikuje u građane koje nijedna država ne bi poželela. Kad budu hteli da menjaju, taj građanin koga su oni već oblikovali na određeni način će naravno da se buni, jer kao, šta je sad to, je l’ sam ja bio dobar i poslušan, jeste hteli da budem bahat i nasilan, pa šta sad hoćete? Jeste me plaćali da ništa ne radim, pa što mi sad kažete da radim? E, možda oni stvarno misle da će u jednom trenutku morati nešto da se menja, pa daj da osiguramo neki mandat… Ali to bi zapravo bio optimistički scenario. Verovatnije je da kažu – ajmo još jedne izbore pa smo obezbedili sebi još tri meseca, pa ajmo posle ne znam šta, posle ćemo da napravimo rat sa Vojvodinom, pa ćemo dobiti još tri meseca, pa ćemo da ratujemo u Sandžaku, pa još tri meseca… Mislim, nemam ništa protiv, neka se gađaju ljudi kukuruzom, bar ne ginu zbog idiota koji vode ovu državu. To je jedna vrsta priče, a drugo o čemu sam mislio da možda ima smisla nešto da se kaže je potpuno odsustvo nekakvog uzajamnog poštovanja. Možda ćeš se iznenaditi kad budem naveo primere, ali probaću da to uradim tako da to stvarno vodi ka nekakvim opštim zaključcima. Dakle, imamo s jedne strane državu kojoj odgovara da smo mi jedna neorganizovana, nesolidarna grupa pojedinaca i s druge strane imamo jasnu potrebu da se ljudi organizuju i da organizovano postave određene zahteve i da prisile vlast i da se ponašaju na jedan razumniji način. Da li mi imamo kapacitet da se organizujemo? Meni se čini da ga nemamo. Sad je Helsinški odbor radio ovo istraživanje o čitankama, to me zanima više od svih drugih stvari. Ja sam to naravno pogledao i malo sam se zaprepastio, ispada kao da su oni prvi koji su se dosetili da to rade, kao da niko pre njih nije ukazivao na slične stvari. Mislim, ja sam tu lično pogođen, jer časopis Reč poslednjih nekoliko godina drži tu temu i objavljuje tekstove baš o čitankama i baš za sedmi i osmi razred. Ali nije časopis Reč jedini, imamo ženu koja se zove Dijana Plut, koja već deceniju i po objavljuje radove na tu temu i ukazuje na loše stvari u čitankama. Imamo izdavačku kuću Kreativni centar, koja je ponudila udžbenike potpuno drugačije od ovih koji su analizirani. Hajde sad, nema veze, oni kažu – ovo nema pretenzije da bude naučni rad i sve, nego mi bismo bili srećni i zadovoljni ako pokrenemo bar neku javnu raspravu. Pa, prijatelji, javna rasprava traje dve decenije, tako se ne započinje javna rasprava. Javna rasprava se započinje tako što se kaže u uvodu „ovom temom su se bavili ti, ti, ti i ti“, a u zaključku se kaže „ovo što smo mi uočili uočili su i neki drugi“ i pomene se izdavačka kuća Kreativni centar koja pravi drugačije udžbenike. I time daš podršku Kreativnom centru, koji inače verovatno ozbiljno razmišlja o tome da li i dalje da se bavi udžbenicima, jer u ovom trenutku država radi sve da sve privatne izdavače koji su se uključili u posao pravljenja udžbenika izbaci iz posla.

Ideja o besplatnim udžbenicima deluje prihvatljivo na prvi pogled, ali kada ti onaj ministar objasni da deca neće smeti da šaraju po knjigama tebi se okrene utroba. Pa, debilu, elementarna stvar za udžbenike je da deca šaraju po njima, deca moraju da znaju da je to njihov udžbenik, deca udžbenik ne smeju da doživljavaju kao nešto tuđe, nešto što im je gurnuto u ruke i što će im biti oduzeto. Udžbenik je nešto sa čime oni moraju da žive, to je njihova stvar i oni moraju, šarajući po njemu, podvlačeći, pišući sa strane, dopisujući se sa drugarima u razredu, oni moraju to da dožive kao nešto svoje. Proces obrazovanja moraju da dožive kao nešto svoje. Ako si im dao udžbenik i rekao im da će ako zavrću uši na knjizi njihovi roditelji morati da plate, ti si detetu ogadio i školu i udžbenik, pa, je l’ ti to ideja? Je l’ nemaš para da kupiš sledeće godine udžbenike? Pa, što si pominjao besplatne udžbenike? Nemaš para, pa nemoj da pričaš o tome. Pri tom, na taj način gušiš izdavaštvo, jer taj koji napravi udžbenik više ne mora da radi, više neće da štampa knjige, jer si zapretio deci da ćeš im iseći ruke ako budu šarala po knjizi. I šta sad? Zaustavićemo, nećemo više da pravimo udžbenike. Kreten, razumeš? Šta se još događa – oni naravno nisu na vreme raspisali konkurs, a doneli su ovaj debilan predlog o besplatnim udžbenicima. Udžbenici koji sad uđu u škole –  oni su zauvek, svi ostali mogu da zatvore i da prestanu da se time bave. Pazi, to je izuzetno podmuklo, iako mi je to draže nego da pomislim da su toliko glupi. Bolje neka su podmukli.

Nešto sam ljut na sve. To da imamo idiotsku vladu, to mi je kao aksiom, to sad više ne moram ni da preispitujem, ali s ove druge strane me zanima šta se događa. Imaš ljude koji su pozvali na ovu gej-paradu, dobro, ta me tema inače strahovito zanima. Jedno vreme sam i bio vrlo blizak sa tim ljudima, bilo mi je važno da se pojavim na onoj prvoj, da pokažem da je sve to jako bitno. Sad gledam kako oni pozivaju ljude, kažu – mi smo diskriminisana grupa i mi zahtevamo svoja prava. Aman, čoveče, je l’ imaš elementarnu svest o okruženju u kojem postavljaš takav zahtev, pa ti ne možeš takav zahtev postavljati sada. Je l’ misliš da je tvoj problem najveći? Nije najveći u ovom trenutku. I drugo, kako misliš da se ljudi solidarišu s tobom ako nisi u stanju da im izađeš u susret i da im pokažeš da neke stvari i delite, da niste samo različiti. Ja koji nisam osetljiv za te stvari, koga to ne zanima, u svom okruženju nemam nikoga ko deli tu vrstu problema, kažem – ej, bre, prijatelju, nemam šta da jedem, ajde, bre, ostavite me na miru, i ti i tvoj ljubavni život i tvoji istopolni partneri, ne zanima me ni s kim spavaš, ni šta radiš, idi, bre, u božju mater! Neću da izađem da protestujem protiv tebe, nego me ne zanimaš uopšte, neću da znam, bre, za tebe, imam preče probleme. Ali kad bi objasnio da zapravo nema prečih problema, nego su to zajednički problemi, e onda si napravio most, put za nekakvo razumevanje, jer to hoćeš da postigneš tom paradom, hoćeš da te ljudi razumeju, hoćeš da pokažeš da si jednako vredno ljudsko biće. Ali ne možeš pokazati da si jednako vredno ljudsko biće ako ne tretiraš druge kao jednako vredna ljudska bića, ako misliš da tebe tvoja pozicija i to što si ti žrtva čini vrednijim od svih drugih. Ja to ne razumem. Kažu – kako to neće predsednik vlade da nama da podršku, otkud on zna da neće neki ministri nama da se priključe. Pa, ja znam da neće, ti znaš da neće, svi znamo da neće, u čemu je problem? Je l’ podmladak Socijaldemokratske unije pokrenuo zahtev da se legalizuju istopolni brakovi? Je l’ se posle Žarko Korać izvinjavao i govorio kako on nije, zaboga, peder? Pazi, ako Žarko Korać koji je u odnosu na druge vrh vrhova, čovek je čudo i razume stvari i sve zna, ima potrebu da se ogradi, pa valjda ti je to neki znak. Dakle, nemoj tako, pravi sebi saveznike, daj da se nekako uvežemo, pa da zajedno probamo da vršimo nekakav pritisak. Ali ne, svako za sebe. Zašto? Zato što je siromašno i nerazvijeno društvo, zato što su resursi ograničeni i zato što se svako bori da obezbedi sebi parče prostora gde će da živi mirno. E, pa nema tog prostora, jer će on na kraju biti toliko mali da nećeš moći više u njega da staneš.

U knjizi Niko nije oslobođen istorije Helmut Dubil je dao neke izvode iz govora poslanika nemačkog parlamenta 60-ih godina kada se prvi put postavilo pitanje koji će zvanični stav imati država prema zločinima iz Drugog svetskog rata, tj. to je bilo vreme kada je po postojećem zakonu došlo do zastarevanja tih zločina i pokrenuta je inicijativa da zločini iz Drugog svetskog rata budu izuzeti iz te odrednice o zastarevanju. I onda je izašao jedan poslanik ili jedna poslanica nemačkog Parlamenta i izgovorila otprilike ovako nešto – ja se sećam tog vremena kad su Jevreje odvozili vozovima u logore i jedino što je tad moglo da se uradi, a da bude u skladu sa nekakvim moralnim normama koje smo tada imali, bilo je da legnemo pod taj voz, ili da ga zaustavimo ili da umremo tu pod tim vozom, ali to je previše. Od jednog ljudskog bića se ne može očekivati takav čin, jer on nadilazi naše ljudske moći, ali mi danas ne moramo više svojim životom da štitimo nekakva moralna načela do kojih nam je stalo. Druge su okolnosti, baš zato što su druge okolnosti i što onda nismo uradili ono što je jedino bilo ispravno da se uradi mi sada imamo odgovornost da napravimo tako da se to nikad ne ponovi. Ja ne mislim da ovo zahteva herojske postupke, mislim da zahteva vrlo običnu ljudsku doslednost, mislim da ne moramo da žrtvujemo ono što nam je u životu najdragocenije zarad naših moralnih principa. Ja stvarno mislim da se od nas traži samo to da postupamo u skladu sa nekakvim elementarnim normama ljudskog ponašanja. I to je sve. Ako u ovom društvu dosledno pridržavanje nekakvih elementarnih ljudskih normi podrazumeva da je onaj koji to radi heroj, onda smo mi otišli do đavola. Mislim da se mi ponašamo krajnje pragmatično i naš poziv nije na moral, nego, ljudi, ako se ovako ponašamo više niko ništa neće imati za deset godina. Kad zameram nešto ovim vlastima, ja ne kažem „vi ste nemoralni“, jer me ne zanima u stvari kakav je njihov moral, ja kažem – aman, bre, glupi ste, jer tako kako vi sad radite sve će da se uruši, pa će vas da vitlaju po ulici kao što je onaj direktor televizije bio prebijen na ulici, to će da vam se desi. Nemojte da budete moralni, budite pametni, budite praktični.

Ne znam koliko bi uopšte bilo realnih razloga za optimizam ako izgovorimo to da smo u ovoj krizi ostavljeni sebi samima, jer smo se formirali na takav način da ideja solidarnosti, ideja humanosti više nema nikakvu vrednost. I da je zapravo ovde potpuno legitimno da učiniš neko zlo, e kako bi od toga imao korist. To su modeli koji od 90-ih naovamo preovlađuju i na nivou državne politike, i na nivou pojedinačnog. U ovom trenutku ovo društvo može da se osloni na građane Srbije i njihovu svest. Gde su građani Srbije koji su danas, što bi se reklo, životno najaktivniji, dakle, u nekoj srednjoj dobi, gde su se oni formirali, u kojim okolnostima, gde su učili škole? Ako sve to imamo u vidu da li imamo razloga da budemo optimisti? Pa, nemamo, ali ako smo svega toga svesni da li bi makar imalo smisla da artikulišemo problem i da ponudimo nekakva rešenja, što je pre svega uloga ovih vlasti? Pa, ja mislim da da. Da li ove vlasti to rade? Ne rade. Zašto ne rade? Pa, prvo zato što oni nemaju nikakav problem sa onim što je bilo, nego se mire, i ne samo da se mire, nego čak imaju kontinuitet u nekim bitnim pitanjima iz perioda koji ništa nije valjao i u kojem smo se svi mi formirali u ovo kakvi smo danas. Dakle, stvarno je pitanje s kojim resursima mi ulazimo u ovu krizu. Možda je smešno, ali ja mislim da nije toliko strašno što mi u krizu ulazimo kao već siromašna i razvaljena zemlja. Mislim da je strašno što mi ulazimo u krizu kao zemlja čiji građani su izgubili svest o solidarnosti i humanosti. Izgubili su zato što je 90-ih neko svesno radio na tome da u njima ubije svest o solidarnosti i humanosti, jer drugačije nije mogao da ratuje i da vrši zločine koje je vršio. Kada su solidarnost i humanost, koje nisu bile upućene nekim ljudima tamo negde daleko izvan nekih granica, kad su one potrebne ovde, ti nemaš više kapacitet da ih obnoviš. To je mnogo veći problem od materijalnih resursa kojima ova država raspolaže. Ova država više ne raspolaže resursima koji spadaju u domen humanosti. Mi to možemo da pipnemo rukom, to stanje varvarstva u kojem se mi nalazimo. Stanje varvarstva znači da je svako zainteresovan samo za sebe i eventualno za svoje bližnje i da će učiniti sve, ali apsolutno sve da zaštiti svoje interese i interese svojih bližnjih. To je stanje u kojem zapravo zajednica ne funkcioniše, u kojem zajednica ne postoji, u kojem ne postoje običaji zajedničkog života. To je zajednica koja se raspada, to je stanje varvarstva. Da li mi možemo sad kao u onoj priči o baronu Minhauzenu da se uhvatimo za vlastiti perčin i izvučemo iz blata? To je bajka da neko može uhvativši se za vlastiti perčin i povukavši samog sebe na gore da izvuče i sebe i konja iz živog blata. Ali mi se nalazimo baš u jednoj takvoj situaciji, mi sad treba da vidimo da li možemo da se uhvatimo za vlastiti perčin i da se povučemo iz blata. To je bajka, ali ako prihvatimo da su bajke nemoguće nama nema spasa.

Svetlana Lukić: Slušate ekonomistu Vladimira Gligorova.

Vladimir Gligorov: Problem je pogrešna procena sa kojom su oni koji su preuzeli vlast posle prošlih izbora krenuli u čitavu ovu stvar. To, znači, zahteva novi program. Drugo, sastav koalicije je bio pogrešan, nije odražavao ono što je  bilo glavno pitanje i glavna odluka na izborima. A treće je što je napravljen predsednički sistem. Znači, na bazi prethodnih izbora još uvek je moguće korigovati jedan od ovih elemenata i na toj osnovi iskoristiti legitimitet koji je dobijen, a proćerdan na prošlim izborima. Kada bi se pre svega Demokratska stranka vratila izvoru tih ideoloških opredeljenja sa prošlih izbora to bi moglo da obezbedi neku legitimnost i, prema tome, neku političku stabilnost. U suprotnom, stvari bi morale da se provere ponovo na izborima. Problem sa legitimnošću može da bude veliki, nezavisno od toga što to ljudi nužno ne percipiraju – tako je bilo i 80-ih godina prošlog veka, niste mogli ubediti nikog da postoji problem. Međutim, verovatnoća ozbiljnije političke destabilizacije u stvari raste iz dana u dan. Imate vrlo neprijatne štrajkove, štrajk glađu, onda ovo sa odsecanjem prsta, znači, osećanje potpunog beznađa i okretanje samoubistvenim činovima. Ja sam to osetio i iskusio jedino u Češkoj posle 1968, kad je bilo ono s Janom Palahom. Osećaj nemoći u javnosti toliko je bio prevladao da ste imali tu neku potrebu da se na sebi, da tako kažem, iskalite. Tako da je ovo jako rđav znak, znak da ste jedan ne mali broj ljudi doveli u beznađe. Ako bi se to tako nastavilo onda je mogućnost političke destabilizacije izuzetno velika. A povrh toga, bezosećajnost vlasti prema svemu tome je gora nego što je bila čak i u vreme Slobodana Miloševića. Drugo, činjenica je da u političkom svetu sada nema alternative, tako da nema nekog očiglednog političkog načina da izrazite svoje nezadovoljstvo vladom. To je važno u demokratskom sistemu, to je način na koji se obnavlja legitimnost, što bi rekao Obama, nada. Nemam utisak da se o tome razmišlja, mislim će se razmišljati kad se situacija još pogorša, a to je neminovno.

Promenu na čelu vlasti u Sjedinjenim državama treba videti kao prvi važan znak  da demokratija funkcioniše. To je ključno, vi znate da imate sredstvo kojim možete da na neki način se odnosite prema nastalim problemima. Tako demokratija funkcioniše, a slično se događa i na drugim mestima, u Češkoj, u Mađarskoj, baltičkim zemljama. Ne možete izaći iz ovako teške situacije ukoliko vlada nema određeno poverenje i određen mandat. A vi od 2000. godine u suštini imate neprestano vladu koja nema mandat. Đinđićeva vlada je u stvari bila manjinska i delovala u mnogo čemu kao gerilska vlada. Onda ste imali manjinsku vladu Koštunice koja takođe nije imala mandat. Onda ste imali vladu Koštunice i Demokratske stranke koja je bila potpuno nelegitimna, jer je jedna mala stranka imala predsednika vlade sa velikim ambicijama, bez ikakve podrške. To ne može da funkcioniše, kao što se i videlo, i sada imate kabinetsku vladu sa predsednikom države koji je i predsednik najveće partije, praktično je šef u toj vladi, a u suštini odgovornost nije strukturirana na takav način. Vidite da vlada nema autoritet, urušava se pred našim očima. Znači, i to je vlada koja nema mandat sa izbora, ima mandat kod predsednika države, ali to nije ista stvar u sistemu koji je ipak parlamentarni, a ne predsednički. Tako da je to problem demokratije u Srbiji ili demokratizacije Srbije sada već devetu godinu. Ako pratite šta se govorilo, videćete da se argumenti uopšte ne menjaju – izbori ništa ne rešavaju, važni su kadrovi, opozicija ne valja ionako, ovi jes’ da nisu ni za šta, ali nisu baš tako rđavi kao oni koji bi tek mogli da dođu. To je jedan monopolisan politički sistem i sve zajedno postaje problem u trenutku kada zaista treba, jer je kriza, da obnovite politički kredibilitet, da obnovite politički mandat da biste imali autoritet da sprovedete mere koje nisu tako jednostavne. Vidite kako funkcionišu predsednik i potpredsednici vlade, kojih ima popriličan broj, nejasno je šta oni u suštini rade ili doprinose. Imate te ministre koji takođe uglavnom ili nemaju autoritet ili je nejasno koji im je zadatak, ili nisu na ovoj zemlji nego su u vazduhu, kao ovoj ministar spoljnih poslova. To je ogroman problem, ali tu je neprestano i taj neki strah od demokratije. I onda imate tu neku analitičarsko-intelektualno-paraintelektualnu elitu koja racionalizuje celu priču govoreći kako se od demokratije ionako nema šta očekivati i tako redom. To je inače karakteristično upravo za ovakve zemlje koje ne razumeju da krize postavljaju pred države, pred narod, politička pitanja i da se moraju naći politički odgovori.

Što se tiče puta u Evropsku uniju, priče su u poslednje vreme bile tipične za ovaj grad. Takoreći do juče niste mogli da otvorite novinu, a da neko, čak i od ovih koji znaju da to nije tačno, ne piše kako eto Evropska unija sada ima silne probleme i premišlja se oko proširivanja. Konzervativci u Nemačkoj su nešto rekli, mada se to naravno odnosi na Tursku i ni na koga drugog, ali nije bitno, to su oni rekli, i drugi su još ponešto dodali… I onda ni ne zapazite da je Evropska unija krenula u proces sa Crnom Gorom i da je Albanija podnela zahtev za kandidaturu. A ti procesi ne mogu da se završe drukčije nego pozitivno, oni mogu da se oduže, ali Evropska unija ne može da kaže da Crna Gora ne može da bude kandidat, to nije moguće. Znači, u trenutku kada ste već pripremili javnost na to da je Evropska unija digla ruke od Balkana, vi imate u stvari ove druge dve veoma značajne činjenice. Iz toga jedino i može da sledi da vlasti to, iz ovog ili onog razloga, i nije u interesu. Sledi da su oni pričali o EU da bi dobili glasove, a posle su pričali kako je to uzalud, jer su oni iz Evropske unije u stvari pevaranti. Strateški gledano, imate zemlju koja pluta, koja nema kotvu, ni u ekonomskom ni u političkom smislu. Vidite da u ekonomskoj sferi nema ničeg čvrstog, nego danas jedan potpredsednik kaže jedno, sutra drugi potpredsednik kaže drugo, guverner kaže treće. Onda se ministarka finansija istrči, ili nešto nije dobro razumela, pa je neko koriguje… Znači, vi vidite da je to sa stanovišta ekonomske politike bez ikakvog usidrenja. Isto je i u politici; druge zemlje, izuzev Bosne i Hercegovine i u izvesnoj meri Makedonije, našle su usidrenje, pre svega Evropsku uniju, neke i NATO, traže neki način da politički stabilizuju svoju zemlju. Srbija nema apsolutno nijedno sidro, ne možete reći da je to Rusija, jer to prosto nije realno. Ministar spoljnih poslova priča da bi to eventualno mogao da bude treći svet, Kairo, Libija i to je potpuno pogrešno. Nemate ideju da je Evropska unija nešto kuda hoćete. Zašto? Zato što verujete da bi iz unutrašnjepolitičkih razloga bilo dobro da držite to žarište na Kosovu i da nekako održite Bosnu u nemogućem stanju. Kada gledate ideološki, vi nemate neku očiglednu osnovu da kažete da su naše vrednosti evropske, nego imate napad na te evropske vrednosti na sve moguće načine. Oni pomažu moralni talog.

Onda imate neprestano reviziju istorije, svaki put kad dođem ponovo naučim šta je bilo u Drugom svetskom ratu i pre toga i tako redom. Simptomatičan je primer sa onom izjavom Dobrice Ćosića. Nisam bio iznenađen, branili su ga tako što su odmah rekli – a kao oni su kao pa bolji, pa šta su oni nama sve rekli, pa on je star, pa on je zaslužan. Oni čak ne shvataju da time potvrđuju da je on rekao nešto što nije trebalo da kaže, pa traže neke izgovore. Zašto je toliko teško reći – nisam imao tu nameru, nego neku drugu, ali to sam očigledno rđavo napisao, pa se izvinjavam. Cela stvar se skida sa dnevnog reda i mi postajemo civilizovani, i sutra će ljudi da paze šta pišu. Znači, ni u tom vrednosnom smislu nemate sidro, ne znate šta vas stabilizuje kao društvo, kao političku zajednicu, kao ekonomsku zajednicu. Svega toga nema. Najgore je što je u stvari što smo mi putem nekoliko izbora ipak rekli šta hoćemo. Mi znamo gde nam je mesto, znamo kako želimo da organizujemo privredni život. Međutim, ne možemo da uspostavimo kontrolu nad ljudima koji vladaju ovom zemljom, da to oni onda i rade. I oni se i ponašaju kao ljudi koji žele da vladaju zemljom koja pluta bez sidra. I to je vrlo, vrlo komplikovano i ne može dobro da se završi. Zašto? Zato što će najveći broj važnih odluka za vas uglavnom doneti neko drugi. To je tako od početka 90-ih godina, od Miloševićeve ere do danas. U krajnjoj instanci, vi se samo pravite važni, galamite, pričate o suverenitetu, integritetu, nezavisnosti, sposobnosti da sami donosite odluke, nevezivanju ni za koga i tako redom, i na kraju drugi donesu odluke za vas, a vi dobijete samo jedan račun koji morate da platite. I ne samo vi, nego generacije posle vas. Razmišljao sam o tome zbog svoje dece. Tvrde da će srediti vize do kraja ove godine. Znači, devet godina oni nisu u stanju da obezbede tom mlađem naraštaju normalnu komunikaciju sa svetom. To je po mom mišljenju izuzetno veliki trošak – znate koliko je to koštalo u smislu životnih mogućnosti, u smislu odluka o karijerama, na kraju krajeva, odluka o porodičnom životu itd. To su milioni ljudi. Sad kažete, kriv je ovaj ili onaj, ali to je besmisleno, vi imate čitavu generaciju koja je izgubila ogromnu količinu šansi, to je užasan trošak.

Nacionalizam je pre svega politika redistribucije, nacionalizam je vrlo prosta stvar nezavisno od eventualnih emocija koje neki ljudi tome pripisuju. I kad kradete morate imati neku emociju, to ništa ne znači, emocija je prosto način na koji mi podržavamo bilo koju akciju, takvi smo po konfiguraciji kao ljudi. Nacionalizam je ideja da kažete – ja sam prvi u redu, ovo je moja zemlja, ja govorim taj jezik, ja sam rođen tu, ili moji su odatle i tako redom. Nezavisno koju ideologiju ili emociju vi vezujete za to, to je u suštini jedan pragmatičan stav – kad se nešto deli, neka prava, neka dobra, materijalna ili moralna, ja sam vredniji od drugih, ovo je moja zemlja, a drugi su manjina. Znači, reči tu nisu važne, nego se nekad redistribuira kolač za koji mislite da se povećava, a nekad kolač koji se smanjuje. U početku, 1989-90. godine, to je bilo euforično – nemamo mi ta posebna prava samo tu gde smo, nego svuda, i u Ljubljani, i u Zagrebu, i u Sarajevu, sve je to na neki način naše. Pošto se mislilo da je odnos snaga takav da se to zaista može i realizirati, imali smo nacionalističku euforiju. Danas se deli manji kolač, to je nacionalizam u ovom trenutku. Na to se može dati čuveni odgovor Žana Monea: važno je proširiti kontekst. To je ideja Evrope, da proširite kontekst u kome vi razmišljate o ljudskim pravima, vladavini prava, konkurentskoj privredi, političkim slobodama, intelektualnim slobodama. Znači da idete u jedno, kako Poper kaže, otvoreno društvo. Kada se proširi kontekst, vi drukčije vidite, i menja se situacija u kojoj se vodi intelektualni dijalog i politička konkurencija. Zato ovde imate Demokratsku stranku koja dobije na evropskom programu, ali onda vlada monopolisanjem nacionalističkog prostora, jer veruje da joj taj monopol u ovim okolnostima obezbeđuje da na duži rok ostane tu gde jeste. Slična stvar je i sa ljudima u privredi, nemate podsticaj da se privreda oslobodi, da se poveća konkurencija. Tu i tamo oni imaju interesa da malo iskoriste vladu ili strance ako mogu da pomognu, da neko dobije nešto, da se posao proširi na Republiku Srpsku, ili Crnu Goru. U krajnjoj instanci, monopol na zatvorenom srpskom tržištu je osnova cele priče i sad zašto biste se izlagali nekoj većoj konkurenciji. Tako dobijate spregu ekonomskog i političkog monopola, plus onaj važan sektor bezbednosti. Cela anti-NATO kampanja vodi se da bi se sačuvala potpuno zastarela i nepotrebna vojska. S kim bi to tačno Srbija trebalo sutra da ratuje, bilo defanzivno ili ofanzivno? Nema toga, vi praktično možete to da svedete na nekoliko ljudi koji obavljaju potrebne poslove, i to bi se u Evropskoj uniji pokazalo.

To je nacionalizam, sve to mi u stvari znamo, i nije srpski nacionalizam ništa posebno niti specifično, isti je i hrvatski nacionalizam, isti su nacionalizmi u Evropi. Evropska unija jeste jedna elitna tvorevina sa veoma jasnom idejom da je potreban širi kontekst da se onemogući nacionalizam. Zašto? Upravo zbog toga što su se bombardovali do besvesti. E, sad tu dolaze ove druge priče, patriotizam i tako redom. Patriotizam je vrlo ozbiljna stvar, da biste vi zaista nekoga obavezali da nešto radi za državu, ta država mora da ima neki oblik, izgled, vi u njoj morate da imate svoje mesto. Ona vama mora da služi, a ne vi njoj. Mi imamo patriotsku ekonomiju, patriotske monopoliste, za koje je opravdano da budu i bogati i monopolisti i da mogu da rade šta hoće i da imaju pristupa i zemlji i ljudima i rekama i bilo čemu. Nema tu ničeg naročito komplikovanog, ni to nije poseban srpski kvalitet ili nedostatak, nego su neke druge zemlje to rešile što demokratskim sistemom, što međunarodnim obavezama, ili uključivanjem u neke asocijacije kao što je Evropska unija.

Šta je perspektiva? Je li to Evropska unija, prihvatanje fiskalnih i drugih pravila u Evropskoj uniji sa krajnjim ciljem da se usvoji evro? Pa, onda dobro, to je 5-6-10 godina, ali to je jedna trasa, znate kako se ponašate na kojoj etapi i onda je to sidro. U smislu vrednosti čitam ljude koji objašnjavaju kako je Ahmadinedžad u pravu. Pa sad, znate šta, vi ipak morate da znate gde vam je vrednosno utemeljenje. To ne znači da treba da podržavate bilo koga ko puca na nekoga drugoga. Ne možete reći da neko može da kaže da je holokaust izmišljen. Ne može zato što znamo da nije izmišljen, moramo to znati. Ako to ne znamo, onda zaista u vrednosnom smislu imamo veliki problem. Kod niza takvih stvari vi vidite da ljudi na vlasti, i Tadić i svi oko njega, nemaju te čvrste tačke. Na njih se u svakom slučaju u tom pogledu ne možete osloniti. To je jako rđava situacija. I kad uzmete šta se događa u svetu, jer nije, što se kaže, plima, pa da svi brodovi idu nagore, nego je bogami oluja, onda je jasno koliko je rđavo.

Svetlana Lukić: U prvom delu emisije govorili su Dejan Ilić i Vladimir Gligorov, a sada slušate Teofila Pančića.

Teofil Pančić: To što kažeš, da u toj slici u poređenju sa 90-im jedino nedostaje rat, zapravo samo pokazuje da se taj rat još nije završio. On se završio u svom oružanom vidu, hvala bogu, ali u svom mentalnom i psihološkom vidu, kulturnom, ekonomskom uostalom, on nije završen i njegove najdirektnije posledice još traju, njegovo zračenje i dalje kontaminira sve živo. To je itekako vidljivo i meni je utoliko malo i smešno i jadno kad čujem neke ljude, od kojih neki čak govore iz dobrih namera – jao, pa treba više da se okanemo toga, pa to je nešto što je bilo u prošlosti, treba da razmišljamo o nekim lepšim stvarima. Pa, odlično, ja sam prvi za to, ali dajte, pokažite mi i dokažite mi da postoji nešto bitno u ovom društvu što nije dan-danas kontaminirano ratom. Kad pogledaš, određeni stepen nasilja, stvarnog fizičkog i onog simboličkog, je direktno legitimizovan u tom ratu i on opstaje do danas. Da li si mogla pre rata da zamisliš da neko preti nekakvom ambasadoru da će da mu baci zolju? Pre svega, odakle mu zolja, da i ne govorim o tome da je sama reč zolja do rata za 99% stanovništva bila otprilike isto što i osa, a sad više niko ne pomisli na leteću životinju nego pomisli na oružje. Naši kodovi sporazumevanja su i dalje ratni ili neposredno posleratni. To je ono što je žalosno, to je naša propast i to je naša propast u poređenju sa nekom polaznom tačkom, a polazna tačka je, recimo, bio taj famozni 5. oktobar. Znači, skoro devet godina kasnije i 15-tak godina od završetka one prve serije ratova mi smo zapravo i dalje duboko kontaminirani kulturom nasilja, kulturom ratnih zasluga, kulturom nacionalnog mesijanstva. I  tome glavnina političke scene, medijske scene, akademske scene ili neće ili ne može da se odupre. To možeš da vidiš na svakom mogućem primeru, koliko su svi zapravo strašno obazrivi kada se govori, recimo, o sudbinama ljudi koji su, i to na nekim rukovodećim položajima, učestvovali u tim ratovima 90-ih. Koliko se sad svi strašno brinemo što je Šljivančanin dobio 17 godina, zar to nije previše, zar to nije drastično? Ja neću da se mešam u poslove suda i tužilaštva, ni ovdašnjih, ni haškog, ali mi je simptomatično da tolike druge sudbine, sudbine ljudi koji ni po čemu i ni na koji način nikome nisu naneli nikakvo zlo, da se te sudbine nikoga preterano ne tiču, a da s druge strane svi strašno brinemo da li je ovaj ili onaj srpski junak ili hrvatski junak, ili ne znam koji, dobio eventualno isuviše visoku kaznu. Ti tu lepo vidiš kako je naša elita zapravo ili i sama mentalno zarobljena tim ratom i iluzijom o njemu, ili se naprosto boji, misli da je deo njenog poslanja u nekakvom vođenju Srbije to da ona tobože čuva nevinost Srbije iz 90-ih, nevinost koja defakto ne postoji, to svi znamo. I kad slušaš te ljude, naše demokratske političare, juliste i ne znam sve koga, oni kao da ponavljaju mantre koje je Slobodan Milošević govorio na suđenju u Hagu. Usvojili su njegov diskurs jedan kroz jedan, jer misle da tako brane Srbiju. Pa, ne možeš tako da je braniš, osim ako ne želiš i sam da preuzmeš neku vrstu saodgovornosti za ono što se dogodilo – ali, da bar to želiš, nego ne, ti zapravo želiš da tvrdiš da se to nije ni dogodilo. Tu nastaje potpuni šum i zato ljudi kod nas često imaju onaj osećaj, kako se to obično kaže, da nas niko ne razume. Pa, ne može niko da te razume spolja, izvan te neke čaure u kojoj živiš, koju si sebi stvorio da u njoj opstaješ. Ne može da te razume, kada ti upotrebljavaš neke pojmove koji nigde drugde ne postoje, naprosto nisu priznati. Mi imamo elementarni komunikacijski problem sa celim svetom. Pođi od najbanalnije stvari – najbanalnija stvar je da se ovde svaki klipeta iživljava nad time da je, ne znam, NATO-intervencija „milosrdni anđeo“, to je sad svima povod za ironične skapade. Ne bih imao ništa protiv da nema jedne činjenice – to se nikad nije zvalo „milosrdni anđeo“, nikad, to je izmišljeno. Kad mi ne možemo da se dogovorimo oko nekih najelementarnijih činjenica, šta onda, o čemu da razgovaramo, kako? I mi se onda naravno osećamo izolovanim i onda je sve nepravda, i presuda Šljivančaninu i sve postavljeno u pitanje, i da li je Srbija mogla ili nije mogla da spreči genocid u Srebrenici i da li je to uopšte bio genocid i da li… Mislim, stalno se vrtimo oko tih stvari.

Moj otac je bio oficir JNA. Kad vidim ljude koji su kao oficiri JNA upleteni na ovaj ili na onaj način u masovne zločine protiv inovernog civilnog stanovništva, bilo da je to Ratko Mladić, Veselin Šljivančanin, ili neki na hrvatskoj strani, na bošnjačkoj strani itd, mene to pogađa na razne načine. O tome je pisala Slavenka Drakulić u svojoj knjizi Oni ne bi ni mrava zgazili, jer ona ima sličan porodični, biografski background. Tako i ja, uvek zamišljam svog oca u toj ulozi. Ti ljudi su vaspitavani za nešto drugo, a odjednom su se našli u jednom strašnom kontekstu. Ne kažem da bilo ko od tih ljudi ne bi voleo da ništa od toga nije bilo, nego da su njihovi životi otišli nekim drugim putem, ali život pred nas postavlja izvesne zadatke i dovodi nas na određena raskršća. E pa, ili ćeš levo ili ćeš desno. Ako odeš na pogrešnu stranu, ako to rezultira patnjom nedužnih ljudi, pa za to moraš da odgovaraš, žalim slučaj. Mi smo sad rešili da mi to jednostavno prebrišemo, mi smo neka nedužna, neka juče rođena zemlja koja sa svime time nema ništa. Mi se pozivamo na tradicije, a istovremeno negiramo kontinuitet. Ako hoćeš tradicije onda moraš i kontinuitet, a ako postoji diskontinuitet onda taj diskontinuitet sa lošim stvarima mora da se vidi i mora da bude jasno naznačen. Ti možeš da imaš savremenu nemačku vojsku, ali ona mora na svaki mogući način da naglašava da ona nema ništa sa vojskom Trećeg rajha, bez obzira što su i jedna i druga bile nemačka vojska. Ali, kad bi mogle postojati u istom vremenu, te dve vojske bi ratovale jedna protiv druge, one bi bile ratni neprijatelji. O tome se radi, mi se ne usuđujemo na stoti deo toga, a valjda smo makar stoti deo toga ipak počinili. To je taj problem.

Kad smo već pominjali vojsku, to je bila komunistička vojska koja je bila komunističkija od ostatka društva. E, danas se to krenulo u nekakve paramonarhijske tradicije, s jedne strane, iako ova zemlja nije monarhija i nema naznaka da će to ponovo postati i, s druge strane, izrazito crkveno-religiozne tradicije. Kao što su ljudi kolektivno primani u članstvo Saveza komunista, sad vidite odrasle ljude u uniformama koji su kolektivno krštavani. I to je zaista groteksno i odvratno. Nije odvratno biti kršten, to je svačije pravo – i ja sam kršten, pa šta? – ali način na koji se od toga pravi političko-nacionalni spektakl toliko je duboko kičast i toliko je duboko uvredljiv za ono što bi trebalo da bude neko demokratsko društvo da prosto nemam reči. Znači, eto, mi smo sad rešili da se danas probudimo kao new born christians, ništa komunizam, ništa zločini u ratu, to nema veze. Čak i ako smo u tom komunizmu ili ne daj bože u tim ratovima nešto stekli, pravno ili nepravno, ni to nema veze, pravićemo se da je to palo nama sa neba i nikom ništa, idemo dalje. Vrlo je simptomatičan već način na koji je ova zemlja pod vlašću upravo Demokratske stranke veoma lako odustala od onoga što se zvalo severnoatlantske ili evroatlantske integracije. Nisam neki obožavalac NATO, prosto nisam obožavalac bilo koje vojske i vojne organizacije, ali realno gledajući za istočnoevropske zemlje – manite me Švedske – put u Evropsku uniju vodi preko NATO. Do sada nije bilo izuzetaka, pa ako mi budemo prvi izuzetak, super, čestitam, ali nešto sam skeptičan prema tome. Dakle, meni je sasvim logično da Srbija bude u NATO, kao što je sada ušla Hrvatska. Bez obzira na to što se i mnogima u Hrvatskoj to ne dopada, ne vidim da Hrvatskoj zbog toga nešto fali, ne vidim da Sloveniji, koja je već neko vreme u NATO, nešto fali. Ne vidim da su zbog toga nešto silni Hrvati i Slovenci izginuli po Avganistanu i po Iraku ili ne znam gde. Naši su od toga digli ruke, jer je ono malo nacionalističke opozicije nadiglo nešto dreke. Pa, nemojte mi reći da su oni odustali od NATO zato što su se uplašili Koštunice, pa Koštunice se njegova mačka ne plaši! Mislim, zbog čega su oni odustali? Zato što je sâmo njihovo uverenje da se tim putem mora ići bilo veoma slabo, to je očigledno jedan oportunistički refleks i to je veoma lako žrtvovati. I onda prebacuje se odgovornost na narod, kažu, biće referendum. Pa, kakav referendum, čoveče božji, ako ti stvaraš sve vreme atmosferu da to ni u ludilu ne sme da se prihvati, pa šta očekuješ da dobiješ tim referendumom? Na tom referendumu možeš da dobiješ da 90% ljudi kaže „jok“ – i šta? Ništa, oprao si ruke, a zemlja ide u neku vrstu limba, hajde da ne kažem izolacije, ali nekakvog limba. I nikom ništa, svi smo demokrate i sve je super, sve je legalno, sve je po zakonu, a zapravo smo prokockali nešto što je jako važno.

Pre desetak dana smo čuli jednu strašno važnu izjavu, a koja zapravo jedva da je porodila jedan i po komentar u našoj javnosti do sada – to je ona izjava Vuka Jeremića Blicu da ako bi, ne daj bože, Međunarodni sud pravde glede našeg spora oko legalnosti samoproglašene nezavisnosti Kosova presudio protiv onoga što mi smatramo da treba i što je naš navodni interes, u tom slučaju – nikom ništa. Mi svejedno to ne bismo priznali, jer, bože moj, naš Ustav nama to ne dozvoljava. Pre svega, mi smo napisali taj Ustav zato da nam on to ne dozvoli i to je uradio Koštunica, on je znao zašto je to uradio i meni je to potpuno konsekventno kada je u pitanju Koštuničina politika, jer ceo sadržaj Koštuničine politike zapravo staje u takozvanu preambulu aktuelnog Ustava. Ne postoji politika Vojislava Koštunice i DSS mimo tih nekoliko reči i ja tu nemam problem, jer oni ništa drugo i ne tvrde. Međutim, ja sam neko ko je pripadao onoj Srbiji koja je podržala vlast koja je obećala nešto drugo. I sad nam i ta vlast kaže – pa, ne, mi se borimo za Kosovo svim međunarodno pravnim sredstvima. Ja u to uopšte ne verujem, ali, kao, hajde dobro, da vidimo. I onda mi ta ista vlast kaže – ali ako oni za koje ja kažem da ih priznajem i koje sam sâm pitao za mišljenje kažu da je nezavisnost legalna, ja to svejedno neću da priznam ako mi to ne bude odgovaralo. Pa, to je kao da ti neko dođe na ulici i kaže „daj mi svoj ručni sat, molim te“, a ti kažeš „ne dam“, a onda on kaže „pa, dobro, onda ću da te bijem, pa ćeš svejedno morati da mi ga daš“. Znači, uljudan sam i pristojan sam ako hoćeš da sarađuješ, ako nećeš onda ću ja to silom da ishodim. Ne mogu to da čitam drugačije nego na taj način, a pri tome mi tu silu nemamo. Tako da je to jedna potpuna pometnja u kojoj daj bože da ljudi koji vode ovu zemlju uopšte imaju ikakvu ideju šta oni zapravo hoće. A čini mi se da nemaju apsolutno nikakvu, nego da kupuju vreme od danas do sutra, da mole boga da sve ovo nekako prođe relativno podnošljvo i sa tom famoznom globalnom ekonomskom krizom itd, i da se nekako provuku, da prođe neki lepi, slatki mandat, a u međuvremenu – videćemo, nadamo se da će svi zaboraviti na sve. A neće zaboraviti, jer nas svejedno čekaju te stvari, nas čeka taj proces pridruživanja Evropskoj uniji i mi za to moramo da ispunimo određene standarde. Ako ne možemo ili nećemo – a zapravo odgovor „ne možemo“ ne postoji,  može samo da bude „nećemo“, jer zašto ne bismo mogli, pa nismo debili – znači, ako nećemo, onda bi neko trebalo da nam kaže šta je alternativa. Evo, Koštunica i ekipa i radikali itd. kažu: alternativa je Putin, alternativa je Rusija. Ta alternativa je po meni potpuno besmislena, gubitnička i odvratna, ali ovi drugi ne kažu ni to, oni zapravo ne kažu ništa, oni kažu, mi ćemo sve da radimo ovako, sve će da bude u redu, ali ako ne bude tako, onda ćemo da vidimo šta ćemo. Pa, ne može tako, ne može jer ne postoji taj drugi, alternativni svet u koji možeš da se udeneš. Ovo je kontekst u kojem ti postojiš, ili jesi u tom kontekstu ili nisi, i to je to. Naš prvi sused, Hrvatska, je već u NATO paktu i sutra će po svoj prilici biti u Evropskoj uniji. Sutra ćemo doživeti nešto slično s Crnom Gorom i onda će nam opet biti smešno. Nema u tome ničega smešnog, to je jedan prirodan put, jer su to zemlje koje ipak nisu usvojile dekadenciju, truljenje i stajanje u mestu kao jedini mogući  zalog patriotizma.

Istina je, naravno, da i Titanik može da potone, kao što je i potonuo onomad, ali je takođe istina da se takve stvari dešavaju neuporedivo ređe nego kada su u pitanju neki slabašni brodići koje svaka bura može da raznese o prvo stenje. Mi imamo upravo taj problem, u principu who cares, hteli ste ovako da živite, ko vas šiša, gledajte da se snađete, možda ćemo da vam dobacimo nešto hrane ako vidimo da počinjete da umirete od gladi, i toliko od nas, humanitarno i zdravo. Sad kad govorimo o globalnoj krizi mi opet imamo lokalni problem sa globalnom krizom, mi imamo problem sa nereformisanošću vlastitog sistema, ekonomskog pre svega. Kad je ta kriza počela da se zahuktava čak je bilo nekih ideja da će baš ta neuključenost u globalne tokove nas da spase. To će da te spasi u prvih pet minuta, dok ne stigne do tebe. Da nismo radili to što smo radili, da smo odavno rešili svoje probleme sa Hagom, da smo odavno poveli jednu u najmanju ruku racionalnu politiku oko Kosova, danas bismo bili ako ne u Evropskoj uniji, a ono pred vratima Evropske, kao Hrvatska. Hrvatska je već u ovom trenutku siguran član Evropske unije, osim ako se baš neka, ne znam, kataklizma ne dogodi, u principu, ona je unutra i samim tim se gleda drugačije na nju, gleda se drugačije na njenu privredu. Ako dođe do nekog većeg poremećaja u toj zemlji neko će zaista, ne samo na rečima i nekoj humanitaristici zaista da priskoči u pomoć. Nama to ne mora, dovoljno smo izolovani, dovoljno smo mali, dovoljno smo jadni. To je sve deo jednog te istog problema i on mora da se rešava u paketu, jer je jedno direktno zavisno od drugog. I to što se neko buni protiv ovakve presude Šljivančaninu, i to je povezano sa činjenicom da Ratko Mladić nije u Hagu. A to što Ratko Mladić nije u Hagu je direktno povezano s činjenicom da mi ne možemo da izborimo ni stavljanje u promet, tako da kažem, SSP-a, a to je opet direktno povezano sa količinom novca na koji možemo da računamo, a to je direktno povezano sa tim kako ćemo da se izborimo s ovom ekonomskom krizom. I tako na kraju dolazimo do onih radnika koji protestuju u Beogradu, u Kragujevcu ili bilo gde drugde, i možda većina njih nema pojma da je sve to direktno povezano, ili ima pojma, neću da sudim o tome, ali to jeste povezano. To je sve jedno klupko.

Da li možeš da zamisliš sledećih deset godina da postoji vlada u Srbiji u kojoj demokrate nisu ne samo prisutni, nego glavna snaga? Ja to ne mogu da zamislim. Samim tim oni ljudi imaju sigurnost, lože se, nekako će da bude, ljudi će da se bune, ljudi će da gunđaju, ali na kraju će se opet svesti na nas, pokazaće se da smo mi nezaobilazni. Ono što je svojevremeno Koštunica pokušavao da ostvari sa DSS, da bude stožerna stranka pa mu nije uspelo, to je zapravo Tadić uspeo sa DS. Strateški, oni su ljudi u strašno komfornoj poziciji. Neko je pisao nedavno, pa su se naši mnogo hvalili time, kako je vlast u Srbiji danas možda i najstabilnija vlast na evropskom kontinentu. I to nije neistina, ali vlade padaju, ovo je sve strašno, pogotovo to po istočnoj i centralnoj Evropi sa ovom krizom. To ima svoje dobre strane, ali ja se bojim da ove loše strane počinju da prevladavaju. Oni ne moraju mnogo da se akaju, da se susreću sa stvarnošću, nego baš ono koliko je neophodno, spinovaćemo ovo, ono, pustićemo ljude da se bave ovim, onim, sumanutim, sporednim pitanjima, ajde da vidimo hoće li, ne znam, Crvena zvezda da propadne, i to je otprilike to. I tako može danas, može sutra, pa ćemo da dobijemo neke pare, pa ćemo da preživimo, ali problem je u tome što to nikuda ne vodi. Da ti je neko 2001. godine rekao da će ti najveću radost 2009. predstavljati to što će možda do kraja godine biti ukinute vize za putovanja u šengen-zonu, ti bi pitala da li je moguće da će ta agonija da traje još osam godina. A evo, traje. To stvarno nije pitanje optimizma i pesimizma, to je baš pitanje niskih kriterijuma, a prinuđen si na te niske kriterijume, jer ako postaviš lestvicu drugačije samo ćeš zaraditi dodatnu frustraciju i apsolutno ništa drugo.

Svetlana Lukić: Na kraju emisije slušate našu omiljenu nastavnicu istorije Dubravku Stojanović.

Dubravka Stojanović: U današnjem nastavku male Peščanikove škole istorije pričaćemo o srpskim socijaldemokratama s početka 20. veka. Možda se sećate iz škole, obično smo učili o onoj dvojici poslanika koji su u Skupštini Srbije glasali protiv rata. To su bili Dimitrije Tucović i Dragiša Lapčević. Ja se sećam da je tada moj utisak o njima bio da su prilično ekscentrični likovi, da imate neku Austro-Ugarsku koja je na Drini i počinje Prvi svetski rat, a oni su kao protiv rata i ne daju da se krediti odobre. Tada su stekli moje prve antipatije. Tako da sam tokom kasnijeg školovanja, pogotovo na fakultetu, preskakala stranice koje se odnose na socijaldemokratiju. Posle toga sam završila fakultet, tada se zapošljavalo tako što neko umre, ali se nije tako dobijalo samo radno mesto nego i tema za naučni rad. Dakle, vi niste mogli u naučnoj instituciji da birate temu kojom biste se bavili, nego tu gde je ovaj umro vi nasledite njegovo radno mesto i temu, pa šta god da vam zapadne. Meni se onda kao za inat vratilo sve ono što sam preskočila u školi i, kad sam se zaposlila na mestu čoveka koji je umro u Institutu za noviju istoriju Srbije, nasledim ja njegovu temu, baš te socijaldemokrate. Međutim, tada sam počela to s većom pažnjom da čitam i, kako su 90-te godine odmicale, čitala sam sa sve većom pažnjom. Počela da shvatam da oni itekako imaju svoje mesto u srpskoj istoriji, da nisu nikakva posledica nabujalog međunarodnog radničkog pokreta, već da predstavljaju vrstu antiteze srpskoj ukupnoj modernoj istoriji, neku vrstu alternative toj istoriji. I shvatila sam da upoznajući se sa onim što su oni govorili mi bolje upoznajemo i mejnstrim, iz njihove kritike mejnstrima mi mnogo bolje možemo da razumemo šta se dešava.

To je poslednja srpska stranka koja je nastala u toj prvoj generaciji. Oni su nastali 1903. godine i odmah su vrlo jasno formulisali svoju političku poziciju. Ono što je bilo najvažnije u svemu jeste njihov odnos prema nacionalnom pitanju. Treba da imamo u vidu da su to godine kada se pripremaju veliki ratovi, kada se priprema ono što se zvalo oslobođenje, ujedinjenje, kad su pregovori o Balkanskom savezu, gde ćemo mi sve da se širimo, da li ćemo da pravimo veliku Srbiju ili ćemo da pravimo veliku Jugoslaviju. Dakle, taman usred tih debata pojavljuju se oni sa nečim što je zaista alternativni program i sa nečim što je bilo, bojim se, čak jasnije formulisano nego što je to 90-ih godina ikada bila ta alternativna pozicija. Prvo što su oni eksplicitno rekli i neprestano ponavljali, to je da je za njih nacionalni interes razvoj Srbije i tu nije bilo cenjkanja i nikakve dileme. Oni su imali svoje dnevne novine, Radničke novine, u kojima su neprestano govorili da je nacionalni interes Srbije isključivo porast industrijskih preduzeća, razvoj bankarstva, saobraćaja, rudarstva, poljoprivrede i dohotka. To je bila njihova mantra. Stalno su ponavljali – da, mi jesmo socijaldemokrati, mi kritikujemo kapitalizam, ali za Srbiju je prvo neophodno da se razvije kapitalizam da bismo mi mogli da ga kritikujemo. I oni su taj kapitalistički razvoj Srbije videli zapravo kao revolucionarni preobražaj. Od svega što je po njima bilo protiv tako shvaćenog nacionalnog interesa oni su na prvo mesto stavljali ideju velike Srbije, i oni su neprekidno ponavljali da je ta ideja kočnica onog razvoja kapitalizma i tog revolucionarnog preobražaja koji u Srbiji mora da se dogodi. Prvo što su naglašavali jeste da ta velika Srbija užasno mnogo košta. Evo samo jedan citat, prosto da bi se videlo do koje mere je to aktuelno. U Radničkim novinama oni su ovako pisali: „Iluzija velike Srbije nas je koštala kao svetog Petra kajgana, ta nam je iluzija sprečavala da se privredno i kulturno razvijemo. Ona nam je prosvetu žrtvovala kasarni, ona je u našim masama izazivala šovinistički bes, ona nas je uljuškivala šupljim nadama koje su nas stale mnogo i premnogo.” Cela stvar je jasna, to je prosto projekat koji užasno mnogo košta, to je projekat kome smo mi, kao što stalno ovde u Peščaniku ponavljamo, žrtvovali sve. Dakle, i saobraćaj i zdravstvo i školstvo, sve stoji dok se to čuveno pitanje ne reši. Međutim, oni su imali i sasvim jasne političke argumente protiv velike Srbije. Govorili su, recimo, da to ne bi bila država u kojoj bi voleli da žive i da velika Srbija može nastati samo ratom, nema drugog načina da se takva država napravi. Pošto bi nastala ratom, govorili su oni, takva država bi bila nužno antidemokratska, ona bi nužno iznutra bila centralistička, vojno-policijska i birokratizovana.

Oni su inače bili protiv suviše jake vojske u Srbiji, govorili su da u normalnoj, modernoj, demokratskoj državi takav položaj vojske ne može da se dozvoli. Stalno su ponavljali, recimo, da je vojska kod nas gospodar, država u državi, ona je ta koja postavlja kabinete, vrši državne udare, menja režime, daruje ustave. Dakle, sve je to nešto što smo preživeli i 90-ih godina. Taj citat s početka 20. veka pokazuje da su oni u svemu tome videli kočnicu razvoja koji su oni smatrali svojim glavnim ciljem. Međutim, oni nisu govorili samo protiv velike Srbije, nego i o tome da na Balkanu uopšte ne treba težiti stvaranju nacionalnih država, oni su smatrali da prosto treba promeniti matricu razmišljanja, da treba misliti u potpuno drukčijem pravcu. I govorili su da svako stvaranje nacionalnih država na Balkanu ili bilo kakvih država te vrste nužno vodi u ratni zločin, zato što da biste stvorili nacionalnu državu vi morate da proterate one druge. Sem toga, činjenica je, po njima, da ono što se ovde oduvek zvalo oslobodilačkim ratovima nisu nikakvi oslobodilački ratovi. Oni su, naime, govorili da v,i znači, krećete da pravite državu da biste oslobodili Srbe ili Bugare ili  Grke, kada su u pitanju balkanski ratovi, ali to je zapravo potpuno nemoguće. Vi ćete postaviti nove državne granice, ali – ovo govore 1905, 1906, pre nego što je bilo šta počelo da se događa – vi ćete zapravo stvoriti samo kvasac za nove sukobe i nove ratove. Niko ne može biti zadovoljan granicama koje će se postaviti i svaki rat vodi samo u novi rat. Dragiša Lačević je u Narodnoj skupštini jednom rekao: „Deleći Balkan na pojedine male zemlje vi ćete stvoriti izvore za nova trvenja među balkanskim narodima i balkanskim državicama.“ Oni su smatrali da ti ratovi nikako ne smeju da se zovu oslobodilački, pre svega zbog toga što na Balkanu žive etnički izmešani narodi. Tu takođe ima jedan vrlo dobar citat koji pokazuje da su postavljali pitanje koga mi oslobađamo rekavši da ćemo oslobađajući jedne zapravo porobiti druge. Ako bi se Makedonija prisajedinila Bugarskoj, onda bi se na svakog Bugarina koji bi bio oslobođen dobio po jedan ili više zarobljenih Srba, Grka, Turaka itd. Prema tome, ako sada bilo koji etnički mešani prostor uvučemo u našu nacionalnu državu to će biti sloboda za jedan procenat tog stanovništva, ali nova vrsta ropstva za sve one druge. Oni su takođe govorili da nema nikakve privredne logike u tome da se taj prostor dalje deli. Kažu – ako počnemo da pravimo nacionalne države, ako počnemo da cepamo taj prostor, mi ćemo ga pre svega privredno pocepati, a svaki privredno pocepani prostor zapravo je manja mogućnost za razvoj. Kada postavimo te granice onda će oni koji drže kopno ostati bez pristaništa, a oni koji drže pristanište ostaće bez svog zaleđa. Prema tome, postavićemo granice tako da ćemo dobiti veštačke privredne i ekonomske oblasti koje neće moći da funkcionišu. Pokazivali su na sasvim konkretnim pitanjima, pogotovo Kosova i Makedonije, da će, recimo, ako se granice postave onako kao što kasnije jesu postavljene, sela biti odvojena od svojih pijaca u gradovima, da će polja biti odvojena od svojih seljana koji će ostati u selu, da će se, prosto, napraviti sasvim neprirodni privredni regioni koji neće sami po sebi moći da funkcionišu.

Zbog svih tih razloga oni su od samog početka, čim je partija stvorena, predlagali balkansku federaciju kao rešenje, a argumenti koje su oni tada davali za takvo rešenje jesu zapravo argumenti koji su kasnije doveli do stvaranja Evropske unije. Dakle, na prvom mestu je činjenica da su u balkanskoj federaciji videli mogućnost za ekonomski razvoj nerazvijenih naroda i regiona. Za njih je izuzetno važna bila mogućnost da balkanska federacija spreči mešanje velikih sila, jer, dok se balkanski narodi dele, dok se prave te veštačke granice, stalno se otvara prostor velikim silama da arbitriraju i pomeraju te granice. Neprekidno vrenje Balkana jeste samo prostor za mešanje velikih sila, a ako bi se napravila velika i jaka celina ona bi takvu stvar mogla da spreči. I konačno, balkanska federacija bila bi rešenje nacionalnih problema. Dakle, to je ta mala priča o srpskim socijaldemokratama čiji program se zaista potpuno razlikovao od svih drugih u to vreme opšteg nacionalnog vrenja pred balkanske ratove. Međutim, ono zbog čega mi danas o tome pričamo je pitanje šta možemo iz tog malog časa istorije da naučimo. Ono što je naročito bolno, čini mi se, jeste činjenica da su oni imali dva poslanika i da su oni ta dva poslanika dobili tako što su tek prešli izborni cenzus. Mi istu situaciju imamo danas u Srbiji, stranka koja bi bila najsličnija tim socijaldemokratama je današnja Liberalno demokratska partija, partija koja je jedva prešla izborni cenzus i koja ima minimum narodnih poslanika. Važno je to da su socijaldemokrati ovo izgovorili pre nego što se bilo šta desilo. Dakle, ova analiza moguće velike Srbije, analiza do čega dovodi stvaranje nacionalnih država na Balkanu, čitava ta privredna analiza koju su oni dali, urađena je pre nego što je uopšte počeo proces oslobađanja Balkana od Osmanskog carstva i Austro-Ugarske. Dakle, to je bilo predviđanje onoga što će se desiti u 20. veku.

Možemo da kažemo – pa, dobro, oni su govorili unapred, ljudi nisu mogli da vide da će to zaista biti tako, nisu imali mnogo razloga da im veruju da to čuveno nacionalno oslobođenje, od kojeg se očekivalo da će rešiti sva pitanja, neće zapravo rešiti nijedno pitanje. Samim tim mi dolazimo do vrlo bolnog pitanja – kako je moguće da zapravo isti procenat glasova danas u Srbiji dobijaju stranke koje iznose slične argumente? Kako je to moguće sada, posle svega, kada se sve desilo i sve je jasno, odnosno trebalo bi da bude jasno u šta je odveo program velike Srbije i u Balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu, i u građanskom ratu Drugog svetskog rata i u četiri rata 90-ih godina. Sad bi trebalo da je ta crta podvučena i da posle svesti o svemu što se desilo, posle čitavog 20. veka, mi dobijamo neki drugi rezultat na tim izborima. Naravno, na ovo pitanje postoji, da tako kažem, pesimistički i optimistički odgovor. Pesimistički odgovor bi bio – pa, hajde da se pakujemo, mislim, ovde posle svega što se desilo nije se promenio procenat ljudi koji misle ovako kao što misle govornici ili slušaoci Peščanika. A možemo i da se jako potrudimo pa da damo optimistički odgovor – pa, pa baš zato vredi, vidiš, ti socijaldemokrati su pre čitavog veka govorili isto, stvar se nije promenila, ali mi smo ti čuvari vatre, mi moramo tu ideju da održavamo, pa eto, za vek-dva će ona možda dobiti i 7% na izborima u Srbiji. To je taj aktivistički pristup ovom problemu.

Međutim, ako isključimo ova pitanja i moguće pesimističke i optimističke odgovore, mislim da je ipak naš posao taj da razmišljamo kako je moguće da mi imamo isti rezultat i pre i pošto se sve dogodilo. Obeležavala se nedavno desetogodišnjica bombardovanja i neko me je prinudio da razmišljam o ulici Kneza Miloša. Razmišljajući o toj ulici, a na to ću se vratiti malo kasnije, došla sam do toga da se ratovi koji su vođeni 90-ih zapravo nisu završili. Naime, kako su se završili? Ponovnim mešanjem velikih sila koje su odlučile da je najbolje da se ratovi završe tako što će svako nešto malo dobiti, neku malu satisfakciju. Ali pre svega, a to je važnije za ovu današnju priču, da će se završiti tako što niko jasno neće izgubiti rat. Svako je dobio nešto malo, Hrvatska je dobila državu i taj deo u Bosni na koji ima svoj vrlo jak uticaj. Bosna je opstala, ali zapravo ne funkcioniše, Srbi su dobili Republiku Srpsku koja ima stalnu tendenciju da tu Bosnu sruši. Kosovo je postalo država, Srbija ga je jasno izgubila, ali ipak stalno je tu prostor koji je ostao otvoren da se time i dalje kalkuliše. I mislim da to objašnjava i ruševine u ulici Kneza Miloša. Kad god sam putovala po Bosni, šetala se po Sarajevu ili putovala po Hrvatskoj, svuda sam gledala ruševine. Prošlo je deset godina od potpisivanja mira, a ruševine nisu popravljene. I to je meni strašno zanimljiva tema. Pogledajte, recimo, godinu 1955. Dakle, to je deset godina posle kraja Drugog svetskog rata, kad je čitava Jugoslavija i čitav Beograd bio srušen, pa je ta zemlja uspela, sa sve Informbiroom, menjanjem politike i vrlo dramatičnim okolnostima, da te ruševine skloni. Toj zemlji je bilo važno da se taj rat završio, postavljena je crta i ona je predstavljala neko obećanje nove, bolje sadašnjosti i budućnosti. Sve ove zemlje nastale 90-ih, čini mi se, imaju taj ukus nezavršenog rata. Nekima je rat nezavršen zato što nisu zadovoljni kako se on završio, zato što bi hteli više. Kao, Hrvatska je prošla najbolje, je l’, dobila je državu i isterala je Srbe, dakle, za neke je to dobar kraj rata, pogotovo za hrvatske nacionaliste. Ali ipak, kad stoje ta srušena sela, sve te ruševine koje dan-danas nisu pomerene, nekako se ipak oseća nelagoda. Nema tih Srba i očigledno se neće vratiti, ali baš da sve to srušite, a niko neće tu da dođe, neće ni Hrvati tu da žive. Znači, postoji jedna neprijatnost oko toga kako je taj rat završen. Postoji i u čitavoj Bosni, pogotovo ta nedovršenost, mir je potpisan pre 14 godina, ali nije jasno šta se tu desilo, nije jasno ko je tu pobedio. Stalno se govori o promeni Ustava, ali je toliko nerešenih pitanja. Juče je recimo bio taj visoki predstavnik Bosne i Hercegovine kod Borisa Tadića. Zaključili su da sve može, samo da se dogovore tri konstitutivna naroda. Pa, tako je počeo rat u Bosni, dakle, to je bila ta rečenica, „samo ako se svi slože“, pa naravno da se neće složiti. I sad se samo postavlja pitanje da li će se još sad napraviti i hrvatski deo, pa ćemo imati tri odvojena dela u jednoj već potpuno disfunkcionalnoj državi.

O Srbiji da ne govorim. Juče je bila ta presuda Šljivančaninu, naš državni vrh je  preneražen, naši funkcioneri su u šoku, oni su, kako rekoše, lično poraženi, je l’. Mislim, ja moram da kažem da sam bila zapanjena kad je Šljivančanin dobio 5 godina, nisam to sebi mogla da objasnim. Ali ako ste vi danas zapanjeni što je Šljivančaninu kazna podignuta na 17, to znači da i dalje ne vidite ništa sporno u tom Vukovaru, da i dalje ne znate šta se desilo na Ovčari, iako je to čak dokazano na našem sudu. Dakle, zna se da su tamo ljudi izvedeni iz bolnice i pobijeni. Ako ste preneraženi, a to je zvaničan stav naše države, to znači da nemate ništa protiv toga. Ima tu jedan posebno zanimljiv momenat – Stipe Mesić je držao govor u Jasenovcu i za mene je taj govor zaista bio istorijski, jer je podvukao vrlo jasnu liniju između onoga što je antifašističko i onoga što nije antifašističko u Hrvatskoj,  povukao je jasnu liniju između onoga što je Jasenovac i što je Blajburg. Ta linija u Srbiji, pogotovo sa traženjem groba Draže Mihajlovića, bojim se da u dalekoj budućnosti neće biti jasno povučena. Međutim, dobro, taj njegov govor jeste primećen u Srbiji, ali ja sam tog dana vrlo pomno pratila izveštavanje RTS-a i bila sam zapanjena zato što su iz čitavog njegovog govora pustili samo jedan deo gde Mesić kaže da se ne sme dozvoliti novo raskopavanje jama i novo vađenje kostiju. Samo je to bilo pušteno. Budući da narod u Srbiji ne zna hrvatski kontekst dovoljno dobro, verujem da je vrlo mali broj ljudi prepoznao u tom delu govora Mesićevu osudu slavljenja Blajburga i otvaranje blajburških jama. Mislim da je većina ljudi koja je to čula, ako je uopšte obratila pažnju, mislila da se to odnosi na svojevremeno srpsko raskopavanje jama i vađenje kostiju, odnosno da je Mesić zapravo na neki način osudio sebe. Ali da zanemarim svoje pretpostavke o tome šta je ko zaključio, činjenica da RTS iz čitavog Mesićevog govora, koji se direktno odnosi na Srbe i na zločin nad Srbima u NDH, izvlači baš taj deo, a ostalo ne emituje, govori o tome da RTS hoće da i dalje postoji ta mržnja između Srba i Hrvata. On neće da pusti taj govor koji je ne samo ruka pomirenja hrvatskog predsednika, ne samo izvinjenje tim Srbima, nego jedan neophodan racionalni odnos prema onome što se desilo u Drugom svetskom ratu. Juče je na RTS-u ponovo bila emisija o tom Mesićevom govoru i ono najpohvalnije što se moglo čuti bilo je otprilike – pa, dobro, Mesić to sad može da kaže, jer mu je kraj mandata. Hajde da vidim ko će ovde pred kraj mandata da povuče tako jasnu liniju između fašizma i antifašizma u Srbiji i kaže šta se to desilo i na kojim vrednostima mi zasnivamo društvo.

Imali smo onaj slučaj 2007. godine, kada je odjednom čitava elita otišla da proslavi oslobođenje Beograda, pa smo se čudili dok se nismo opasuljili i razumeli da je to zato što su u tome učestvovali Rusi, a bilo je potrebno da nam Rusi glasaju za Kosovo, onda smo se setili Rusa. Ja stvarno ne znam, ako je danas glavno državno pitanje Dražin grob, a reklo bi se po svim emisijama, po svim štampanim medijima koje mogu da pratim, da jeste, onda se zaista postavlja pitanje kako će da se obeleži 9. maj, dan kada je konačno bilo jasno da je Draža Mihajlović izgubio i definitivno se našao na strani poraženih. Ja zaista ne znam kako će se sada uskladiti te stvari. Mi uvek živimo u tom dramatičnom iščekivanju 9. maja, jer je u Srbiji moguće sve promeniti, pa i kraj Drugog svetskog rata.

U jednom razgovoru sa Miljenkom Deretom pokušali smo da nađemo neko svoje mesto u Beogradu gde bismo mogli to da obeležavamo. Tad sam rekla Miljenku – pa, možda onaj spomenik građanima Beograda na Terazijama, na šta je on odgovorio – koji spomenik? Onda sam počela da pitam svoje prijatelje i zaista niko ne zna taj spomenik – to je onaj spomenik ispred Igumanove palate koji zaista deluje kao neko uvenulo drvo, niko ga ne vidi i ne zna za njega. To je spomenik građanima Beograda koji su tu vešani, to su one čuvene fotografije iz Beograda pod okupacijom, gde ljudi vise na sred Terazija, pri čemu možda treba pomenuti da se na originalnoj fotografiji vidi i deo koji se najčešće ne prikazuje – građani sede u kafani ispod tih vešala i vrlo mirno ispijaju svoje piće. Dakle, to je spomenik ljudima koji su vešani, to su građani Beograda,  žrtve Nedićeve Srbije, ljudi koje su hapsili Ljotićevi dobrovoljački odredi, ljudi koji su žrtve ovog grada. Pa hajde da to postane naš spomenik, hajde da mu skinemo mrenu, da ga konačno ljudi vide. Evo, hajde da se kod tog spomenika sećamo tih građana Beograda koji su bili žrtve okupacije, ali i žrtve onih koji su sarađivali sa okupatorom i koji su ih hapsili po kućama.

Svetlana Lukić: Ako sutra, 9. maja budete prolazili preko Terazija stavite jedan cvet na ovaj spomenik o kome je govorila Dubravka Stojanović. Bio je ovo još jedan Peščanik, doviđenja.

Emisija Peščanik, 08.05.2009.

Peščanik.net, 08.05.2009.