- Peščanik - https://pescanik.net -

Šiiti i suniti

Foto: Peščanik

Rascep islamske zajednice (umma) na sunite (sunije) i šiite (šiije) ima prvobitno političke uzroke. U krvavim sukobima oko halifata, to će reći naslednika verovesnika Muhameda, probilo se 661. godine pleme Omajada. Njima je podlegao Ali, rođak i zet Muhamedov, koji je bio i jedan od prvih muslimana. Sa njim je Muhamedova porodica („ljudi kuće“) izgubila političku moć. Oko njenih pripadnika, pre svega oko Alijevog mlađeg sina, Muhamedovog unuka (sina njegove kćerke Fatime) Huseina (626-680) obrazovala se jedna partija (šia). Danas šiiti čine drugu po veličini grupu u islamu (shodno podacima iz 2013. oko 15 odsto od ukupnog broja muslimana, odnosno od 10 do 25 odsto, a u samoj Nemačkoj od 7 do 9 odsto) i za njih halifa mora biti u krvnom srodstvu sa poslanikom Muhamedom, dok su suniti zahtevali da halifa bude samo rodom iz Muhamedovog plemena Kurejš odnosno da bude Kurejšit; za razliku od njih haridžiti – od kojih se do danas sačuvao ogranak ibaditi – smatrali su da principijelno svaki musliman može biti imam odnosno halifa (naslednik, zamenik, titula muslimanskih arapskih vladara, da bi u kasnijem vremenu zavladala prava inflacija ove titule, pa je, najzad, to bio čak i pomoćnik majstora – kalfa, a danas za ovom titulom poseže i navodna Islamska država…).

Šiiti zastupaju mišljenje da je Muhamed bio harizmatski vođa koji je objedinjavao i duhovnu i svetovnu vlast. Njegov duhovni autoritet obuhvata i moć tumačenja Kur′ana bez narušavanja objave. Stoga je islamu, da bi i dalje vodio vernike ka pravednijem društvenom poretku, potreban vođa koji je u stanju da autoritativno igra poslanikovu ulogu. Veličanje Muhameda i njegovog pravog naslednika stvoriće koncept imama (vođa, vođa karavana, onaj koji stoji ispred vernika i pokazuje im ritualne pokrete svakog rekata – padanje ničice na zemlju kod molitve) kao jednog od prorokovih potomaka koji je u stanju da stvori idealnu islamsku zajednicu.

Čitava duhovna građevina šiita zasnivala se na pojmu walaya – ljubav i obožavanje Alija, koji je postao prvi šiitski imam. Drugim rečima, valaja prema Aliju postaje jedini kriterijum za procenjivanje istinske vere.

Imama šiija vidi kao deo božjeg bića, pa otuda ta svetost koja mu se podrazumeva i poštuje. Imam je bezmalo u rangu katoličkog pape – nepovredljiv.

Ovakav koncept imamata neminovno je naišao na snažan otpor budući da nije samo zahtevao prihvatanje Alija i njegovih potomaka kao jedinih pravih imama, već je predstavljao pretnju omajadskoj vladavini i oslonac za sve one koji su na neki način njome bili ugoženi. Jedinstveni u priznavanju Alija kao prvog posle božjeg poslanika Muhameda i težeći da stvore pravedni poredak, šiiti su se tada formirali kao politička opozicija, pa su uvek bili žrtve progona. Otuda dugo vremena nisu uspevali da stvore samostalne države. Izuzeci: Fatimidi u Egiptu (909-1171), Zejditi u Jemenu i u Iranu dinastija Safavida (1501-1732). Ovim je bio doveden u sumnju legitimitet islamske vladavine. Ali jedan delimični legitimitet mogao bi, međutim, da proiziđe otuda što bi dotična država bila smatrana kao pripremna faza za ponovni dolazak skrivenog imama, koji će doći tek na kraju sveta da bi utemeljio božje carstvo i uspostavio legitimnu vladavinu u kojoj će se upravljati na osnovu božjih zapovesti i propisa. Kod šiita je učenje o Me(a)hdiju (spasitelju, koji će doći posle Sudnjeg dana i Strašnog suda i ponovo uspostaviti islamsku veru, učenje iz 7. veka koje nosi tragove judaizma i hrišćanstva) postalo jedno od osnovnih islamskih dogmi. Oni predstavljaju njegov dolazak kao povratak njihovog dvanaestog i poslednjeg imama koji treba da oslobodi narod od jarma tlačitelja.

Sedamdesetih godina minulog veka mnogi šiiti su verovali da su u ajatolahu Homeiniju prepoznali pomenutog imama – ili bar njegovog zastupnika – sa čijom će vladavinom nastati, verovali su, večno carstvo mira. Danas, četiri decenije nakon revolucije, mnogi iranski šiiti gorko su razočarani i deziluzionirani.

Šiiti imaju poseban odnos prema patnji i mučeništvu zbog svoje stradalničke istorije, koja je kulminirala ubistvom Alijevih sinova, Hasana i Huseina, što se svake godine – desetog muharema – obeležava dramskim igrama (pasijama). Razvili su i jednu izrazitu refleksiju o patnji i njen uticaj na spasenje, a na praktičnom planu prihvatili princip takije. U islamskoj teologiji pod ovim terminom se podrazumeva oslobođenje vernika od religioznih obaveza u situacijama kada ovome preti neka opasnost ili šteta. Drugim rečima, u slučaju velike nevolje vernik je slobodan da se vere odrekne fizički i verbalno, ali je on u duši i dalje čuva.

Takiju ponekad prihvataju i suniti, pa čak i ekstremni haridžiti.

Narodski izraz našla je šiitska vera u legendama o mučenicima i igrama („pasijama“) koje prikazuju mučeništvo – ta’zije.

Republika, 592-599, 1.3-30.6.2015.

Peščanik.net, 23.09.2019.