- Peščanik - https://pescanik.net -

Sırbistan Cumhuriyeti

 
Život piše romane, to svi znamo. Rubrika Život na sajtu B92 obično piše nepotpisane priče kao “Zašto se muškarci plaše ženskih suza?” ili “Zašto uvek završite sa pogrešnim?” (obe zaista objavljene). Svako malo se, međutim, rubrika Život uozbilji i okuša u drugačijem žanru, žanru koji se obično zove human interest story. To su male priče malih (a opet velikih) ljudi koje se nikad neće naći u vestima, priče koje čine da se unesemo u nečiju situaciju, razumemo nečije probleme i možda čak budemo potaknuti na neku malu, lokalnu akciju.

Tako se u petak (23.08.2013) pojavila priča “Živimo u Srbiji ili Srbistanu?”, o rezigniranoj beogradskoj porodici Sisojević, čijoj 17-godišnjoj članici je izdata lična karta na kojoj su osim na nacionalnom i na engleskom jeziku, podaci bili uneti i na turskom. Samo ovo, primetili ste, bila bi prilično mršava human interest story: naša mlada sugrađanka je dobila važeću ličnu kartu na kojoj sve piše i na jeziku koji razumeju i ona i vlasti Srbije i na jeziku koji bi morale razumeti sve vlasti sveta. Možda se moglo igrati na kartu neobičnosti, te reći nešto o tome da je sa ovim dokumentom verovatno dobila još veće gostoprimstvo i popust na sve što poželi ako se ikada bude našla u Turskoj. Međutim, novinar Aleksej Krpan je izabrao drugi put. Priča je relativno kratka i prebogata novouspostavljenim logičkim vezama, pa ću je zato prvo preneti i ukratko iskomentarisati.


Priča

Veliki broj naših sugrađana može da se “pohvali” da je živeo u četiri države, SFRJ, Saveznoj republici Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori i Srbiji. Ipak, jedna sedamnaestogodišnjakinja svojom ličnom kartom može da dokaže da trenutno živi u – Srbistanu.

[Ovde se povezuju dve stvari (i tako se stvara iluzija da ova priča ima veze sa nečim zaista ozbiljnim): to da smo bili državljani 4 države i to da na ovoj ličnoj karti piše Sırbistan. Sırbistan, naravno, nije nova država, već je, i uvek je bilo, tursko ime za Srbiju. Takođe se previđa da Sırbistan nije baš isto što i Srbistan: to „ı“ je vokal koji mi nemamo i u ovom kontekstu ni ne čujemo, a najviše liči na vokal u engleskoj reči „bird“ ili na prvi vokal u južnjačkoj reči č’čkalica.]

Tako smo ponekad u šali, ali i momentima ogorčenosti nazivali našu zemlju, ali Srbija zvanično nikada nije bila Srbistan.

[Prvo, problem bi, dakle, bio manji da je na dokumentu pisalo npr. „Szerb Köztársaság“ jer Srbistan je eto baš ime kojim mi sami sebe pogrdno zovemo, vređajuci sve “stanove” od Tatarstana do Radžastana, kao što je ovekovečeno u legendarnoj rečenici „Ja sam za njih USA, a oni su (nakon dugog domišljanja) Tadžikistan“. Drugo, Srbija je u svojoj modernoj istoriji praktično uvek zvanično bila i Sırbistan: kako nas u seriji tekstova na Peščaniku uči Vladan Jovanović, škole na turskom postoje već od 1918, a turski je, osim toga, na Kosovu uvek imao zvaničan status.]

Barem je tako bilo do danas, kada je Ksenija Sisojević u Policijskoj upravi Voždovac preuzela ličnu kartu svoje 17-godišnje ćerke. Na njoj su neki od ključnih podataka, uključujući i naziv države, bili na turskom jeziku.

[To da su „neki od ključnih podataka, uključujući i naziv države, bili na turskom jeziku“ je vrlo komplikovan i neprecizan način da se kaže da su na dokumentu svi podaci bili na nacionalnom, engleskom i turskom jeziku. Dakle, ćirilice taman onoliko koliko bi je bilo na ličnoj karti koju bi država izdala Kraljeviću Marku da se kojim slučajem vrati (i ostvari pravo na ličnu kartu).]

“Umesto da simbolično proslavimo bili smo zatečeni, sve je bilo na turskom…” 

[Ko je pogledao video-prilog sa izjavom simpatične gospođe Sisojević video je da ovo zapravo nije ono što je rekla. Niti je slavlje u domu Sisojević otpalo, niti je sve bilo na turskom. Gospođa čak naglas čita i ono što piše na engleskom.]

Prva stanovnica Srbistana se, prema rečima majke, oseća više nego zbunjeno. “Ovo je suludo.”

[Kako god da definišemo Srbistan, više nego zbunjena devojka nikako nije njegov prvi stanovnik.]

Ovo bi u svakom slučaju mogao biti vrlo neprijatan propust državnih organa, ako nije u pitanju običan lapsus ili greška u softveru.

[Ovde nam se sada vraća ozbiljan glas mladog novinara, no ipak nas ostavlja bez objašnjenja u čemu je razlika između dva scenarija: (1) „vrlo neprijatan propust državnih organa“ i (2) „običan lapsus ili greška u softveru“.]

Pripadnici MUP-a još uvek obrađuju podatke koje smo im prosledili, pokušavajući da ustanove poreklo ovog problema. Pravo na odabir stranog jezika u ličnim dokumentima imaju pripadnici nacionalnih manjina, ali Sisojevići kažu da ne pripadaju nijednoj, i nadaju se da će greška brzo biti otklonjena.

[Pridružuje nam se i zabrinut pogled novinara, a meni se čini da se prelaze neke vrlo ozbiljne granice. Prvo, nije istina da „pravo na odabir stranog jezika u ličnim dokumentima imaju pripadnici nacionalnih manjina“, jer se jezik nacionalne manjine (na zahtev) dodaje uz engleski. Drugo, to da li Sisojevići pripadaju nekoj etničkoj zajednici i da li je u pitanju ona većinska nema nikakve veze sa temom ove priče. Sve da se radi o tek naturalizovanoj porodici Özdemir, MUP im ne bi smeo izdati dokumenta sa turskim kao trećim jezikom bez njihovog zahteva. Dakle, prosto i jednostavno, izdat je dokument da jeziku koji nije stajao u zahtevu, kraj priče.]

Osim što nije kraj priče. U međuvremenu je vest preuzeta na raznim portalima, pa je tako stigla i do samog Kurira, koji identičan tekst prenosi uz naslov „ČUDO NEVIĐENO: Voždovčanka (17) u ličnoj karti živi u Srbistanu?!“ Tako sada na nekih desetak portala pljušte pozivi na kažnjavanje i razrešenje odgovornih, pa i ostavke nadležnih.


Sırbistan Cumhuriyeti i sreća što postoji to dugme

Sırbistan Cumhuriyeti, dakle. Ko ode na odmor u Tursku, brzo se navikne da je iz Sırbistana, jer na pomen tog imena Turci (bar oni sa kojima čovek obično prvo komunicira, trgovci i ugostitelji) pokažu da znaju mnogo toga o Srbiji i da za njih Srbija nikako nije zemlja iz vesti, onako kako je to na mnogim drugim mestima. Čini se da su svi vozili kroz Srbiju („Predejane, odmorište Stari hrast!”), da znaju dosta naših ljudi (“Dragane, Dragane!” naročito zbunjujuće kada vam se otac zaista zove Dragan), te da često impresivno dobro govore naš jezik. Cumhuriyet (c se cita kao dž) je lepa reč arapskog porekla, kojom se takođe može obradovati mnogi Turčin, jer savremena turska država počinje upravo od momenta kada je Atatürk osnovao sekularnu republiku.

I otkud sad sva ta multikulturna lepota na ličnoj karti mlade Voždovčanke? Jasno je, neko je pritisnuo pogrešno dugme (poreklom takođe lepa turska reč: düğme). U komentarima na internetu su se među onima koji veruju u ovaj benigni scenario razvile dve škole mišljenja. Jedna je, pretpostavljam, duhovita: da je radnica MUP-a gledala tursku seriju dok je radila ličnu kartu, pa je “ponelo gradivo”, druga je logičnija: da je radnica (skoro svi zamišljaju ženu) zaboravila da “otčekira” ovu opciju od prethodnog klijenta koji slučajno jeste bio Turčin (tu opet svi nekako zamišljaju muškarca).

Ja pripadam ovoj drugoj školi i verujem da se upravo tu možda sakrila jedna lepa priča, opet bez mnogo “štofa” za novinarsku ekplaotaciju, možda tek kao epilog neke duže priče. Da je, dakle, postojala prethodna klijentkinja i da je radnik MUP-a rekao “Vidim u evidenciji da imate i tursko državljanstvo. Ne znam da li znate, ali ako ste pripadnica turske nacionalne manjine, imate pravo da vam na ličnoj karti podaci pišu i na turskom.” i da je klijentinja rekla:

“E pa baš lepo, a hoće li pisati onda i na srpskom? Znate, ja ipak živim ovde.”

“Naravno, bez brige, i na engleskom.”

I tako je naša sugrađanka otišla kući malo dobrodošlija u svojoj zemlji, koju ova ljubaznost ništa ne košta. To je mali i simbolični gest koji je izveden elegantno, tako da se ništa ne oduzima, tako da se ne prave nemušte lične karte, već se samo dodaje još jedan jezik. Zemlja koja će svojim građanima izdati nacionalni lični dokument i na jeziku koji oni doživljavaju kao svoj (mozda uz nacionalni, mozda samo taj, država na tom mestu ne pita, i ne treba da pita) jeste zemlja na koju treba biti ponosan. Ta Srbija postoji i svako malo pomoli glavu, makar samo za nas koji verujemo u nju. Ta Srbija zna da nije manje Srbija ako izdaje dokumenta koja će biti i “osobne iskaznice” i “személyi igazolvány”, pa evo i „kimlik kartı“. Ta Srbija nema problem što je negde na severu i „Szerb Köztársaság“, negde na jugu i “Republika e Serbisë”, a negde na istoku i “Република Сърбия”. Mi za tu Srbiju nemamo dobro ime, izanđali smo i „građansku“ i „drugu“ Srbiju. Zato predlažem da, bar nekoliko nedelja, ustuk svakoje zlosti, tu Srbiju zovemo prosto i jednostavno: Sırbistan Cumhuriyeti.

 
Peščanik.net, 26.08.2013.