- Peščanik - https://pescanik.net -

Situacija

Radio emisija 23.05.2008, govore: profesorka prava Vesna Rakić-Vodinelić, novinari Teofil Pančić i Miša Brkić, filmski reditelj Milutin Petrović i advokat Srđa Popović.

Svetlana Lukić: Dobar dan, dragi moji. Ne sećam se da se ikada desilo da posle nekih izbora nastane takav muk, a potom depresija, a sve posle navodnog uspeha proevropskih snaga. Mnogi naši prijatelji i nama najdraži sagovornici Peščanika pozivaju na racionalno mišljenje, na to da je ulog suviše veliki da bismo smeli da dozvolimo da u nama prevlada gađenje nad sobom, zato što smo dozvolili da nam budućnost zavisi od zločinačkih stranaka, kao što su Dačićeva i Palmina i onog političkog gmaza, kao što je navodni penzioner Krkobabić.

Verovatno su u pravu ljudi koji tvrde da je racionalno priželjkivati koaliciju DS- SPS, ali meni lično je previše rano i da pokušam da progutam tu nakaznu tvorevinu. Prošlo je tek 12 dana od kada su neki od nas shvatili da je rat odavno izgubljen, a da do prave bitke sa onima koji su nas sahranili nije ni došlo. Teško podnosim da mi, tek što sam shvatila da sam zauvek izgubila nešto do čega mi je strašno stalo, ljudi govore kako život teče dalje i kako nikada nije sve izgubljeno.

Nas dve, a verujem i mnogi od vas, više bismo volele da nas puste da makar nekoliko dana bolujemo – da samo bolujemo. Prerano je, dok se pustošenje privodi kraju, praviti Nojevu barku i nadati se uspešnom bekstvu. Za početak, ne znamo ni da li je spas moguć.

O tome da ću živeti u zemlji u kojoj je Koštunica opet predsednik vlade, Vučić gradonačelnik Beograda, a Dačić ministar spoljnih poslova, ne mogu ni da mislim. A o tome da ću živeti u zemlji kojom vladaju složna braća DS i SPS mogu da misilim i da vrištim. Ko zna, možda i da prihvatim, ali neću moći, nikada neću moći tu nakazu zvati vladom nacionalnog pomirenja. Nikada Mrkonjić neće postati apostol socijalne pravde, a Dačić član socijalističke internacionale, ma koliko ga Papandreu primao.

Ovi dani mi liče na 4. oktobar 2000. Tada je Zoran Đinđić sklopio pakt sa đavolom i taj đavo ga je 12. marta 2003. ubio. 4. oktobra 2000. smo na neki način izvršili kolektivno samoubistvo, koje ponavljamo i ovih dana, i to ako nam se posreći. Zato valjda sve ovo toliko boli, zato što smo poraženi od iste stvari i od istih ljudi. Srbija me podseća na muslimanski pakao. Islamske pravne knjige osuđuju samoubistvo; ono je veliki greh, koji se kažnjava večitim prokletstvom u obliku beskonačnog ponavljanja tog čina.

Prorok kaže: onaj ko se baci sa planine i ubije se, bacaće se zauvek dole u vatre pakla, onaj ko popije otrov i ubije se, nosiće zauvek otrov u ruci i piće ga u paklu zauvek. Ko god da se ubije na bilo koji način na ovome svetu, biće mučen na taj način i na dan vaskrsnuća.

A sada racionalni ljudi, odnosno prvo racionalna žena, naša stalna sagovornica, profesorka prava gospođa Vesna Rakić-Vodinelić.

Vesna Rakić-Vodinelić: To ćutanje koje je nastalo posle prve slavljeničke noći je bilo zasnovano na prebrojavanju poslaničkih mesta i na zaključku da koalicija između radikala, DSS-a i Socijalističke partije Srbije ima veći broj mesta u parlamentu. Sa druge strane, kao protivreakcija na tu igru brojeva, dakle na tu matematičku većinu, pojavili su se sa strane Demokratske stranke i liberalne partije glasovi da je SPS partner na koga se može računati. I to je izraženo na sledeći način – predsednik republike i predsednik Demokratske stranke je u jednoj svojoj izjavi rekao da prosto treba zaboraviti na prošlost, zatvoriti je i okrenuti se prema evropskoj budućnosti Srbije i da zbog toga Socijalistička partija Srbije predstavlja prihvatljivog partnera. Na moje veliko iznenađenje, sličnu izjavu dao je u jednoj televizijskoj emisiji Čedomir Jovanović. Rekao je da će LDP pomoći Demokratskoj stranci na svaki način da sačini novu vladu Republike Srbije.

Meni su te dve izjave i situacija koja je posle toga nastala interesantne upravo zbog toga što se ja, kao što znate, bavim suočavanjem sa prošlošću, i u pravnom i u društvenom pogledu. Počela sam da razmišljam kako bi izgledala budućnost Srbije, ukoliko bi se na ovaj način zatrpala jedna teška, mučna, mračna i zla prošlost koju  imamo iza sebe. U nekim drugim zemljama do sada su dominirala dva odnosa prema prošlosti. Jedan pravac je zaborav prošlosti u ime neke svetlije budućnosti, koji se događao u državama koje su smatrale da im preti rascep društva na dva približno jednaka dela usled suočavanja sa prošlošću, ili koje su smatrale da je bolje da sačekaju sa suočavanjem sa prošlošću dok ne uspostave stabilniju demokratiju. Tu su paradigmatični slučajevi Španije i Portugalije. Na drugoj strani se nalaze države koje su uz pomoć međunarodne zajednice, ili samostalno, odlučile da se okrenu prema svojoj prošlosti, da se suoče sa njom, ma kako po društvo velika bila cena za to.

Kod nas se posle ubistva premijera Đinđića pojavio jedan treći pravac, koji je vrlo zlokoban, a to je pravac reafirmacije svoje prošlosti, odnosno ponovne legitimizacije te prošlosti. Taj pravac možemo vrlo lako da prepoznamo u izjavama i radnjama pre svega Srpske radikalne stranke, u brojnim izjavama nekih čelnika Demokratske stranke Srbije, a takođe sporadično i u izjavama SPS-a. Dakle, za slučaj da se formira takva skupštinska većina, to je gledište koje će preovladati. U ovom trenutku mi izgleda izvesnim da će posle formiranja nove vlade, ako ona uopšte bude bila formirana, ideja suočavanja sa prošlošću potpuno izumreti ili izumreti na određeno vreme.

U tom smislu, kao jedna od autorki zakona o kršenju ljudskih prava, odnosno zakona o lustraciji, predlažem da se on zaista stavi van snage i da ostane kao jedan istorijski, nikada primenjeni zakon. Ako bude došlo do formiranja vlade, budući da ne znamo kako će ona izgledati, a za sada se u obrisima pojavljuju dve mogućnosti, mi ćemo se suočiti sa privremenim ili trajnim zaboravom prošlosti i sa njenom privremenom ili trajnom ponovnom legitimacijom. Kao građanki Srbije, u izboru između ove dve varijante, prihvatljivija mi je ideja zaboravljanja, a ne ponovnog uspostavljanja zle prošlosti.

Zemlja u kojoj je prošlost uspešno zaboravljena, zatrpana, ostavljena da počiva, a u kojoj je potom došlo do stabilnog demokratskog razvoja – je Španija. Do 1977. su pojedine političke stranke i pojedine političke struje pokušavale da uspostave mehanizme suočavanja sa prošlošću i njenog prevladavanja, a onda je 1977. španski parlament doneo zakon o opštoj amnestiji, pri čemu je amnestirao od odgovornosti za krivična dela i za ubistva pre svega pripadnike Frankovog političkog nasleđa. To je bilo jedno skupo pomirenje po žrtve. Situacija je bila mnogo gora nego u Srbiji, zato što je za vreme građanskog rata, a i u vreme vladavine Franka, a to je bio fašistički režim, živote izgubilo oko 150.000 ljudi. Takav pomor se u poslednjih 60 godina u Srbiji nije dogodio. S druge strane, mi smo imali na nivou bivše Jugoslavije dosta sličnu situaciju, za koju veliku odgovornost snose političke stranke koje potiču iz Srbije, ali to je tema koju za sada ostavljam po strani, ma koliko značajna ona bila.

U Španiji je rečeno da se putem zaborava pokušava sprečiti rascep društva i da se zaboravom postiže jednaka distanca i tretman žrtava Frankovog režima i onih koje su ubile snage bivše Republike Španije, koja je bila legitimna država, protiv koje se Franko 1936. pobunio. Međutim, to nije bilo tačno. Frankove žrtve su bile pokopane u masovnim grobnicama bez obeležja, imena, bez saznanja njihovih porodica o tome kada su i gde bili ubijeni. Čak i Lorka, koji je najznačajnije ime španske književnosti u 20. veku, bio je u jednoj od masovnih grobnica u Andaluziji, u blizini Grenade i do skoro se nije znalo u kojoj od njih se nalaze njegovi posmrtni ostaci.

Pristalice Franka, koje su bile ubijene u građanskom ratu od strane republikanske armije, su bile ekshumirane, sahranjene uz državne počasti, tako da nije postojalo ravnopravno tretiranje jednih i drugih žrtava. Pošto je donet zakon o opštoj amnestiji, vlast u Španiji je odlučila da pokuša sa promovisanjem novog španskog identiteta, koji ne bi bio zasnovan na imperijalnim istorijskim tradicijama Španije, na inkviziciji, na spajanju države i crkve, što je sve bilo karakteristično za Španiju u 19. i početkom 20. veka. Pokušano je da se izgradi jedan internacionalni, evropski identitet Španaca. 1991. je bila izvršena velika reforma obrazovanja, u kojoj je istorija u jednoj novoj interpretaciji postala obavezan predmet. Španski đaci su imali mogućnost da po prvi put dobiju izvesna saznanja o tome šta se u njihovoj neposrednoj prošlosti desilo.

Španija je posle Frankove smrti u pogledu demokratskog razvoja bila ugroženija nego Srbija. Između 1975. i 1980. bilo je gotovo 500 političkih ubistava. 1981. je pokušan državni udar u samom parlamentu, koji je sprečen zahvaljujući harizmatskoj ulozi španskog monarha. Sada dolazi ono zbog čega sve ovo tako opširno pričam.

U novembru 2007, pošto je izabrana levičarska vlada, u Španiji je donesen Zakon o istorijskom sećanju i istorijskom pamćenju. Taj zakon je donesen tako što je predložen od Vlade Hose Luisa Zapatera, čiji je deda bio ubijen od strane fašista, ali glavni promoter tog zakona u parlamentu je bio takođe član španske socijalističke partije, Hose Andres Tores Mora, rođak jednog sveštenika koga su ubile republikanske snage. U isto vreme kada je donesen taj zakon, papa je proglasio mučenicima sveštenike koje je ubila republikanska armija. To međutim nije smetalo španskom parlamentu da usvoji ovaj zakon, za koji Španci smatraju da ima pre svega moralni karakter priznavanja žrtava.

Već 2002. donesena je jedna skupštinska deklaracija, kojom se utvrđuje da je Frankov režim bio protivpravan, jer je Franko bio na čelu oružanih snaga koje su napale legalno izabranu vlast u Španiji. Zakon o istorijskom pamćenju ima i neka pravna dejstva. Prvo je da se priznaju prava žrtvama građanskog rata i žrtvama Frankovog režima. Drugo, po tom zakonu moraju se ukinuti svi zakoni i propisi koji su doneseni za vreme Frankovog režima. Treće, mora se obezbediti obeštećenje porodicama ubijenih od strane Frankovog režima. Nadalje, mora se dozvoliti zauzimanje zemljišta radi identifikacije masovnih grobnica, kojih ima mnogo po Španiji. Sledeće njeno dejstvo je da se lokalne vlasti obavezuju da uklone simbole Frankovog režima; tu se misli na nazive ulica, trgova, na statue. I najzad, da se zabrane demonstracije u takozvanoj Dolini palih, u kojoj se nalazi Frankov mauzolej.

Za nas je zanimljivo kako je došlo do tog veoma kasnog suočavanja sa prošlošću, jer 2007, kada je donesen ovaj zakon, proteklo je 32 godine od Frankove smrti, a često čujemo da je suočavanje sa prošlošću nemoguće kada protekne mnogo vremena. Tada se navršilo čak 70 godina od okončanja građanskog rata. Smatra se da je tome, više od Zapaterove vlade, impuls dao novi sklop međunarodnih odnosa i činjenica da su se nove generacije, koje su u školi bile obučavane u istoriji, osvestile, postale politički aktivne i počele da se pitaju kako to da mi znamo šta se dešavalo u Nemačkoj, u Južnoafričkoj republici, a ne znamo šta su radili naši dedovi i babe.

Desio se i veliki napad Al Kaide na Madrid, kao posledica učešća Španije u ratu u Iraku. I sve to zajedno je dalo povoda Špancima prestanu da se pitaju samo o sadašnjosti u kojoj žive. Ukratko, ako u odnosu prema prošlosti, koja očigledno još uvek upravlja našom sadašnjošću, moramo da biramo između tri solucije: da se sa prošlošću borimo, da je zaboravimo ili da je ponovo obožavamo, da joj se divimo kao nekom novom dobru, mislim da treba da izaberemo ono zlo koje je najrealnije, a to je privremeni zaborav prošlosti. I očigledno je da demokratske političke stranke, a to su pre svega Demokratska stranka i Liberalno demokratska partija, to isto misle. Ne verujem da su njihovi politički čelnici svoje izjave dali povodom teorijskog odnosa prema prošlosti. Te izjave su date iz različitih pragmatičnih razloga. Ono što preznajem u nekim izjavama LDP-a, je njihova svest o tome da pustiti radikale da ponovo ruše ovu državu znači zaista angažovati dobar broj budućih generacija da otklone štetne posledice onoga što bi njihova vladavina sasvim sigurno izazvala.

Povodom sastava nove vlade, svi su se politički čelnici osramotili, izuzev, na moje iznenađenje, gospodina Dinkića. On se zaista nije osramotio. Nije dao nijednu sramotnu, nijednu udvoričku izjavu, niti je bilo kojom svojom izjavom pokušao da opere bilo čiji, očigledno vrlo prljav, obraz. On to zaista nije uradio. To maženje, paženje i ulizivanje strankama, koje su u prošlosti nanele veliko zlo ovom društvu, mora da ima određenu granicu. Neke personalne granice ne bi smele da budu prelažene i mislim da bi se tu kao paradigma mogao navesti kolega, profesor više pravnih fakulteta u Srbiji, Mile Ilić.

Bila sam dosta angažovanao od strane bivše koalicije Zajedno na pravnim poslovima nastalim povodom izborne krađe 1996/97. i mislim da ne bi bilo loše podsetiti vaše slušaoce na izjave koje je tada dao takozvani bata Bane pekar, potpredsednik Izvršnog odbora Skupštine opštine Niš. On je razotkrio ceo mehanizam izborne krađe u Nišu, gde je umesto 37 odbornika koalicije Zajedno proglašeno da ih ima samo 26. Pošto je ta izborna krađa bila otkrivena, gospodin Mile Ilić je bio čak isključen iz Socijalističke partije Srbije, pa se posle, pod okolnostima koje meni nisu poznate, vratio. On je to vreme iskoristio tako što se posvetio naučnom radu, tako da je 1999. odbranio doktorat na Pravnom fakultetu u Kragujevcu. Posle objavljivanja te doktorske disertacije, jedan nastavnik Pravnog fakulteta u Prištini je optužio Mileta Ilića da je u svom doktoratu izvršio plagijat na nekoliko mesta i tražio je od Pravnog fakulteta u Kragujevcu da mu oduzme titulu doktora nauka. To se očigledno nije desilo, budući da na mnogo sajtova raznih fakulteta možete naći gospodina Ilića kao već profesora i autora udžbenika iz upravnog prava, pa je čak i njegova sporna knjiga preporučena kao obavezno štivo na master kursu iz upravnog prava na Pravnom fakultetu u Beogradu.

Dakle, ja mogu da shvatim i razumem potrebu Demokratske stranke i koalicije Za evropsku Srbiju, da pokuša da napravi dogovor sa SPS-om. Ono što je zaista teško razumljivo jeste da se oni okupljaju oko čoveka koji predstavlja baš jedan od najgorih simbola te prošlosti, koja nam se sada nudi kao neko novo rešenje. Niko ne može da kaže, pa čak ni SPS nije tako mislio, da je Mile Ilić dobro radio za vreme izbora u Nišu, jer su ga oni sami smenili posle toga. Tada je Milošević angažovao ministarstvo pravde da ono kobajagi utvrdi šta se stvarno desilo u Nišu, pa je ministarstvo pravde utvrdilo da je u Nišu zaista bilo regularno izabrano 37 poslanika Koalicije Zajedno, a ne 26. Pa kada su ga smenili čak i njegovi, ne znam zašto ovi naši, to sve pod znacima navoda, treba opet da ga dovode na vlast. Da li je to cena koja mora da se plati, zaista ne znam. Dakle, jedno su racionalni razlozi, a drugo je vraćanje simbola mračne prošlosti, jer to onda više nije samo zaborav prošlosti, to je onda ponovna afirmacija te iste prošlosti, koju navodno nameravano svi da zaboravimo u ime neke bolje budućnosti, evropskog puta, učvršćivanja demokratije i tako dalje.

Koalicija Srpske radikalne stranke, Demokratske stranke Srbije i SPS-a na nivou grada Beograda mi izgleda gotovo izvesnom. Verujem da imamo mnogo razloga da očekujemo da nam Vučić bude gradonačelnik. Tome je doprinela igra brojevima. Naime, demokratska vlast u Beogradu ne bi bila moguća bez podrške LDP-a, što isključuje SPS, bez kojeg se ni na ovom terenu ne može dobiti većina. Drugi razlog zbog koga mislim da ćemo dobiti ovakvu gradsku vlast leži u tome što mi izgleda, iako nikakvih dokaza za to nemam, nego prosto reagujem čistim neurovegetativnim sistemom. Prvo što mi je palo na um kada sam malo pažljivije pogledala rezultate izbora bilo je – doći će do nekog sporazuma da se Vučiću isporuči Beograd, da bi se uspostavila vlast Demokratske stranke na nivou republike. Mislim da je to nanjušio i Dinkić i da je zbog toga dao izjavu da koalicije na nivou Srbije i Beograda moraju biti identične.

Nemam nikakvog razloga da verujem da će Beograd sa Vučićem napredovati, naprotiv, verujem da će prvenstveni predmet njegovog interesovanja biti obračun sa demokratskom prošlošću. Sa druge strane, beogradske opštine imaju priličan nivo samostalnosti u odnosu na grad, ali ne treba zaboraviti nešto što je vrlo slikovito opisao vaš stalni saradnik Teofil Pančić, a to je razvoj kulturnih insitucija, koje su nosioci nekog intelektualnog razvoja Beograda. Tu pre svega mislim na beogradska pozorišta, na filharmoniju, na druge institucije kulture i tu očekujem najrazornije moguće delovanje ove koalicije. Reakcija Beograda na ove izbore je bila manje demokratski, evropski osvešćena, nego što je bila reakcija u nekim drugim delovima Srbije i to je razočaravajuće. Ono što su Beograđani propustili da kažu i što još uvek nismo rekli kao građani Srbije većinom glasova, to je ono što su Španci počeli da govore 1975. i govore i danas, a to na španskom glasi – Nunca Mbas (nunka mas) – nikad više. Dakle, nikad više Franko, nikad više autoritarizam, samo demokratija. Nažalost, broj onih koji su rekli – nunka mas – u Srbiji je još uvek manji od kritičnog broja potrebnog za 126 poslanika.

Svetlana Lukić: U prvom delu emisije govorila je Vesna Rakić-Vodinelić. Ona nas je podsetila na čuvenog Mileta Ilića, bivšeg gazdu Niša, koji se isticao ne samo krađom glasova na lokalnim izborima 1996-97, nego i time što je svog gazdu Slobodana Miloševića posle Dejtona zvanično predložio za Nobelovu nagradu za mir. U ponedeljak smo imali promociju jedanaeste knjige Peščanik FM u Nišu. Na toj promociji su govorili Teofil Pančić i Miša Brkić.

Teofil Pančić: Jasno je da je ono što je curiosum ovih izbora, odnosno posleizborne situacije, pozicija SPS-a i činjenica da mi sada zavisimo od dobre ili zle volje ili koalicionog kapaciteta Ivice Dačića, Palme i Krkobabića, čoveka sa vrlo zanimljivim prezimenom za jednog vođu penzionera. Mi smo postali taoci jedne izvorno kretenske situacije. Ima tu nečega autentično kretenskog, a kažem kretenskog, da ne bih rekao ponižavajućeg. Lepše mi zvuči da kažem kretensko, onda mi je nekako lakše da podnesem to što sada svi čekamo – jao, da li će Ivica da pristane. Ali to se dešava, evo jedne tipične ekstremističke izjave, zato što Ivicu i slične nismo na vreme spakovali tamo gde je takvima mesto. Ti ljudi su, izvinite, kriminalci. To je jedna kriminalna organizacija par exellence, to su ratni i posleratni zločinci. I nemojte mi reći da bilo ko od vođa te kriminalne organizacije može biti čist pred zakonom, pred ljudima, pred bogom, je to ne može biti, no way. E, pa kada to nismo uradili, na neki perverzan način nam je ovo pravedna kazna.

Došli smo u tu situaciju da su ti ljudi, zamislite, neki spasioci. Pogledajte najčitanije novine, to su ovi politički govnoidi, tabloidi. Tri od četiri čoveka koji išta čitaju, čitaju Kurir, Pres, Pravdu i ne postoji taj zlikovac i ta baraba koji se svakog dana ne slika na svim nacionalnim televizijama. Malo-malo, pa me zovu na neku televiziju i kažu – hajde, dođi da pričamo o nečemu sa Vučelićem. Ja sa Vučelić Miloradom ne mogu da sednem niti u tramvaj. Ako ga vidim u tramvaju, što je potpuno nezamisliva situacija, jer se takve barabe ne voze tramvajima, ja ću iz tog tramvaja da izađem. Ja nemam s njim šta da razgovaram. Mislim, dovoljno mi je teško što delim isti grad, istu zemlju sa takvima. E, ako smo sve to mi prihvatili, da je sve to super i normalno i da je baš tako u redu, pa onda je logično da pre ili kasnije dođete u ovakvu idiotsku i ponižavajuću situaciju u kojoj smo mi sada.

Naša, pazite, najbolja opcija, najbolji realni scenario izlaza iz ove situacije je da Lista za evropsku Srbiju sa manjinama i sa SPS-JS-PUPS formira većinsku vladu. Ako nam je to najbolje što može da nas zadesi, pa gde smo mi onda? Da se razumemo, i ja navijam za to, jer sam svestan realnosti situacije. Ja bih mogao da kažem – ma ne, bolje da crknemo nego da idemo sa Gljivicom, ali svestan sam toga da ljudi koji moraju da naprave nekakvu vladu jesu u situaciji da će biti ili tako ili neće biti nikako. Znači, dovedeni smo u situaciju da se molimo bogu ili Marksu i Engelsu da kao – dođi, Ivice, oprostili smo ti što si nas tukao, hajde, molim te.

Neki ljudi veruju da postoji nekakvo dno, pa tobože mi ćemo jednog dana da dotaknemo to dno, pa kad ga dotaknemo onda ćemo reći – ups, dotaknusmo dno, e, opametismo se. Ne, to se nikada ne bi dogodilo, jer dno je pomično. Da mi je 1985. neko rekao da će 1991. izbiti rat, ja bih rekao – ma daj, ja u to ne verujem, to je glupost, a ako bi se to i dogodilo, pa to bi stvarno bilo dno, šta gore od toga može da se desi? Međutim, posle 1991. dođe 1992, rat u Bosni, sto puta krvaviji, pa onda sve i svašta i vama se to dno konstantno pomera na dole. I većinska populacija nikako da se opameti i da kaže – sad je stvarno vala bilo dosta, dotaknusmo dno, idemo na gore. Ne, to se nikada neće dogoditi.

Ako imate lošu vlast, ona to dno samo pomera na dole, a uvek će se naći dovoljno ljudi koji će na neki način kupiti priču da, eto, jeste loše, ali iz objektivnih razloga. Krivi su nam dušmani, Bušmani, klintoni. Iz prokletog iskustva življenja u ovoj zemlji znam da nikada tu vrstu dna, koje izaziva tobožnju katarzu,  nećemo dosegnuti. Tako da je bolje da idemo metar na gore nego da idemo sto metara na dole nadajući se da ćemo dotaknuti ono čega nema. Dakle, naravno da je meni podjednako koliko i vama odvratno i gnusno da gledam i slušam te izjave kako su oni odjednom genijalci, socijalna pravda, oni su levičari, evrolevičari. Stvarno, ako se ovo nastavi, ko zna šta ćemo još da čujemo o SPS-u. Nismo ni znali kakav rudnik zlata se krije u njemu. Naravno da je to sve odvratno, naravno da je to sve licemerno. Kada kažete – radikali su pošteni, pa šta to znači. Po toj logici je i Hitler pošten, jer on nikada nije sakrivao nameru da pobije Jevreje. Pa manite me takvog poštenja.

Zašto su socijalisti sada odjednom prihvatljiviji? Razmišljajmo cinično i pragmatično. Socijalisti su mnogo mali, radikali su mnogo veliki. Radikale ne možete progutati, mogu samo oni da progutaju vas, jer su još veliki. Druga stvar, Šešelj je živ, Milošević nije i socijalisti su, bez obzira na prividan uspeh, dobili jako malo glasova, a bez svojih koalicionih partnera, oni ne bi prešli cenzus. Znači, socijalisti su stranka u odumiranju, radikali su još daleko od toga, oni su još veoma opasni po ovo društvo, kao nažalost i DSS. Znači, u tome je razlika između jednih i drugih, a ne u njihovom moralnom statusu i u tome da su jedni lepi, a drugi nisu.

Miša Brkić: Srpski ministar finansija, bez obzira ko je i kako se zove, može da radi šta god hoće. Na kraju godine on podnosi izveštaj parlamentarnom odboru za finansije u kojem sedi njegova stranka i stranke iz koalicije, koje samo klimaju glavom. Onda to dođe u parlament, u kojem parlamentarna većina takođe odobrava budžet i trošenje para, a da mi kao građani koji pune taj budžet, poreski obveznici, pojma nemamo da li je šest milijardi koje je Samardžić potrošio ili troši za Kosovo zaista samo šest milijardi i da li su potrošene na pravi način ili su otišle u džep Milana Ivanovića i Marka Jakšića. To nikad ne možemo da saznamo, jer državna revizorska institucija ne može da radi.

Sličnih problema ima i Hrvatska. I tamo su imali problem sa antimonopolskom komisijom, kao i kod nas. Naša antimonopolska komisija je rekla da je Mišković nezakonito kupio C market, tek pošto je on završio ceo posao, i onda im je rečeno – prekasno ste to konstatovali, više ne može da se vrati na staro. A komisija namerno nije bila formirana dok taj posao nije bio završen, bez obzira što je zakon o njenom formiranju već postojao. U Hrvatskoj je jednu privatnu mlekaru kupila francuska kompanija Laktavis.

U prodavnicama njihovog Miškovića, Ivice Todorića, dok je mlekara bila privatna, bilo je proizvoda od mleka svih vrsta, a kada su došli Francuzi i kupili tu mlekaru, Todorić je izbacio sve proizvode iz rafova i rekao Francuzima – dođite da se dogovorimo. I tražio im je 25 miliona evra da se mlečni proizvodi vrate na police. Onda su ga oni tužili antimonopolskoj komisiji da zloupotrebljava monopol i antimonopolska komisija je prvi dan izrekla strahovite optužbe na račun Todorića, da mora da plati kaznu i da ide u zatvor. Ali posle nedelju dana je muž predsednice antimonopolske komisije, koji nije imao posao, dobio mesto direktora u Konzumu, Todorićevoj firmi. I onda se antimonopolska komisija nikada više nije oglasila.

Teofil Pančić: Za mene je jedan od najvećih reformatora u ovoj zemlji moj dragi poznanik Goran Ješić, gradonačelnik Inđije. Zašto? Ne zato što je on doveo ne znam koje sve firme tamo na one ledine, što naravno uopšte nije za potcenjivanje, daleko od toga, nego zbog nekih naizgled banalnih stvari. Taj čovek je u Inđiji ukinuo u administraciji opštine pojam šaltera. Šalter više ne postoji. To je naizgled banalna stvar, ali verujte da je to fundamentalan, revolucionarni prevrat, jer svi smo mi dobili išijas savijajući se pred svakom mastiljarom u ovoj zemlji.

Dakle, on je pošao od toga da država nije tu zato da kinji građane i da se građani nje boje i da se pred njom savijaju do zemlje, nego da je država jedan fini mehanizam koji je servis građana. Šta je rezultat toga? Na poslednjim izborima Ješić je premoćno pobedio. U Inđiji je na parlamentarnim izborima većina glasala za radikale, ali na lokalnim izborima su glasali za svog najogorčenijeg političkog protivnika, Ješića, jer je čak i njima prosto bolo oči da taj čovek radi u njihovom konkretnom interesu. E, kada Ješić ne bude izuzetak, nego kada Ješić bude pravilo, Srbija će biti u Evropi.

Kako smo mi odvratni, samo gledamo na sopstveni interes, na naše plate, na naše zaposlenje, na decu, na porodicu, na budućnost, a treba da gledamo, bre, na Kosovo, treba da se žrtvujemo. Znate šta je problem sa tim razmišljanjem. Dok ih sluša kako tako govore, čovek bi pomislio da je Srbija sve do ovog trenutka živela u nekom blagostanju, pa sad, eto, treba da se malo žrtvuje, za promenu. Nije, potpuno je obrnuto, Srbija se već 20 godina žrtvuje. Na čemu je Milošević došao na vlast, na toj priči da Srbija u ime nacionalnih interesa, nacionalnih ideala, Kosova, pa posle Bosne, Hvatske, vaskolikog srpstva, ujedinjenja srpskog naroda treba da se žrtvuje. Pa oni su 20 godina permanentno žrtvovali Srbiju.

Znači, ovo nije neki nulti dan, kada mi treba da odlučimo da počnemo da se žrtvujemo. Ne, obrnuto je, ovo je 20-ta godina od kada se mi žrtvujemo i ovo je trenutak kada treba da prestanemo da se žrtvujemo.

Miša Brkić: Zanimljiva je priča to sa Fiatom i Zastavom. Navodi se da je to jedan od razloga zašto je ova evropska opcija dobila ovoliko glasova. Kažu, ako nastave sa pronalaženjem novih poslova, to će biti krucijalni razlog okretanja Srbije prema Evropskoj uniji. Naravno, ljudi im ne veruju i to se najbolje videlo u Kragujevcu. Kada je stigao potpredsednik Fiata na potpisivanje memoranduma, predsednik sindikata Zastave je prišao jednom od naših političara i pitao ga – je li, je li ovaj zaista potpredsednik Fiata ili je u pitanju neki italijanski glumac.

Svetlana Lukić: Govori Milutin Petrović, filmski reditelj.

Milutin Petrović: Rezultati koje LDP ostvari na Vračaru su moji očekivani rezultati LDP-a u Srbiji i užasno sam nezadovoljan time. Znači, ja mislim da za LDP u Srbiji treba da glasa 12 odsto ljudi i da ja onda mislim o Srbima kao o jako lošim biračima, a to je rezultat na Vračaru, čime bih trebao da se dičim. Nisam se libio da se radujem tom uspehu Demokratske stranke i Tadića, nego sam rekao sebi – sad bi trebalo da mi se ne sviđa to što je Tadić tako dobro prošao, ali mi se sviđalo, šta god zaista mislio o njima, o toj bandi. Ti si rekla reč – muk. Meni je ta reč muk ključna reč za sve ovo što je bilo posle izbora. Nekako sam tako prazan od onda.

Sada sam dolazeći kod vas slušao vesti i na vestima su se 15 minuta izgovarale te rečenice – ako ovi, onda ova, rekao ovaj ovome, ako koalicija uđe, neće da uđe, ovi su rekli da ovi izjavljuju da… Ja to posmatram kao neki politički idiot i sada sam ja odjednom postao jedan od ljudi, koji, meni na primer, poslednje tri godine govore – šta si se, bre, upustio u tu politku, pusti to. Nekako imam sada taj odnos, da me sve to više ne zanima. Nekako sam skroz digao ruke od čitave stvari.

Kada kažem ljudima – ja sam za LDP, glasajte za LDP, to je zato što u jednoj veoma komplikovanoj kvantno-fizičkoj strukturi koju vidim, da bih ljudima skratio, kažem jednostavno – glasaj za LDP. Ali u stvari govorim o nekim koordinatama koje su potpuno suštinske. I mi smo to govorili, govorili, govorili, a onda su te stvari prosto stigle u stvarnost. Čovek bi sada mogao da seiri nad time kako će sve više ljudi sada videti ono o čemu smo im pričali. Kada ovi jave da će Vučić biti gradonačelnik, a meni ovako mozak kaže – a Čeda narkoman, je li, Čeda je narkoman, pa super, prijatelju, evo vam sada Vučića. Ali to je bezveze, nisam srećan kada to osetim.

Već godinama proglašavaju krug ljudi oko Peščanika za ekstremiste zbog toga što veoma žestoko i vrlo često nebiranim rečima optužuju čoveka koji se preziva Koštunica. Sada ljudima postaje jasno šta se u stvari dešava i kakav je to čovek i o čemu se tu radi, kakva je to jedna senka, iza koje stoji onaj Nikitović. Meni se on već godinu dana pretvorio u tog nekog udbaša Nikitovića, ispred koga stoji taj čovek koga mi prepoznajemo. To je kao u Nindža kornjačama, u kojima postoji onaj mali mozak koji živi u tuđem telu.

Mene samo zanima to da li će radikali da dođu na neku vlast, jer mislim, baš iz te slike o Nikitoviću i Koštunici, da ovom zemljom vlada grupa tih udbaša. Znači, ja to vidim kao grupu zaverenika, koja je uzurpirala ideju države. Oni misle da su oni Srbija i pod izgovorom odbrane Srbije oni nas maltretiraju i praktično su diktatori, a mi nemamo moći da ih se otarasimo. Ti ljudi drže, između ostalog, i tu stvar koja se zove Srpska radikalna stranka, koja je tu da nikada ne dođu na vlast. I kada bi oni došli na vlast, meni bi se ta moja paranoična struktura srušila i ja bih se onda obradovao, pa bi mi bilo lakše. To bi značilo da je to jedno autohtono, postojeće zlo, protiv koga onda možemo da se borimo. A ako oni ostanu van vlasti, onda mi je to mnogo gora stvar. Onda znam da to što sam paranoičan ne znači da me ne jure i da će ponovo sve biti isto. I nekako sam  siguran da će sve biti isto i svima je jasno da će sve biti isto i otuda taj muk. Ne znam koliko puta ljudima treba da se desi isto, da bi nešto preduzeli. Valjda smo to zaslužili.

Svetlana Lukić: Morate racionalno da se ponašate, nemojte da napadate, svi su snishodljivi, puni razumevanja – SPS može da se transformiše. U ime te racionalnosti, u stvari ti kažu da začepiš gubicu. Možda to mora da čini politička stranka, ali zašto se to zahteva od mene kao građanina, novinara, tebe kao reditelja. Zašto traže da se i mi poistovetimo sa Tadićem, da nosimo njegov krst. Pa mi nosimo svoj krst.

Milutin Petrović: Stišaj tu muziku. Tako to osećam, kao da nam govore – hoćeš li malo da utišaš tu muziku. Nadežda je u prošloj emisiji pomenula onaj eksperiment, kada te nateraju da govoriš neistine da bi se uklopio među ostale ljude. Sada nas bare na tu temu i bare nas sa svih strana – je l’ hoćete zapad, pa to vam je zapadna civilizacija, ta pragmatičnost, ta bezdušnost kapitalističkih dogovora. A to naprosto nije tačno.

Evo, desio se zemljotres u Kini i to mi je hiljaditi dokaz o bezdušnosti, koja postoji ovde, u ovoj pravoslavnoj, slovenskoj, ruskoj zemlji. Menjaš svetske kanale na televiziji i sve vesti na svim stanicama počinju izveštajem o tom katastrofalnom zemljotresu. Kod nas rutinski idu vesti o tome šta je rekao Palma, šta je rekao Ivica Dačić, pa u 18. minutu pomenu zemljotres u Kini. To znači da su ljudi koji rade u redakciji izgubili osećanje samilosti prema ljudima koji su tamo poginuli, što se nije desilo ljudima na BBC-u.

To je slika onoga što se ovde desilo sa ljudima i sada ti ljudi vrše dalje pritisak na sve ostale da budu što sličniji njima. I svi na to pristaju. Jedno od pristajanja je i taj muk. Čak i kada se prekine, to su neki usamljeni disonantni tonovi, poneko nešto cijukne, jer ljudi valjda više nemaju ni snage. Evo, ja prvi priznajem da više ne mogu, dižem ruke od svega toga. Prosto ti dosade te stvari. Mislim, vrlo mi je lako da kažem – okej, je l’ Vučić, evo ti ga Vučić, prijatelju.

Dakle, taj Vučić i taj Šešelj, oni su krajem 80-ih, početkom 90-ih bili grupa ljudi koja je mrzela prozapadne, urbane ljude – pogledaj ove pedere, vidi kako dizajniraju te bilborde, kakvi bilbordi, bre, ima samo jedan font kojim se pišu reči: onaj ko uđe u ovu kuću neka ga Bog blagoslovi vladike Nikolaja. To je jedini font i nema tu šta da se priča. I neće oni da budu kao ovi biznismeni i ti neki što su sa zapada došli u italijanskim odelima. Ne, mi smo narodnjaci, iskreno za Srbiju i sve tako. I šta se u međuvremenu desilo, oni su otkrili fokus grupe, postali civilizovani, više niko od njih ne kaže Cigani, nego kažu Romi. Oni su de facto postali onakvi ljudi kakvi su bili članovi Demokratske stranke 1990. godine.

Morali su da izginu svi ti ljudi, da se dese ratovi da bi jedan pips! Vučić ukapirao stvari, koje su drugi ljudi već znali 90-ih godina, i zbog toga je on bio protiv njih. I na sve to, kako radikali postaju normalni, tako na neki volšeban način izguravaju normalne na ovu drugu stranu. Pojavljuju se neki supernormalni ljudi, koji pričaju da je CESID izdajnička organizacija, lažu ovi istraživači javnog mnenja, jer rade za vojnu obaveštajnu službu. Jedan političar koji je na našoj strani, kada smo ga kritikovali u vezi sa kampanjom, nam je rekao – šta, hoćeš da kažeš da bi u vaterpolo utakmici sa krokodilima pobedili, samo da smo imali Spido gaćice. Sada su naši ljudi postali skeptični prema bilbordima, a Vučić briljira. Kladim se da napamet zna sve modele i cene zakupa. Ali zašto smo čekali da ti to naučiš, idiote. Cela stvar je počela tako što je on mislio da smo mi koji to znamo pederi, a da je on Srbenda i sluša narodnjake. Šta, na kraju će početi da sluša dobru muziku.

Svetlana Lukić: Izgubićemo komparativnu prednost.

Milutin Petrović: Imaćemo iste play liste… Ljudi su kao pihtije i nemam poverenja u to šta ja ili neko drugi misli. Ljudi su materija pihtijasta, a pošto ja volim ljudskost stenovitu, služim se raznim stvarima kao što su zaveti. Kao, igraš finale kupa šampiona i možda će biti produžeci, pa ako bude nerešeno u produžecima, možda će se šutirati penali, pa ću možda ja šutirati penal i onda, da ne bih to ostavio za tad, onda ja lepo sada odlučim da ću ja, šta god bude bilo, kako god me bude gledao golman, šutirati dole desno. Međutim, tu sad postoji problem vaspitanja, vrlo ozbiljna stvar, sa kojom ne znam šta ću. Vaspitan si tako da si dužan da sakrivaš da ti je loše, uvek moraš da se držiš kao da je sve u redu i kad god te neko pita kako si, ti kažeš – dobro sam. I uopšte moraš da budeš pristojan.

Kada gledam snimke iz logora iz Drugog svetskog rata ili Škorpione kako ubijaju, tu vrstu monstruoznih stvari, uvek se pitam šta bih ja radio da mene ubijaju. I onda se zabezeknem kada shvatim da bih ja strašno vodio računa o tome da nikako ne izgledam kao neko ko ima neki problem. Pazi, imaš najveći mogući problem, upravo kopaš rupu da bi ti pucali u potiljak, ali ti imaš obavezu da se ponašaš pristojno.Na primer, nije dobro podrignuti u toj situaciji. Kada bi u toj situaciji podrignuo, ti bi rekao – izvinite, je li tako? Mi, vaspitani ljudi, smo u toj situaciji već duže vremena. Na neki način nas vode na streljanje, drže nam pištolje na potiljku, a mi kopamo neke rupe. I mi se u toj stvari ponašamo vrlo pristojno. To je ta situacija logora, a zbog naše pristojnosti zlo tako lako funkcioniše. Šta je pristojna reakcija u času kada jave da će Vučić biti gradonačelnik.

Bilo bi potpuno logično da otvoriš prozor i urlaš – majmuni koji živite na ovim ulicama, evo vam šta vam se dešava, sručiće se grad na vas, je l’ hoćete da se otvore nebesa da vas Bog pogleda, da vam kaže kakvi ste degenerici. Ali ti to nećeš uraditi. Vode te da te uguše u ciklonu B, a ti malo popraviš kravatu, gledaš sve te druge ljude i ponašaš se pristojno.

Zato ja dam besu i tačka. Znao sam za prošle, predsedničke izbore da ćemo ući u taj čuveni drugi krug i šta onda, kako se ponašati prema Borisu Tadiću? I onda sam pre prvog kruga sebi rekao – ja neću glasati za Borisa Tadića, tačka. I sad, objašnjavaju mi najpametniji ljudi na Peščaniku da treba glasati u drugom krugu, ali ja kažem – sve je to tačno, ali ja sam dao besu i tačka. Tako je to kod nas na Dorćolu.

Pisao sam tekst za Peru Lukovića, o bedačenju i o tome da je sve natraške. Jedini metod borbe protiv nepravde koji još nije isproban je masovno izbedačenje. Svi mi koji to gledamo sa ove strane imamo taj aktivizam u sebi, ideju da imamo dovoljno energije koju možemo da upotrebimo za opšte dobro. Mi imamo potrebu da ljude vučemo za revere i ubeđujemo ih u neku stvar. Mi smo neki koji ne smeju da se bedače, mi uvek moramo da znamo šta da radimo. A onda sam se setio da Džon Lenon, koji je sinonim za takve ljude, ima nekoliko najbedačnijih pesama na svetu. Tako da je prosto okej da se čovek povremeno izbedači. I moj predlog je da se potpuno izbedačimo, da nam ni do čega nije, kao Lenonov Yer blues. Potpuno smo pukli, mi smo poraženi, vrlo jednostavna stvar.

Ljudi koje su streljali Škorpioni su bili poraženi onda kada su ih oni uhvatili, a onda su samo živeli to neko vreme dok ih zaista nisu streljali. Oni su de facto izgubili onomad, a i mi smo već izgubili onomad. Može biti predmet rasprave kada smo to tačno izgubili, ali mi smo izgubili, oni nam pljuju u lice, oni nas vređaju, oni nas maltretiraju i oni nam to rade sve vreme. I mi smo neki aktivisti koji viču – ej, oni nam to rade. Ali mi smo svaki dvadeseti. Znači, svaki dvadeseti u ovoj zemlji ima neki integritet i kaže – nemoj da me pljuješ u lice. To je jedno dete u razredu.

Vučić kao gradonačelnik je poraz svih aktivista. Znači da aktivisti nisu bili dovoljno dobri i ja zbog toga stalno prozivam moje kolege. Hajde sad, svi režiseri, svi scenaristi, svi filmski kritičari, svi kolumnisti, svi pisci, pesnici, da se pogledaju i kažu šta su uradili u proteklih 20 godina. Jesu našli neke reči, neke kadrove da ih dobace do ljudi i da spreče to što se desilo. Da li su mrdnuli oko toga ili su možda radili baš za to. Ja lično najviše osuđujem moje kolege. To je jednom davno rekao Nenad Prokić – ako ljudi koji se bave rečima ne nađu sklop reči dovoljno jak da spreče rat, onda dođavola s njihovim rečima.

Svetlana Vuković: Kako da se izbedačimo, to mi se sviđa, kako bi to izgledalo?

Milutin Petrović: Pa to je taj muk. Ceca se razboli i onda kaže sebi – ja sam se razbolela, neću da uradim emisiju. Pa onda svi govorimo – da, da, sve je propalo, oni su nas porazili, mi smo izgubili, mi smo poraženi. Evo, ja sam sada potpuno poražena osoba, pobedio si me, vi ste pobedili, mi smo izgubili, ja sam bezveze, to je bedačenje. Vi ste osvojili ovaj grad, ubiste nas, evo, kopam rupu da me streljaš, možeš da me streljaš kad god budeš hteo, ja ti ništa ne mogu, to je bedačenje. Zdravo, završili smo, bankrot, zatvori radnju, proglasi stečaj, gotovo, mi smo izgubili. E, onda kažemo sebi – čekaj, a zašto smo izgubili, ko su bili naši generali, ko su bili naši pukovnici, ko su bili komesari naši, kako smo izgubili. Hajde sad malo mi da se pogledamo, ko je našao reči koje će zaustaviti rat, ko nije našao reči koje će zaustaviti rat, ko su ti ljudi koji su izgubili, ko su izdajnici, ko su ti ljudi koji su prešli na suprotnu stranu, koji neće biti streljani.

Nikada ne možeš potpuno da izgubiš. Teško da možeš da zamisliš da neko više izgubi nego što su Nemci izgubili u Drugom svetskom ratu, je li tako. Oni su baš izgubili, baš su ih masakrirali, tepisi bombi, Drezden, Crvena armija, silovanja, okupacija, podela zemlje, uništenje svake ideje o njima, ne smeš Vagnera da slušaš – a evo ih Nemci ponovo tu. Kada čitaš istoriju Beograda, vidiš da dođe kuga, pa pobije sve ljude, pa izbije rat, a oni stave Srbe u prve redove, pa izginu svi Srbi, a 150 godina kasnije – Srbi. Tako da, koliko god da izgubimo, opet će nekako nešto da postane. U ovome su učestvovali stariji od nas i neki dosta mlađi ljudi, ali sve zajedno, ta stvar je propala. To je kao sa filmom, ti ga napraviš, on ode na blagajne, jednog časa više nije na repertoaru i ti imaš tačan zbir prodatih karata i tačka, to je to.

To je naša situacija, bez obzira što bazen jeste pun krokodila. Imamo mi puno opravdanja. To je omiljena zabava ljudi, da se pravdaju. Mislim da je bedačenje i tu korisno, jer te oslobađa od pokušaja da se opravdavaš. Kada se pustiš u bedak, ti priznaš svoj poraz i na taj način opereš svoju ljigavu potrebu da se stalno braniš, da stalno nalaziš rešenje za sebe. Na primer, ja bih čika Brani Crnčeviću sve oprostio, kada bi se on izbedačio za ono što je uradio. Ali on neće da se izbedači, on gura dalje, opravdava se. Čitao sam intervju sa njim i tamo ga pitaju – pisali ste o Slovencima u Dugi, a evo gde su sad Slovenci. I ja tu kažem – evo mu trenutka da se izbedači i da ga ja ponovo zavolim, ali on kaže – pa sve sam bio u pravu, je l’ vidite. Znači, on za crno tvrdi da je belo, da bi njemu bilo bolje.

Sem toga, kada imaš razloga da se izbedačiš, a ne daš se, onda postaješ nervozan, a kad si nervozan, onda nisi okej, nego si bezveze. Komparativno uvek ima prednost onaj koji je miran, a ti se pretvaraš u ljutog čoveka. Svi smo mi pomalo ljuti. Svaki Cecin uvod je potpuno genijalan i svaki je ljut. A kako i da ne bude ljuta, ali je ljuta. I neka vrsta apstraktne mudrosti na to gleda i kaže – hm, ali ljuta je.

Svetlana Lukić: Slušate advokata Srđu Popovića.

Srđa Popović: mislim da je to krupan i strukturni problem ovoga društva i političkog sistema. Vi imate birače koji su polupismeni, koji su loše obavešteni, koje ovi kupljeni mediji zaluđuju raznim propagandama, a oni se ipak odluče i glasaju za nekog svog kandidata. Ali onda nastupa stranka koja kaže – a ne, taj kandidat za koga ste vi glasali nama se ne sviđa, dobićete drugog kandidata umesto njega. U to odlučivanje se mešaju i oni koji finansiraju te stranke, za koje opet ne znamo ko su i koji tom lideru i daju tu moć koju on u stranci ima, jer on obezbeđuje ta sredstva kojima se izdržava stranka. Pa onda imate koalicione partnere sa tajnim sporazumima, koji takođe imaju neke svoje zahteve, i na kraju dobijete rezultat koji više nema nikakve veze sa tim osnovnim procesom biranja. I to se onda zove narodna volja.

Mislim da je od početka bilo jasno, i da zato nije bilo razloga za euforiju posle izbora, da je Srbija podeljena zemlja. Zna se kako je podeljena i zna se i zašto je podeljena. Delimično je bilo iznenađenje to što je ova demokratska ili proevropska opcija dobila više nego što se očekivalo i što je ova druga strana dobila manje nego što se očekivalo, a po mom mišljenju za to su bile zaslužne dve stvari. Jedna je bila ta ponuda potpisivanja sporazuma i ovaj Fiat koji je došao u Kragujevac da odmah materijalizuje rezultate, a druga, po meni važnija stvar, koju niko i ne pominje, bio je autogol ove patriotsko- histerične strane. Njima se učinilo, verovatno u skladu sa njihovim čvrstim uverenjem, da je to dobitnička karta i onda uplašili ljude svojom neelastičnošću i ludilom. Mislim da je bilo sveta među radikalima i DSS-ovcima koji nisu izašli na izbore. U tom smislu se proces sastavljanja vlade vodi na način koji takoreći ignoriše rezultate izbora.

Ovo je duboka kriza. Prvo zato što je Srbija tako podeljena, a drugo, zato što je raskrsnica na kojoj se sada nalazimo toliko bitna. Ona se svodi na ratifikaciju spoazuma, to jest na to da li će za nju biti obezbeđeno 126 poslanika ili ne. Ratifikacija sporazuma nas stavlja na šine kojima ćemo polako kliziti prema Evropskoj uniji onim tempom za koji smo sposobni, pri čemu će ova druga strana biti teško obeshrabrena. Ako ne uspemo da ratifikujemo sporazum, to će biti doživljeno kao težak poraz proevropske linije. Tako da se ovde radi o velikom plenu, ulog je ogroman i to stvara osećanje velike neizvesnosti i dramatične nestabilnosti.

I sa jedne i sa druge strane čujemo – ako vi sastavite vladu, znajte da vam  to neće proći. Jedni govore o demonstracijama, o uličnim protestima, Boris – neću dozvoliti svim demokratskim sredstvima, ovi drugi govore – izdaja, neprijatelji. Ulog su digli u bestraga, ali čini mi se da su ga opravdano tako visoko digli. Država se nalazi u velikoj političkoj krizi.

Sa stanovišta Borisa Tadića i proevropske opcije, ova dilema je identična dilemi koja je postojala i 5. oktobra. A ona je bila – hoćemo li sada pokušati da podvučemo crtu, da totalno porazimo taj Miloševićev režim po veliku cenu, ako je potrebno i po cenu ljudskih žrtava, ili ćemo da napravimo ono što je Đinđić jednom nazvao trulim kompromisom, pa ćemo onda izlayiti iz njega drugim sredstvima, kroz jedan dugotrajni proces. I odlučili su se za tu drugu varijantu. Ali sada smo opet na toj istoj tački, u kojoj se opet razmišlja da li sada treba da napravimo sve te kompromise da bismo se dočepali tog sporazuma o pridruživanju, po cenu da i raspisujemo nove izbore i po cenu da Boris Tadić nikome ne da mandat za sastav vlade i po cenu, što kaže Mićununović, uličnih protesta.

Čeda Jovanović kaže – demonstracije, ovi koji demonstriraju u Beogradu kažu – neće nikada dati radikalima Beograd. Čekaj, ja to razumem, ali je li njima jasno šta to znači – to znači direktan, i fizički ako je potrebno, sukob, zato što je ulog tako veliki, da više ne možemo a igramo po finim pravilima. Ili će opet biti truli kompromis. Ista je dilema, i to sa istim ljudima, jer vi sada treba da stvarate koaliciju sa crveno-crnom opcijom, to jest sa tim njenim crvenim delom. I sada se vidi ta strašna nelagoda koja tu postoji i taj neverovatni napor koji pravi Tadić da nekako moralno opravda svoju odluku da pravi taj truli kompromis, time što nam objašnjava da su oni reformisani, da je njihov pravi interes da budu s njim i da će on njih sve amnestirati, svi ćemo ih amnestirati. On ide toliko daleko da govori o nacionalnom pomirenju, o čemu apsolutno nema nikakav mandat da priča, ali njemu se to čini onako uglađeno i fino.

A ova druga strana, koja je tu njegovu slabost osetila, jer ja mislim da on vrlo trapavo vodi te pregovore, kaže – da, da, u redu, ali hoćemo da rehabilitujemo Miloševićevu porodicu, pa Šešelj kaže – da rehabilitujemo Zvezdana Jovanovića, pa onda – prekinućemo saradnju sa Hagom, kaže Toma Nikolić. Sada im traže, što kažu u ekonomiji, i nogu i ruku – hoćeš to, okej, ali to ćete mnogo koštati. Trebalo je da Boris Tadić mirno sačeka da se završe pregovori SPS-a sa DSS-om i sa radikalima i da im onda iza zatvorenih vrata ponudi šta ima da im ponudi, da im ne otvara apetite na ovaj način. On im je strahovito otvorio apetit. I mislim da će to ići vrlo teško i vrlo je neizvesno kako će se završiti.

Svetlana Lukić: Kad ste pomenuli maločas mogućnost da naprave koaliciju narodnjaci, radikali i SPS, može da se desi da oni onda reše da ne potpišu taj sporazum. Moguće je dana tom talasu oni zatraže i ostavku Tadića, jer će onda pokušati da zbrišu sve.

Srđa Popović: Oni takođe smataju da je ovo odlučujući trenutak, da je ovo, što bi kazao Milošević – godina raspleta. Postoji velika opasnost da, ko god da pobedi, i obe su strane toga svesne, pokuša da kapitališe do kraja svoj dobitak. Ne isključujem, neću da kažem građanski rat, ali neke oblike nasilja, jer su pozicije nepomirljive. Nema centra, već su tu samo te dve ekstremno različite i polarizovane agende, koje ne mogu jedna sa drugom i među kojima se razvila prava mržnja i agresija. Jeste to malo zabrinjavajuće sve zajedno.

Svetlana Lukić: One noći 11. maja, Koštunica je izašao i izgovorio rečenicu – ja sam 5. oktobra hteo da ujedinim dve polarizovane Srbije. Onda je i Tadić počeo da govori o tome. Jedna je stvar da vam neko kaže – slušajte, ljudi, takva je podela karata da mi moramo da uđemo u koaliciju sa SPS-om. Ali stani, bre, negde, čoveče.

Srđa Popović: Tadić je mogao da nastupi na takav način – okolnosti su takve da moramo da donesemo jednu moralno nakaznu odluku, ali korist koju ćemo od nje imati je toliko velika, da ćemo mi izvršiti taj težak izbor i tako postupiti. Ali ne, on pokušava da SPS naslika u nekim ružičastim bojama. Trebalo je ostaviti prostora ljudima da iznesu svoj moralni sud o svemu tome. Vesna Pešić je napisala dobar tekst o Đinđićevoj čuvenoj priči – ko hoće moral, neka ide u crkvu. Ona je dobro objasnila da to ne znači da je Đinđić bio amoralan čovek, nego da je razlikovao moral od potrebe vođenja efikasne politike. I zato funkcija državnika, političara kod mene izaziva poštovanje, jer on mora da donosi jako teške odluke protiv kojih možda u njemu samom postoji moralni otpor. Ali on vodi računa o velikom broju ljudi, o njihovoj budućnosti i odlučićete da i po cenu moralnog kompromisa donese neku odluku.

Pogrešno je to što Boris Tadić sada govori o nacionalnom pomirenju i daje amnestiju SPS-u, u situaciji u kojoj čitavo društvo stoji na ivici ponora. Pa čekaj, ne moraš da se stidiš toga što misliš – ovo će sada biti ružno, a ipak je neophodno.

Na nivou stranaka vodi se nešto što je u razvijenom političkom društvu kažnjivo. Vodi se partijska politika, a to znači – moj jedini cilj je da iznudim odluke koje su dobre za moju stranku i, što je još važnije, koje su štetne po mog protivnika. Šta je interes društva, niko ne haje. To se dešava, naravno, i u drugim zemljama, ali čim se prepozna, to se smesta osuđuje u javnosti i kažnjava na izborima. To znači, ti vodiš jednu destruktivnu politiku u svom partikularnom, sebičnom, stranačkom interesu, e pa nećeš moći. Amerikanci to zovu partisan politics i to je najstrašnije što može da vam se kaže. A ovde se, naprotiv, čak smatra – pa normalno, sve što je u interesu moje stranke ja mogu da radim, a neka šteti celom društvu, šta se to mene tiče, nije to moj posao.

Takav je, recimo, imala stav radikalna stranka u opoziciji – pa naravno, mi se borimo za vlast, mi nećemo da glasamo ni za jedan zakon, mi smo protiv svega. To je tipična partijska politika koju, međutim, ovde, pošto smo tako nerazvijeno društvo i politički nepismeni, mi niti prepoznajemo, niti osuđujemo, niti kažnjavamo. I tu postoji nešto vrlo asocijalno, da taj koji tako postupa čak i ne vidi da to može biti loše po njega, da to može biti prepoznato kao nešto što zahteva osudu. Ne, on to uopšte ne prepoznaje, jer polazi od toga – svi tako rade. I on misli da je to politika.

Svetlana Vuković: Ako smo mi 5. oktobra rekli – okej, izabrali smo truli kompromis, nismo izabrali revolucionarni metod. I sada u tom procesu trulog kompromisa, kroz duži vremenski period mi idemo ka istom rezultatu do koga bismo došli 6. oktobra. Recimo da smo sada negde na pola tog puta. Prema tome, mi možemo da pohvalimo 10 odsto više glasova za Demokratsku stranku, ali to još uvek nije dovoljno, pa ona mora da uđe u koaliciju sa socijalistima, ali sve se to ipak nekako kreće napred. Ja sam glasala za partiju koja je sada podržala tu koaliciju, za to ništa nije dobila, a onda ću na sve to dobiti i Aleksandra Vučića za gradonačelnika. Kažu mi da sada treba da budem zadovoljna, lepo raspoložena, što nije slučaj. U stvari me interesuje tajna vašeg dobrog raspoloženja.

Srđa Popović: Objasniću vam tajnu svog dobrog raspoloženja. Mislim da u životu nemate pravo da budete depresivni. Igrate sa kartama koje su vam podeljene, igrate u zadatim okolnostima. Ako hoćete da živite, vi prihvatate okolnosti u kojima živite i donosite odluke koje možete da donosite. U tom sporu između Čede Jovanovića i simpatizera te stranke, ja stojim na strani Čede Jovanovića. Njegova odluka da kaže – mi ne vodimo stranačku politiku, mi gledamo šta je u interesu čitave zajednice – je dobra odluka. Zaista je u interesu čitave zajednice da on ovoga trenutka ne ometa stvaranje jedine koalicije koja može da potpiše tako važan sporazum kao što je sporazum o pridruživanju.

On kaže – Mi ćemo se izmaći, mi znamo da SPS ne može s nama, ne možemo ni mi sa SPS-om, ali ako je takva situacija i ako SPS može da obezbedi nešto što mi ne možemo, a što je vrlo važno, ja se s tim slažem. Mogu da razumem da to izaziva frustraciju kod LDP-ovih birača, ali mislim da bi njihovi birači morali da shvate da se u ovoj situaciji LDP jedini poneo na odgovoran način. Jedino je LDP razmišljao o tome šta je dobro za celu zemlju i progutao je tu gorku pilulu. Zadržao je svoj stav prema SPS-u, jer oni ničim nisu amnestirali SPS, naprotiv, ali su pokazali na jasan i skup način da su odgovorna stranka. Moralno gnušanje, koje normalni ljudi moraju osećati prema toj koaliciji sa SPS-om, pogotovo što oni tako grubo, jadno i odvratno zloupotrebljavaju poziciju u kojoj su se našli, je na mestu, ali ipak to morate staviti u racionalni kontekst.

Mislim da je Tadić ispravno procenio da je za većinu ljudi najbolje da se potpiše taj sporazum, to znači koaliciju sa SPS-om i to je prepoznao i LDP i podržao. Ne vidim u tome neki problem. Je li moralno odvratno – da, ali nekada morate da uradite takvu stvar. Ja bih savetovao LDP-u da sutra po potpisivanju koalicije navale s pitanjem šta će biti s Hagom, jer to je uslov za primenu sporazuma. Trenutno se radi o ratifikaciji, a onda nastupa primena sporazuma i LDP treba da proziva Borisa Tadića – kako si ušao u to ako ne vidiš izlaz iz tunela, daj sada, stiskaj to kako god znaš i umeš, jer inače nema smisla to što si napravio. Kako bih vam rekao, ni u ličnom životu, ni u životu društva, ni u životu države, nikada se ne rešava sve zauvek. Rešavate prvu prepreku i nikada nećete uspeti da neke probleme rešite do kraja i zauvek.

I to je još jedna stvar koju ne razumem u srpskoj politici, ta ideja mata u jednom potezu. Svako hoće da pobedi smesta i da pobedi do kraja i da pobedi zauvek. Pa ne, to je život, živiš dalje, pa ćeš morati da se boriš dalje, i u tom smislu bih kazao biračima LDP-a – život teče dalje, ništa nije stalo, zašto ste se fiksirali za taj događaj. Uspeh LDP-a se uopšte ne meri procentima. Oni su zajednici, državi, učinili uslugu time što su bili kritični prema pomirljivoj, kohabitacionoj, mlakoj politici Borisa Tadića. Do te mere, da se tokom predsedničkih izbora on osetio ugroženim i smatram da su oni velikim delom zaslužni zato što je on konačno lupio rukom o sto i što je shvatio da ga Koštunica vuče u provaliju i što se prema njemu čvrsto postavio. Taj uspeh LDP-a nije merljiv i nije izražen u procentima.

Svetlana Lukić: Jeste, izražen je u procentima na strani Demokratske stranke.

Srđa Popović: Jeste, oni su napunili te glasove koje je iznenada dobila Demokratska stranka, time što su naterali Borisa da tu svoju kičmu malo učvrsti. I sad se vraćamo na priču o razvijenom društvu, diferenciranim ulogama i funkcijama. LDP ima jednu ograničenu i važnu funkciju u društvu. On nikada neće biti Demokratska stranka i možda nikada neće biti na vlasti, ali ako oni shvate i prihvate ograničenost svoje uloge kao nekog katalizatora, enzima koji je prisutan u malim količinama, a izaziva velike posledice, utoliko će njihova snaga, čak i izražena u procentima, rasti.

Svetlana Lukić: Razumem to što govorite, ali sve se u meni buni protiv toga. Stalno očekujem  neku gest, koji izostaje. Zamišljam da, recimo, Dragoljub Mićunović izađe na taj njihov politički savet, digne ruku za koaliciju sa SPS-om i kaže – gospodo, ja sada izlazim sa scene, više ne mogu da učestvujem u tome.

Srđa Popović: Ja razumem vašu želju, bilo bi lepo da se to dogodi i ja sam potpuno siguran da jako mnogo ljudi i u Demokratskoj stranci osećaju tu knedlu u grlu. Mislim da ni Ivici Dačiću neće biti lako da uđe u tu koaliciju, jer će i on imati svoje birače i ljude u vođstvu stranke, koji će misliti da je taj kompromis suviše daleko otišao. Ja vam govorim samo o tome da smo mi podeljeno društvo i da ta podela ide i kroz same stranke, jer ovo nije stranačko pitanje. Mislim da su mnogi ljudi u DSS-u vrlo nezadovoljni tim približavanjem radikalima. Sve to pokazuje koliko su još uvek neprofilisani stavovi stranaka, koji se zasnivaju na lažnim podrazumevanjima, koja su nejasna njihovim biračima i mnogim funkcionerima.

Naše dileme nisu stranačke, naše su dileme istorijske: hoćemo li u Evropu, nećemo u Evropu. A to kako smo se podelili po strankama, nema mnogo značaja.

Svetlana Lukić: Znate šta ima mnogo značaja, šta je vododelnica? Gledam onog Ružića, pa hvatam sebe kako mu brojim godine, da vidim koliko su imali godina 1998, 1987. Razlika je u tome ko je dobio batine od koga devedesetih i kasnije. Ružić nije dobio batine i on tako priča, a neko ko je dobio batine i ko je bio u zatvoru za vreme Sablje misli drugačije. Isto tako, neko se plašio za svoj život i život članova Demokratske stranke, a to nije Boris Tadić. Vododelnica može biti to šta smo jedni drugima radili, ko je koga i kada tukao.

Srđa Popović: Pa može biti, ali nevolja naše politike i naše istorije je u tome što nam je voda stalno do nosa. Stalno je biti ili ne biti i to ne dozvoljava nijansirano mišljenje, i to izaziva nasilje, i to nasilje razni ljudi pamte na razne načine. Ja sam mislio da je posle 40 godina mirnoga razvoja pod komunizmom to najzad nekako smireno i da toga ne može biti, ali se pokazalo da je bilo generacija koje su pamtile ustaše i generacija koje su pamtile četnike i generacija koje su pamtile Aleksandra Rankovića i da je to bilo jako lako pokrenuti.

Svetlana Vuković: Hoće li se desiti ta vlada?

Srđa Popović: Pojma nemam, mi pričamo samo o toj boljoj opciji. Ona druga je katastrofa ili veliko gubljenje vremena, što je opet katastrofa. O tome je teško i misliti. Tu imate Šešelja koji kaže – Zvezdan Jovanović je heroj, Đinđića je trebalo zatući. Imate Tomu Nikolića, koji neće da sarađuje sa Haškim tribunalom, koji se okreće Rusiji koja takođe kaže – Đinđić je bio izdajnik, trebalo ga je ubiti. Imate Vojislava Koštunicu kome ne smeta sve to što govore radikali, on ulazi s njima u koaliciju i nema nikakvu potrebu da objasni da li među njima uopšte još postoje neke razlike. Ja mislim da ne postoje, da je on našao svog prirodnog đuvegiju sa kojim očijuka već od 5. oktobra. Ako uz njih bude i Ivica Dačić, koji kaže da je pobedila Miloševićeva politička misao, da je Milošević rehabilitovan i da ga nije trebalo ni skidati 5. oktobra, da smo džabe krečili – šta onda možete da očekujete.

Pa jasno je šta možete da očekujete – nema saradnje sa Hagom, okrećemo se Rusiji, Đinđić je bio na pogrešnom putu, to je bila kratkotrajna zabluda. Mislim da svako može da zamisli šta bi tada bilo.

Svetlana Lukić: A šta mi u tom slučaju možemo da radimo?

Srđa Popović: To bi strahovito zaoštrilo parametre političke borbe. Što se vas lično tiče, mislim da ćete i dalje da pravite emisiju, ako vas neko ne uhapsi. I svako drugi će raditi ono što je pokušavao da radi i do sada. Jednom sam prodao tu metaforu u Peščaniku, o starom ormanu koji moramo da klatimo i klatimo, dok ga ne oborimo. I evo, već osam godina nikako ne možemo da ga srušimo, ali klatimo ga i dalje. I klatiće se taj orman i jednom će pasti. To možda objašnjava to Tadićevo samozadovoljstvo: geografski, politički, istorijski, ta opcija pobeđuje, ranije ili kasnije, takoreći po nekom automatizmu. Ali ipak mora mnogo da se klati taj orman, inače ćemo izgubiti strahovito mnogo vremena. Nije svejedno da li ćemo u EU ući 2012. ili 2028.

Ali, i to može da bude posledica starenja, meni se sviđa ime one kafane – I to će proći. Ja za sve stvari mislim – i to će proći. Ako mi se nešto ne sviđa, pa i to će proći. Na kraju krajeva, mora da se živi, a to je najvažnije. U tom smislu bih se složio da smo mi strahovito politizovani. Politizujemo svoj život do te mere da smo spremni takoreći da prestanemo da živimo i da se histerično stavimo u funkciju neke stvari koja će možda da pobedi, a možda i neće da pobedi.

Svetlana Vuković: Samo da završim sa onom boljom verzijom, u kojoj ja dobijam Vučića za gradonačelnika. Pa šta me briga što je bolja verzija, ako ja dobijam Vučića za gradonačelnika. Mislim, dobijam ga i u boljoj i u goroj verziji. Izgleda da je Beograd tu pao u svakom slučaju.

Srđa Popović: To bi bila vrlo neprijatna situacija, ali bi ona bila spakovana u jednu veću situaciju, koja bi bila povoljna.

Svetlana Lukić: Ja mislim da, bez obzira što to nije racionalno, nije dijalektički, jednog časa je potrebno priznati poraz. Znači, za neke generacije koje su određenim rečima i postupcima probale da upristoje to društvo – ovo je momenat, ko god da sada formira vladu, da se proglasi kapitulacija. Mi nismo uspeli, jer će u najboljem slučaju doći do nekog poravnanja. Moraju da dođu druge generacije, koje će drugim rečima rešavati stvar potpuno drugačije. Mi smo u poziciji Hilari Klinton, mi smetamo Baraku Obami da pobedi Mekejna i njoj neko treba da kaže – ženo, ti sada smetaš i tvoju pravednu borbu sada treba da vodi neko drugi.

Srđa Popović: Ja mislim da se to ne odnosi na vas i da se vi krećete u korak s vremenom. U svakom slučaju, ja vas guram u tom pravcu. Vrlo nezgodno za ovo društvo je to što smo mi doživeli težak poraz, a što ga nikada sebi nismo priznali. On nikada nije postalo očigledan, a pobednici nas stalno teše – ne, ne, niste baš takav poraz doživeli. To je vrlo nepedagoški, jer samo podstiče u nama želju za gajenjem iluzija i nespremnost da podvučemo crtu i kažemo – ne, ne, teško smo mi pogrešili i to treba napustiti celo, takvo kakvo je, pustiti ga da potone u prošlost. Taj proces je možda u toku, jer ovo je Srbija, sve je slow motion. U periodu 2001-2008. vidim da se stvari menjaju, i to ne blagodareći nečijoj politici ili nečijoj odluci, nego se menjaju spontano. Ljudi uče, uče polako, a i imaju mnogo toga da nauče. I mislim da se to događa. E sad, moglo bi brže, kada bi se pomoglo odozgo. Naravno da bi to moglo brže da ide.

Svetlana Lukić: Bio je ovo kraj Peščanika, doviđenja do idućeg petka.

Emisija Peščanik, 23.05.2008.

Peščanik.net, 23.05.2008.