Ispao je to na kraju pravi mali hrvatski sitnograđanski škandal. Mislim baš škandal, dakle sa početnim “š” i dugouzlaznim naglaskom na posljednjem slogu, od onih koje ne treba brkati sa ozbiljnim, velikim skandalima što se pišu sa “s” i dugosilazno naglašavaju na prvom slogu.
Ukratko, među prvim žrtvama SDP-ovih čistki nakon preuzimanja vlasti pale su dvije slike u uredu predsjednika Vlade – ostavština bivše premijerke Jadranke Kosor – i valjalo je naći nove. Ali koje? Izbor je, logično, pao na Otona Ivekovića. Ne možeš pogriješiti s Otonom Ivekovićem: nema hrvatskijeg hrvatskog slikara od Ivekovića, niti čestitog hrvatskog doma bez uokvirene Kraševe bombonjere s njegovim slavnim “Dolaskom Hrvata na Jadran”, ili “Krunidbom kralja Tomislava”, ili “Smrti kralja Petra Svačića”.
Kopali su tako vrijedni Milanovićevi dekorateri po depoima Markova trga i najzad pronašli jednog Ivekovića. Nije, istinabog, bilo ulje na platnu, već više akvarel, i nije bio monumentalni “Dolazak Hrvata na Jadran”, već neki zimski pejzaš s topovima i lobanjama, očito nekakvo bojno polje nakon bitke, Krbavske ili Mohačke, vrag će ga znati, uglavnom neke slavne bitke Hrvata protiv višestruko nadmoćnijeg dušmanina. Svakako, bio je Oton Iveković. Ne možeš pogriješiti s Otonom Ivekovićem. Ili možeš?
Ne zna se još kako je škandal točno pukao, je li možda znatiželjna čistačica brišući prašinu vidjela naziv slike, ili je kod Milanovića bio bugarski ambasador, pa se malo lecnuo, tek uskoro je otkriveno kako je Ivekovićev akvarel zapravo “Bitka na Kajmakčalanu”, razglednica iz Prvog svjetskog rata, sa Solunskog fronta gdje je na vrletima Nidže srpska vojska 1916. prvi put nakon povratka s Krfa porazila Bugare.
Vrisnuo šef kabineta, vrisnuo premijer, slika je brže-bolje vraćena u depo, ali bilo je kasno. Je li progovorila čistačica ili bugarski ambasador, nije poznato, tek stvar je procurila u novine i pukao je pravi mali hrvatski sitnograđanski škandal.
Premijer Milanović prebacio je krivnju na osoblje Banskih dvora, osoblje se pravdalo besparicom, stručni savjet kunsthistoričara košta navodno i do pet tisuća kuna, a za taj novac može se kupiti i originalni Botteri, provjereni hrvatski domoljub, a ne kao onaj prilivoda Iveković, koji čas slika hrvatske kraljeve, čas četnike.
Nije nitko naglas rekao, ali svi su ispod oka pokazivali na toga, do jučer omiljenog slikara svakog Predsjednika Sviju Hrvata, svakog ministra, generala i povjerenika Matice hrvatske: dok su hrvatski domoljubi 1916. ginuli za Kaisera, taj je nižerazredni srbofilski umetnik, sad se otkrilo, kao ratni reporter pratio srpsku vojsku i slikao njihove bitke, baš kao i kolega mu Vladimir Becić, što je pariškom L’Illustrationu slao herojske slike srpskih vojnika.
Na užas hrvatskih sitnograđana otkrila se tako i dobro čuvana historijska tajna, da je srpska vojska u to doba bila neobično popularna u hrvatskom puku, i da su mnogi hrvatski odličnici, a ne samo slikari, u Prvom svjetskom ratu navijali za Srbiju – neki, poput mladog potporučnika Alojzija Stepinca, čak i dobrovoljno navukli srpsku uniformu i zaprašili na Solunski front – pa na kraju i svečano dočekivali oslobodilačku srpsku vojsku. Kao recimo u Splitu, gdje je 1918. cijeli grad dočekao majora Stojana Trnokopovića, gradonačelnik osobno pozdravio “stjegonoše Bijelog Orla Slobode”, a splitske ženske udruge ih uvjeravale kako će “srpski Split znati da bude dostojan njihove krvi”.
Otkrilo se na kraju, eto, i da je bitka za Kajmakčalan, gdje je kosti ostavilo pet hiljada srpskih vojnika, između ostalog bila i – neće se Hrvatima stotinu godina kasnije to svidjeti – bitka za slobodnu Hrvatsku.
Povijest, kurva jedna da bi li kurva, svako malo nam tako nešto tutne pod nos. Izvuče kurvetina iz depoa sliku osvjedočenog domoljuba Otona Ivekovića, a na njoj – kosti srpskih vojnika. Koje pri tom čak nisu poubijali Hrvati. Pa ti sad objašnjavaj gostima zašto je slikar hrvatskih povijesnih bombonjera, ugledni član Hrvatske pučke seljačke stranke i Družbe hrvatskog zmaja, 1916. slikao srpske vojničke pobjede.
Pa onda objasni i zašto je škandal kad u uredu hrvatskog premijera visi slika hrvatskog umjetnika koja slavi pobjednike svjetskog rata i osloboditelje jedine nam i vječne Hrvatske iz kandži Beča i Pešte. I zašto je više na zidu nema.
Kopali su onda, kažu, vrijedni Milanovićevi dekorateri po depoima, pa najzad pronašli još jednog Ivekovića. Ovaj put stvar je, rekoše, sigurna – neka žena koja čita, poput onog Wiehlerova goblena, nema dakle ni Srba ni Bugara ni topova ni lubanja. I sve bilo u redu, dok nije pukao novi škandal.
Ne zna se još kako je točno pukao, je li kod premijera bio povjerenik Europske komisije za poljoprivredu ili predsjednik Odbora za vanjsku politiku talijanskog parlamenta, tek odjednom, kažu svjedoci, u Milanovićevu uredu sjedi neka žena s knjigom i – masturbira. Zavalila se gospođa ispod državne zastave s čašom Ballantine’sa i čita Bottomoreove “Elite i društva”, pa zavukla lijevu ruku među noge i sladostrasno trlja.
Vrisnuo šef kabineta, vrisnuo premijer, iskolačio oči predsjednik talijanskog Odbora za vanjsku politiku, bilo baš neugodno. Premijer Milanović kasnije, jasno, prebacio krivnju na osoblje Banskih dvora, a osoblje se pravdalo da su tri puta provjeravali i da je to original Iveković. Sve dok čistačica nije pročitala da je to Sanja Iveković, najpoznatija hrvatska suvremena umjetnica i performerica, odnosno njezin čuveni rad “Triangl -Trokut” iz 1979. godine.
Vi za to, jasno, niste čuli, niti ćete, jer prije će – kako vidimo – na ugledne hrvatske zidove Oton Iveković sa srpskim vojnicima iz Prvog svjetskog rata, nego Sanja Iveković iz njujorškog Muzeja moderne umjetnosti.
Bio bi to, jasno, pravi škandal.
Slobodna Dalmacija, 11.04.2012.
Peščanik.net, 12.04.2012.