Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, okupili se učenici na odmoru pred Osnovnom školom fra Didaka Buntića u Čapljini, pa žvalave burek i zajebavaju se. “Zamisli”, kaže jedan, “da se prezivaš Svršić.” “Što?”, zbunjeno ga pitali ostali. “Pa kad te učiteljica prozove”, nastavi ovaj krezavo se cereći, “ti je gledaš, nemaš pojma, a ona pred svima podvikne: Zini, Svršiću!” “A zamisli da se prezivaš Dobić”, nestrpljivo upadne drugi, “pa te učiteljica prozove i kaže: Dobiću dijete, smiri se!” “Ej, stani, a zamisli da se prezivaš Pušić”, dosjeti se treći, “pa te učiteljica prozove i kaže: Hajde Pušiću ti!” “A vidi ovo”, upadne četvrti, “zamisli da se prezivaš Hadžisalihbegović.” “Što?”, zbunjeno ga pitali ostali. “Pa da te učiteljica prozove”, nastavi ovaj, “i drekne: Hadžisalihbegoviću, šta ti koje pičke materine radiš u Osnovnoj školi fra Didaka Buntića?!?”
Lako je, kako vidite, u Bosni i Hercegovini zamišljati budalaštine. Zamislite, recimo, da se prezivate Hadžisalihbegović, pa uđete u granap kupiti hljeb i jogurt, a ljubazna prodavačica kaže:
“Joj, ovo je sad baš nezgodno… znate, ovo vam je hrvatski dućan, katolički.” Ili da se, na primjer, prezivate Boban, pa na Autopijaci u Banjaluci kupujete očuvanog polovnog “golfa”, cijena nije problem, a čovjek vam iscijedi: “Ne može, komšija, ovo je samo za Srbe.” Ili da se prezivate, štajaznam, Panajotović, pa da u čekaonici Hitne pomoći, cijeli polomljeni i krvavi, s čakijom u rebrima, dreknete: “Panajotoviću, kukala ti majka, šta ti koje pičke materine radiš u Univerzitetskoj bolnici na Koševu?!?”
Malo je u Bosni i Hercegovini nezamislivih stvari, pa ipak se iz nekog razloga još nije zamislilo da su se odbile pare, ili – gluho bilo – operacija srca, jer je Hrvat prodavao Srbinu, ili Srbin operirao Bošnjaka. Cijela je Bosna i Hercegovina tronacionalna – dobro, plus Sejdić i Finci – ali čak i tamo gdje je suštinski tronacionalna, dakle u institucijama vlasti, zajedno sjede pomiješani Jedni, Drugi i Treći, sve sa Sejdićem i Fincijem. Štoviše, tamo gdje ih inače ne bi bilo još se i na silu meću i podmeću, pa Srbi izmišljaju i instaliraju Hrvate, samo da ih ima, a Bošnjaci, ako treba, i sami postaju Hrvati ili Srbi, već po potrebi.
Ne postoji tako nijedno mjesto u državom sustavu Bosne i Hercegovine gdje ne sjede zajedno Bošnjaci, Srbi i Hrvati, cijeli je smisao besmislene Bosne i Hercegovine u tome da zajedno u vlasti sjede Bošnjaci, Srbi i Hrvati, pa da jedni drugima – a onda i drugi trećima, pa treći prvima – jebu majku katomansku, muslislavnu i pravoličku. Stvar je tu vrlo precizno regulirana zakonima i propisima, pa je tako i samo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastavljeno od po jednog Bošnjaka, Srbina i Hrvata: ne mogu biti, štajaznam, dva Bošnjaka i Hrvat, ili tri Srbina.
To ne bi bilo samo protiv svakog smisla besmislene Bosne i Hercegovine, već i vrlo protiv zakona.
Kad bi nekome u BiH nešto, bilo što, bilo uskraćeno samo zato što se preziva Salihbegović, Panajotović ili Boban, dobio bi to na najbližem sudu u mahali: razumije se, ne zato što je Bosna i Hercegovina tematski park međunacionalne tolerancije, nego zato što su joj zakone pisali stranci. A malo i zato što je BiH ovakva sazdana i opstaje – jedva, ali opstaje – upravo na konfliktu: šta bi Bošnjaci bez Srba, šta bi Srbi bez Hrvata, šta bi Hrvati bez Bošnjaka?
Evo, na primjer, policija ili vojska. Zašto u Bosni i Hercegovini nema jednonacionalne policije ili jednonacionalne vojske? Zašto u zapadnoj Hercegovini ne postoji etnički čista hrvatska policija, sa šahovnicom na šapkama i krunicom oko vrata? Zašto u Bijeljini ili Prijedoru ne postoji čista srpska vojska, u onim Poplašenovim tradicionalnim srpskim narodnim nošnjama, sa sve noževima za pojasom i kokardom na šubari? Zašto Zenicom ne patrolira bošnjačka, muslimanska policija, u tradicionalnim kratkim pantalama i zelenim trakama oko glave? Zašto, recimo, policija u Mostaru ne bi ujutro bila čista hrvatska, a poslijepodne čista bošnjačka?
Što, bilo bi nezgodno? Štoviše, opasno? Ajde?!
Kako to onda u Bosni i Hercegovini i danas najnormalnije postoje i funkcioniraju etnički čiste škole, kako to da i danas, 2015. godine, postoje i funkcioniraju hrvatske, bošnjačke i srpske škole, “dvije škole pod jednim krovom”? Kako to da je i danas, dvadeset godina poslije rata, jedna te ista škola ujutro Srednja strojarska, a poslijepodne Srednja mašinska?
Puna je decenija ove godine prošla otkako je ono 2005. visoki međunarodni predstavnik smijenio ministra obrazovanja Srednjobosanskog kantona Nikolu Lovrinovića zbog opiranja konceptu jedinstvenog školskog sistema, a škole u Srednjobosanskom kantonu i ostatku Bosne i Hercegovine i dalje su hrvatske, bošnjačke i srpske: nacionalna segregacija u cijeloj je Bosni i Hercegovini opstala tako samo u obrazovnom sustavu, bez greške dakle u sustavu u kojemu je najopasnija.
Hrvat strojar ili Bošnjak mašinac teoretski bi se mogli zaposliti baš svugdje u Bosni i Hercegovini, i kad bi u BiH nekim čudom postojala neka tvornica ili fabrika, mogao bi i Hrvat biti mašinac u fabrici, i Bošnjak strojar u tvornici – jer bi im za posao trebala samo potvrda o završenoj srednjoj školi – dok tamo gdje se ta stvar uči, dakle u srednjim školama, mali Hrvati idu u strojarske, a mali Bošnjaci u mašinske.
Džabe je sve poslije, kad mladi čovjek iz srednje škole ne izlazi kao gotov strojar, kuhar ili bolnički tehničar, već kao gotov Bošnjak, Srbin ili Hrvat: džabe im je poslije ista policijska ili vojna uniforma. Ne postoji stoga u cjelokupnom državnom sustavu Bosne i Hercegovine segment u kojemu je važnije ukinuti segregaciju, nego što je to obrazovanje. Lakše bi, naime, normalnu zemlju bilo napraviti s normalno obrazovanom i odgojenom djecom u nenormalnom sistemu, nego što je to ovako, s nenormalno obrazovanom i odgojenom djecom – čak i kad bi sistem bio normalan. Pa ipak, klasična sagregacija u ovom trenutku postoji samo i jedino u obrazovanju.
Ne kažem, i drugdje u svijetu postoje, kako se to kaže, školski primjeri nacionalne segregacije, samo u Bosni i Hercegovini ti su primjeri bukvalno, jebiga, školski.
Oslobođenje, 24.12.2015.
Peščanik.net, 26.12.2015.