- Peščanik - https://pescanik.net -

Skopje nije Beograd

Na veliko iznenađenje mnogih, Srbija je preko noći postala „zemlja (evropskih) čuda“. Kada u toku samo nekoliko dana vidite kako u javnosti marširaju (anti)heroji, koji su – za razliku od cara Lazara – ipak odabrali pragmatizam i zemaljsko umesto nebeskog carstva, onda to nije mala stvar. Povrh svega, čak je i predsednik Nikolić progovorio o Srebrenici na način neuobičajen za njega. Istini za volju, nije se izvinio za genocid, mada mu je izvinjenje bilo na vrh jezika, što bi rek’o narod ili oni optimisti koji nastoje da tako interpretiraju patetičnu izjavu datu na bosanskoj televiziji. Nekada direktor pogrebnog preduzeća, sada kao političar nije hteo da pokopa svoju zemlju, pa se „vadio“ govoreći da kleči i moli za pomilovanje Srbije zbog zločina „pojedinaca“. Ocene su različite, a akcenat se stavlja na reč „klečanje“, no to je daleko od priznanja da su sistemski zločini iz 90-ih bili deo jedne državne politike, a još manje znači osudu takve politike. Ali i to je nešto, posebno kada dolazi od političara sa nečistom savešću, što bi rekao Žarko Puhovski.

Briselska verzija Dejtona je dovela do „istorijskog sporazuma“ između Beograda i Prištine, čiju implementaciju tek čekaju scile i haridbe. Ponovo, Srbe sa Kosova (kao nekada one iz Bosne) predstavljao je oficijelni Beograd, pa je lokalcima samo saopšteno što je dogovoreno u njihovo ime. U napadu iskrenosti, premijer Dačić je priznao da ovo nije prvi put da Beograd izigra Srbe izvan Srbije, ili drugim rečima da se na kartu srpstva igra kada je to korisno za vlast, a ne iz rodoljublja. Vučić je to dopunio pokazujući da je gazda onaj koji raspolaže s budžetskim sredstvima za potrebe zajednice srpskih opština. No, mene ovde više zanimaju efekti ovog sporazuma na dve države, ali i na Makedoniju, kao i (ne)povezanost ovog sa sporom između Skopja i Atine, što je tema dana u ovdašnjoj javnosti.

Za početak, dovoljno je reći da su predmet hvale postali političari sa sumnjivim demokratskim kapacitetom (mada nesumnjivo raspolažu sa izbornim legitimitetom) zato što su pod silnim međunarodnim pritiskom pomogli u „rešavanju“ važnog geopolitičkog pitanja za EU i SAD. Time se potvrdio stav da desničarske i nacionalističke vlade, kada su u stisci, brže sklapaju kompromise. Posebno kada su nedodirljivi na svom nacionalističkom pijedestalu, a opozicija je umerena i u nokdaunu. Ali, čak i ako se Srbija zaista oslobodila teškog kosovskog kamena koji je vukao ka dnu, nasuprot mitovima o nebeskom narodu i o kolevci srpstva, to ne znači da nije ostalo dovoljno municije za unutrašnje nacionalističke igrarije i jogurt-revolucije. Sandžak i Vojvodina tome mogu poslužiti neko vreme.

S druge strane su oni koji su istinski verovali u demokratizujući efekat evropskih integracija, a koji sada zbunjeno otkrivaju da su upravo radikali i nacionalisti, tj. oni koji su najodgovorniji za pogubnu politiku i ratove iz prošlosti, preko noći unapređeni u državnike vredne ushićenja (kako je rekao Filip Riker). Samo su realisti svesni da su Grobar i Zmija daleko od onoga što poručuje PPP (političko propagandni program), a da se oba društva još dugo neće oporaviti od posledica ratova i korupcije, ili tzv. političke ekonomije konflikata. Uostalom, nije ni tako daleko vreme kada je i Milišević bio mirotvorac, garant Dejtonskog sporazuma i „son of a bitch but our son of a bitch“.

Dok sam pažljivo pratila intervjue Vučića i Dačića na RTS-u, koje su radili odlični voditelji, gutala sam knedle od same pomisli da možda i nije tako daleko dan kada će i makedonski premijer („muški“ i „makedonski“, da parafraziram Vučića) poručiti javnosti da nas je spasao i da nam je omogućio opstanak i evropsku budućnost, a da je sporazum između Skopja i Atine maksimum koji se mogao postići u datim okolnostima. Sve će to, kao u nekoj verziji „1984“, biti praćeno talasom pohvala o državništvu, evropejstvu, vizionarstvu i slično, kako od strane stranaca, tako i od domaćih poslušnika koji brzo zaboravljaju i dobro ispunjavaju naređenja sa vrha stranke. Pohvale i u ovom slučaju ne bi imale nikakve veze sa suštinskim elementima života u zemlji. Oprostiće nam stranci još 3-4 projekta kao što je „Skopje 2014“ od kojeg se sada zgražaju, još nekoliko „crnih ponedeljaka“, nacionalističku retoriku, a možda padne i još koji povoljni kredit. Samo da se to „ime“ skine s dnevnog reda u Briselu i Vašingtonu. A Gruevski ima dugova za otplatu, za sve ono za što su mu ovih meseci progledali kroz prste. Nama bi, verovatno, poruka bila poslata u drugačijem medijskom obliku, jer omiljeni voditelji premijera su onaj koji vodi emisiju „Jedi burek“ i onaj sa zatvorskim iskustvom, koji snima u studiju sa šarplanincima.

Događaji iz susedstva neminovno imaju snažan efekat na makedonsku javnost. Sasvim predvidivo, nakon vesti da će Srbija dobiti datum za početak pregovora, a Kosovo – Sporazum o stabilizaciji i asocijaciji, počele su jadikovke: „Svi su nas prešli u trci, mada mi imamo kandidatski status još od 2005. Ostali smo slepo crevo, tamni vilajet. Eto, čak je i Toma Nikolić postao Evropejac, dok će Gruevski ostati poslednji homo balkanicus“. I sama sam osetila tračak iskrene žalosti što se Makedoniji nije posrećilo da ima političare kao što su Nikolić, Dačić, Vučić i Tači. Zagovarači sličnosti između srpsko-kosovskog i grčko-makedonskog spora zaboravljaju nekoliko sitnica: prvo, ovde se ne radi o dvema državama sa istim geopolitičkim položajem, a posebno ne u kontekstu NATO i EU; na stranu što se radi o identitetskom sporu u kome je kompromis nemoguć, nego je i sam spor asimetričan, a arbitri su po definiciji pristrasni (iz evropske solidarnosti ili zato što štite svoje „nacionalne interese“ na Balkanu, pa ne mare za međunarodno pravo i jednakost).

U igri šargarepe i štapa, oba instrumenta se koriste samo na jednoj (slabijoj) strani, jer druga – kako je bezbroj puta ponovljeno – nema nikakvu motivaciju da popusti jer nema ni šta da dobije, ali ni da izgubi. Ako i dođe do buldožer diplomatije, Makedonija je ona koja će morati da kapitulira. Još važnije, u odnosu na Grčku Makedonija nije ono što je Srbija u odnosu na Kosovo, jer nema nečistu savest – nije ratovala, nije vršila torture, zločine. Zato se ovaj pritisak ne doživljava kao zaslužena kazna.

Stići ili čak i prestići Srbiju na putu ka EU nije veliki problem, jedino ukoliko postoji spremnost da se to plati imenom i identitetom. Cost-benefit analiza bi pokazala da li je takav ustupak adekvatna cena za početak pregovora koji će trajati najmanje desetak godina, sa neizvesnim ishodom (s obzirom na stanje same EU). Pregovori sa EU bi i u ovom slučaju bili zasluženi zbog nametnutog geopolitičkog ustupka. Progres zemlje tu ostaje u drugom planu, pa čak i nebitan u ovoj briselskoj šahovskoj simultanci u regionu. Takav bi „uspeh“, zašećeren medijskom propagandom, verovatno zacementirao i vlast koja je daleko od demokratske. Promena imena putem pritiska bi unela još jedan raskol u ionako zavađeni makedonski narod, a pogoršala bi i međuetničke odnose (kada žele da uvrede, Albanci i sada kažu: vi Makedonci nemate identitet, vi ste veštačka tvorevina, zato vas i osporavaju i vi trgujete sa imenom, dok se mi borimo za ono što je naše).

Srbima i Kosovarima ne treba zavideti; nema na čemu. No, nek im je sa srećom; stabilizacija regiona mora biti dobra vest za sve, osim ako ona zajednica opština ne posluži Kimu Mehmetiju i onim „intelektualcima“ koji optužuju Ahmetija za vazalstvo – da zatraže uspostavljanje albanskog parlamenta u skopskoj opštini Čair. Gledano sa ove tačke, da sam u Briselu, nikada ne bih ni pomislila da zaista integriram zemlju kao što je ova. Ona je kao tempirana bomba, veća i jača u odnosu na već potrošeni ratni arsenal Beograda i Prištine.

Nova Makedonija, 29.04.2013.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 29.04.2013.