- Peščanik - https://pescanik.net -

Skoro sve što poželiš

Aaron Swartz 2009, foto: Sage Ross, Flickr: Boston Wiki Meetup 2009, CC BY-SA 2.0

Prikaz knjige: The boy who could change the world: The writings of Aaron Swartz / Dečak koji je mogao da promeni svet: Tekstovi Aarona Swartza, Verso 2016.

U januaru 2011. Aaron Swartz je uhapšen zato što je daunlodovao 4,8 miliona akademskih članaka iz digitalnog arhiva JSTOR (skraćenica od Journal Storage) koristeći laptop sakriven u ormariću za metle na kampusu MIT-a. Tada je imao 24 godine i već bio ugledan i uticajan programer. Kao tinejdžer doprineo je razvoju RSS-a, formata za distribuciju sadržaja preko interneta i doveo do nagle popularnosti blogova, i alata Markdown za konvertovanje tekstova u HTML. Napisao je kod za licencu međunarodne neprofitne organizacije Creative Commons, koja omogućuje slobodniju distribuciju sadržaja na internetu. Bio je i uspešan preduzetnik. Mogao je da napravi karijeru u tehnološkoj industriji i zaradi milione, ali je umesto toga postao politički aktivista i zapao u nevolje. Zbog JSTOR epizode suočio se sa 4 optužnice za prevaru, sa maksimalnom kaznom zatvora od 35 godina; dve godine posle hapšenja obesio se u svom stanu u Bruklinu.

Swartz je tužen da je iskoristio mrežu MIT-a da „ukrade“ radove iz JSTOR-a, ali Dečak koji je mogao da promeni svet, zbornik eseja i blogova koje je napisao između svoje 14. i 25. godine, pokazuje da su Swartzu te optužbe bile smešne. „Daunlodovanje nije krađa“, napisao je u svojoj 17. godini. „Ako ukradem CD iz prodavnice, niko drugi neće moći da ga kupi. Ali ako daunlodujem pesmu, ništa se ne gubi i može da je dobije i neko drugi“. Jasno je šta on kaže, ali ako daunlodujem knjigu ili film, zar nisam opljačkao samog umetnika? Za Swartza je i to budalaština. Loše kritike, zemljotresi, ljubavna veza: sve to smanjuje potencijalnu prodaju ili tako što nas odvlači od rada ili tako što troši naše vreme i sredstva. Ako hoćemo da zabranimo daunlodovanje zato što smanjuje potencijalnu prodaju, onda iz istog razloga možemo tražiti i zabranu seksa. Mnogima ovakvo rezonovanje izgleda nategnuto. Swartzova argumentacija o korišćenju biblioteka je uverljivija.

Swartz se slaže da će kreativni rad biti podstaknut ako se ljudima omogući da od njega profitiraju. Ali on smatra da se to ne odnosi na akademske tekstove. Časopisi ne plaćaju prava; univerzitetski nastavnici dobijaju platu i grantove. Kada ne platite za daunlodovane članke, ne oštećujete ljude koji su ih napisali, već izdavače kao što su Elsevier i Sage, i arhive kao što je JSTOR, koji ne proizvode ništa od tog sadržaja i ne plaćaju ni istraživanja ni recenzije. A pošto se akademska istraživanja često finansiraju javnim novcem, zar nije previše tražiti od ljudi da još jednom plate za privilegiju da pročitaju rezultate? Naravno, digitalizovanje akademskog časopisa, njegovo postavljanje na mrežu i održavanje nije besplatno. Čak i stari tekstovi za koje su istekla prava moraju biti skenirani i postavljeni na mrežu, mora se uraditi korektura i obezbediti pretraživost. Štampani časopisi se moraju odštampati i distribuirati. Možda recenzenti i urednici časopisa nisu plaćeni, ali dizajneri, prelamači i korektori jesu. Elsevier, najveći izdavač časopisa na svetu, zapošljava 16.000 urednika. Ali koliko god čovek bio dobronameran, brojevi govore za sebe: Elsevier je prijavio profite od 760 miliona funti na prihod koji je nešto veći od dve milijarde funti – sumnjivo sočna margina od 37% u svetu koji, navodno, cedi izdavače (poređenja radi, Apple, poznat po velikim profitnim stopama, prošle godine je objavio najveće profite u korporativnoj istoriji sa stopom od 23 odsto).

Swartzu se to nije dopalo, ali još više ga je uznemirilo to što takve cene onemogućuju ljudima bez mnogo novca da pristupe akademskom istraživanju. Ako niste pretplaćeni, možda ćete morati da platite više od 30 dolara po tekstu. JSTOR nije neprofitna organizacija i zaslužuje pohvale zato što je proširio pristup istraživanju – na primer, 2006. godine je afričkim institucijama omogućio da besplatno pristupe njegovim sadržajima – ali i dalje od većine institucija zahteva pretplatu. Godine 2012. univerzitetska biblioteka na Harvardu je saopštila da više ne može da plaća pretplate za akademske časopise i preporučila univerzitetskim radnicima da objavljuju radove u časopisima koji ne naplaćuju pristup i da se povuku iz publikacija koje traže pretplatu. „Ako Harvard ne može da kupi sve časopise koji su potrebni njegovim istraživačima, čemu da se nadaju ostali?“, to pitanje je Guardianu postavio David Prosser, direktor naučno-istraživačkih biblioteka Velike Britanije.

Kada je Swartz imao 21 godinu, napisao je, s još dvoje neidentifikovanih autora, „Gerilski manifest besplatnog pristupa“, tekst uvršćen u knjigu Dečak koji je mogao da promeni svet. „Skandalozno je i neprihvatljivo“, napisali su Swartz i njegovi prijatelji, što naučnici moraju da plate da bi pročitali radove svojih kolega, i ružno je što studenti elitnih univerziteta imaju pristup znanju dok studenti iz zemalja u razvoju nemaju ništa. „Treba da uzimamo informacije“, napisali su, „gde god da su pohranjene, da ih kopiramo i delimo celom svetu. Treba da uzimamo tekstove za koje su istekla autorska prava i da ih stavljamo u arhive. Treba da kupujemo tajne baze podataka i da ih postavljamo na mrežu. Treba da skidamo naučne časopise i da ih postavljamo na mreže za distribuciju fajlova.“

Tužioci su iskoristili ovaj manifest da Swartza predstave kao izdajnika, borca za preveliku slobodu informacija koji je planirao da izruči svetu ceo arhiv JSTOR-a. Mnoge Swartzove pristalice to pobijaju: možda je nameravao da iskoristi podatke za sopstvena istraživanja – jednom je daunlodovao 400.000 tekstova iz baze podataka Vestloua da bi pronašao postoji li veza između finansijera pravnih istraživanja i rezultata istraživanja (čik pogodite šta je utvrdio). JSTOR je odlučio da uzme u obzir Swartzove pobude. „Ima mnogo zakonitih razloga i argumenata u prilog daunlodovanju velikih paketa podataka za sopstveno istraživanje“, stajalo je u njihovoj izjavi. Kad je Swartz vratio dokumente i pristao da plati JSTOR-u sudske troškove, arhiv je povukao tužbu i stavio do znanja tužilaštvu da bi više voleo da se proces obustavi. Ali ni tužilaštvo ni MIT nisu bili spremni da poveruju u Swartzove dobre namere. Posle prve optužnice, užasnut i zgađen što se suočava s tako teškim optužbama zbog nečega što su njegove pristalice nazvale „pozajmljivanjem prevelikog broja knjiga iz biblioteke“ i daunlodovanjem „gomile stvari poput botaničkog časopisa iz 1942. godine“, Swartz je postavio nove tvitove o procesu. Glavni tužilac Stephen Heymann je to opisao kao „obesnu internet kampanju“ koja je pomerila slučaj „na institucionalni nivo“. U novembru 2011. dodato je još 9 optužbi za prevaru.

Usledilo je nekoliko rundi žalbi i pregovora: za priznanje krivice Swartzu je ponuđeno smanjenje zatvorske kazne na 3-13 meseci. Ali on nije hteo da prihvati nijednu nagodbu koja je povlačila odlazak u zatvor i optužbu za prevaru. Heymann je „ostao bez reči“. Smatrao je „uznemirujućim“ to što Swartz „sistematski viktimizuje MIT povlačeći ga po saslušanjima i suđenjima“. Devetog januara 2013. Swartzovi advokati su dobili poslednji predlog: ako Swartz prizna krivicu po svim optužbama, dobiće zatvorsku kaznu od 6 meseci, ali ako ode na sud i promeni izjavu, država će tražiti 7 godina. Dva dana posle toga, suočen sa optužbama koje je njegova porodica opisala kao „izvanredno surove“, Swartz se obesio.

***

Swartz se rodio 1986. u Hajlend Parku, otmenom pregrađu Čikaga. Napustio je školu – „mučno i nekorisno teško iskušenje“ – sa 14 godina i otad pratio sopstvena interesovanja. Rana zrelost je bila ključni element njegove slike o sebi. Sa 12 godina napravio je Info Network, onlajn enciklopediju koja se pojavila dve godine pre Vikipedije, a ubrzo potom je postao deo RSS radne grupe, gde mesecima nisu znali da imaju posla s tinejdžerom. Činjenica da nije imao strah od autoriteta mu je otvorila mnoga vrata. U 15. godini je poslao elektronsku poruku profesoru prava na Stenfordu Lawrenceu Lessigu sa spiskom predloga za pisanje zakona za Creative Commons. „Dobra ideja“, odgovorio je Lessig. „Zašto vi to ne biste uradili za nas?“ Swartz je želeo da se priključi kulturnom pokretu koji se zalagao za slobodni internet, a ovo je bila karta za ulazak: „Creative Commons… me je slao na razne konferencije i zabave… Ljudi su počeli da me prepoznaju.“

Iako je napustio školu, primljen je na Stenford, gde je studirao računarstvo i sociologiju. Odmah je osetio odbojnost: “Cela ta stvar je džinovska privatna zajednica nalik na Disney World. Oni imaju upravu, policiju, restorane, knjižare, tržne centre, prevoz, zabavu itd. Još gore, prate te dok sve to koristiš. Svako dobija identifikacionu kartu i mora da je provuče da bi jeo, koristio biblioteku i kompjuterski terminal, proveravao poštu. Štaviše, ona na sebi ima RFID odašiljač, pa mogu da nas prate dok šetamo… Kao da sam ušao u košmarni libertarijanski svet, u kome je jedna kompanija kupila sve i sada svima govori šta da rade.”

To razmišljanje je dobrim delom odražavalo neprijateljstvo prema korporativnom, ali njegov doživljaj Stenforda je svakakao povezan i sa njegovom nesposobnošću da komunicira sa vršnjacima. „Tinejdžerska kultura mi je potpuno strana“, napisao je na svom blogu. „Ipak, iz želje da vam pomognem, odlučio sam da još istražujem posećujući skupove poznate kao ‘žurke’“. Umesto da stiče prijatelje, „prikupljao je podatke“ prateći i prisluškujući studente. Kada su ga proglasili za kvariigru, rekao je da ne nipodaštava vršnjake, ali je dodao u grandioznom maniru: „Zabrinut sam zbog načina na koji nas koriste; nastaviću da se borim protiv toga i po cenu da budem nesrećan i usamljen. Od nekih stvari čovek ne može da odustane jer bi to značilo odricanje od samoga sebe.“

Posle godinu dana Swartz je napustio i Stenford. Pridružio se prvoj grupi u Y Combinatoru, start-up inkubatoru koji obezbeđuje novac i savete u zamenu za udeo u kompaniji. Njegov projekat Infogami, alat za pravljenje veb stranica, nije zaživeo i uskoro je zamenjen Redditom, onlajn oglasnom tablom na koju korisnici mogu da postavljaju sadržaje popot linkova za veb stranice i da ih glasanjem uklanjaju. Napredak je bio spor. „Nismo imali pojma šta radimo“, napisao je Swartz. „Nismo imali iskustva u biznisu. Jedva da smo imali iskustva u razvoju proizvodnog softvera. I nismo imali pojma da li to što radimo funkcioniše i zašto“. Ali s malo sreće i mnogo pokušaja i pogreški, publika sajta je počela da raste i na kraju je dostigla više od milion posetilaca mesečno. Ubrzo je postalo jasno da Reddit može da usmerava ogromni promet prema drugim sajtovima i 2006. ga je kupio Konde Nest. Swartz je proverio svoj račun u banci: „Brojevi su bili veliki; novac je bio tu. Počeo sam da se smeškam.“

U skladu sa ugovorom, Swartz i njegove kolege su odleteli u San Francisko da rade na Redditu u kancelarijama magazina Wired, ali on se opet našao u okruženju koje nije mogao da podnese. „Otkad sam se preselio u San Francisko doslovno ništa nisam uradio“, napisao je na svom blogu. Stalno su ga prekidali ljudi koji su želeli da sa njima igra video igrice ili da rešava njihove tehničke probleme. Od kompanije je dobio laptop sa instaliranim praćenjem. To je prelilo čašu. Počeo je da kasni na posao i zakazuje sastanke van kancelarije. Za božić je uzeo duže odsustvo da bi posetio devojku u Berlinu. Patio je od napada ulcerativnog kolitisa i na svoj blog je postavio priču o Aaronu (ime je kasnije promenio u Alex), mladiću koji je izvršio samoubistvo zbog nepodnošljivog bola u stomaku. Za vreme jednog njegovog odsustva, kolega u Redditu se tako zabrinuo da je pozvao policiju, koja je našla Swartza u kafiću na Harvard skveru, gde je pisao svoj blog. Kad se vratio u San Francisko, zatražili su od njega da se povuče.

Swartzu to nije suviše teško palo. Kad je počeo da radi u Y Combinatoru, svidela mu se ideja da zarađuje novac, ali sad je bio bogat i to mu više nije bilo posebno važno. Na posao programera gledao je „s priličnim užasavanjem“. Želeo je da se usredsredi na pisanje i politički aktivizam, a gubitak posla mu je to omogućio. Ali i dalje je imao um programera: politika mu je izgledala kao problem koji možeš da rešiš ako imaš prave informacije. Bio je opsednut efikasnošću, pitanjem kako postići najveću promenu – učiniti najviše dobra – sa datom količinom truda. Jedna od ironija njegovog života je bila to što je su tada autorska prava otišla na dno liste njegovih prioriteta. „Briga me za zakon o autorskom pravu“, rekao je svom prijatelju Peteru Eckersleyu 2010. godine. „Zdravstvo, finansijska reforma – to su pitanja na kojima radim, a ne nešto opskurno kao zakon o autorskim pravima“. Uopšte, promenio je mišljenje o slobodi informacija: počeo je da primećuje da transparentnost vlasti i korporacija, za koju se borio, često funkcioniše kao smokvin list za onu vrstu ponašanja koju je, po njegovom mišljenju, trebalo sprečiti.

Uzmimo finansiranje kampanje. Početkom 70-ih, piše Swartz, „ljude je uznemiravalo to što političari dobijaju milione dolara od velikih korporacija. Ali s druge strane, činilo se da korporacije vole da plaćaju političare. Zato je kongres, umesto da to zabrani, prosto zahtevao da političari podnesu izveštaj o svakome ko im daje novac i da taj izveštaj bude dostupan javnosti“. Ideja je bila, kao što je Nixon rekao 1972, sledeća: „Kad se američkoj javnosti omogući potpuni pristup činjenicama o finansiranju politike, taj zakon će nas čuvati od zloupotreba predizbornih kampanja“. Swartz nije bio ubeđen. Naravno, oduvek smo znali da su političari skloni korupciji. Kongres je samo zamaglio problem i ugasio želju ljudi za političkom akcijom. Trošimo suviše vremena, smatrao je Swartz, na dobijanje odgovora, a nedovoljno za akciju.

Deo rešenja je bio korišćenje interneta ne samo za pružanje podataka već i za organizovanje. Godine 2010. Swartz je osnovao grupu Tražimo napredak, što je dovelo do jedne od njegovih najuspelijih kampanja: borbe protiv zakona o onlajn pirateriji koji omogućuje uklanjanje sadržaja sa interneta na zahtev vlasnika intelektualnih prava. Zahvaljujući ovom onlajn protestu ovaj zakon nije izglasan 2012. Po Swartzovom mišljenju, ovo je pokazalo da je onlajn organizovanje moćno oruđe protiv političkih i korporativnih zloupotreba i nedela. Ali je istovremeno počeo da uviđa širi problem: bez obzira na to koliko su ljudi organizovani i na stepen transparentnosti, građani nemaju zakonodavnu moć, kao ni moć da nametnu sprovođenje već donetih zakona.

Godine 2009. Swartz je volontirao u kancelariji poslanika Alana Graysona da bi naučio kako zakoni dolaze do kongresa (knjiga Dečak koji je mogao da promeni svet sadrži koristan esej o tome). Sve više ga je zaokupljao uticaj novca na američku politiku, pa je inspirisao Lessiga da započne svoj Majski pak („superpak za ukidanje svih superpakova“), koji daje novac samo onim političarima koji se zalažu za reformu finansiranja kampanje. Počeo je da se distancira od sklonosti levice da nipodaštava izbore, kao da je „dovoljno izgraditi jak društveni pokret kako bi se političari naterali da rade ono što želiš“. Swartz je mislio da je važno ko je izabran, a ne samo koliko se predsednik može pritisnuti ili kojim se snagama pokorava. Citirao je napomenu Berniea Sandersa u Velikom haosu Matta Taibibija:

“Stalno se vraćao na priču o prvom sastanku Komisije za zdravstvo, obrazovanje, radnička prava i penzije. Tu je iskrsnula tema programa Hard start / Težak početak. Ted Kennedy, koji je bio na čelu Komisije, predložio je skromno povećanje. Sanders je želeo više – pa je posle sastanka otišao da porazgovara sa Kennedyjem: „Na kraju smo dobili povećanje od 6 umesto od 4 odsto“, rekao je. „Tokom 3 godine to je 500 miliona dolara više.“

Za Swartza je to bio simbol razlike između autsajdera i insajdera: teško je iz daleka zamisliti kako se organizovanjem uspešno postiže merljivo bolji rezultat. Neki njegovi prijatelji mislili su da bi on mogao otići predaleko u tom pravcu. „Ponekad smo se stvarno ljutili jedan na drugog“, napisao je Matt Stoller, prijatelj i politički strateg. „Smatrao sam da je suviše blagonaklon prema normama establišmenta, a on je smatrao da ja ne mogu da se pomirim sa time da tehnokrati mogu reći korisne stvari“. Swartz je imao sve manje primedbi na establišment, a sve više vere da bi stvari krenule nabolje kada bi u establišmentu bilo više Berniea. Ima naznaka da je i sam hteo da se kandiduje za javnu funkciju; možda ga je zato toliko pogodila optužnica sa kojom se suočio. U jednom članku za Atlantic njegova bivša devojka Quinn Norton ispričala je priču o putovanju u Vašington posle Swartzovog hapšenja. Gledajući travnjak pred Belom kućom, Swartz je rekao: „Ovde ne puštaju prevarante.“

***

Swartzova smrt je postala politički događaj. Njegova porodica je umanjila značaj njegove depresije i izdala saopštenje da je njegova smrt „rezultat kriminalnog pravosuđa udruženog sa zastrašivanjem i preteranim merama tužilaštva“. U sledećim mesecima Anonymous je izveo niz osvetničkih hakerskih napada na sajtove MIT-a i američku Komisiju za kaznenu politiku. Zakon poznat pod imenom Aaronov zakon dospeo je pred Kongres da popravi Zakon o kompjuterskoj prevari i zloupotrebi, koji je Swartz osudio. Ali Aaronov zakon je zaustavljen, dve godine kasnije ponovo uveden u proceduru, a sada trune bez naznaka da će se o njemu ikada glasati.

Dakle, u nekim važnim aspektima ništa se nije promenilo. Ali u oblasti slobode informisanja Swartzov rad je imao znatan uticaj. Posle hapšenja 2011. godine počeo je da gradi DeadDrop (danas SecureDrop), besplatni softver koji omogućava anonimno dostavljanje dokumenata medijskim organizacijama. Danas taj softver koriste New Yorker, Guardian, Washington Post i Intercept. Dva dana pre Swartzove smrti JSTOR je ponudio besplatan pristup (78 članaka godišnje) za 1.200 od svojih oko 2.400 časopisa. Godine 2013. Obamina administracija je zatražila od svih federalnih agencija da ulože više od 100 miliona dolara u razvijanje plana za obebeđivanje besplatnog onlajn pristupa rezultatima naučnih istraživanja u godini objavljivanja. Zasad izdavačka delatnost odoleva plimi lobirajući da se Zakonom o istraživačkim radovima zabrani obavezan besplatni pristup federalno finansiranim istraživanjima. Više od 10.000 univerzitetskih radnika bojkotovalo je Elsevier i on je 2012. obustavio svoju podršku tom zakonu.

Besplatan pristup nije čarobni štapić. I dalje treba pokriti troškove objavljivanja, pa najpoznatiji besplatni časopisi prebacuju teret s čitaoca na autora uvođenjem „troškova za obradu članka“. Akademski radnici su prijavljivali da ih predatorski besplatni časopisi bombarduju ponudama. Da bi povećali prihod, neki od tih časopisa prihvataju veliki broj rukopisa i na taj način smanjuju kriterijume recenzija. Ali gerilska borba se nastavlja. Swartzov ponos je možda bio povređen kada je, dok se on borio sa optužbama, neko drugi izneo elegantnije rešenje za besplatan pristup akademskim radovima. Petog septembra 2011. Alexandra Elbakyan je pokrenula Sci-Hub, vebsajt koji omogućuje pristup akademskim časopisima. Samo se priključiš na URL članka i zaobiđeš platni zid izdavača koristeći pristupne podatke akademskih radnika u dobro finansiranim institucijama. Pošto su tu kombinovani podaci više univerziteta, pristup je možda bolji od onog koji ima bilo koja institucija na svetu. Prošle godine Elsevier je tužio Sci-Hub za štetu od 75 do 150.000 dolara po „ukradenom“ članku; Sci-Hub tvrdi da je daunlodovao više od 50 miliona članaka, što znači da potraživanja Elseviera mogu dostići milijarde. Koliko god njegova tužba bila potkrepljena, Elsevier nema mnogo izgleda da išta dobije, delom i zato što Alexandra Elbakyan živi u Rusiji i što je odbila da otputuje u SAD da se brani. Njujorški oblasni sud je na kraju izdao nalog protiv tog sajta i pristup prvobitnom veb domenu je bio zatvoren, ali za nekoliko dana opet se pojavio onlajn – s novom živopisnom naslovnom stranom i međunarodnom medijskom pokrivenošću. Izgleda da sa skromnim tehničkim znanjem skoro svako na internetu može da se dočepa skoro svega što ga zanima.

Ben Jackson, London Review of Books, 06.10.2016.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 18.10.2016.