- Peščanik - https://pescanik.net -

Slava Mandeljštamu!

Foto: Peščanik

Moram da reagujem na tekst Vladimira Gligorova o Mandeljštamu. Naime, nije sporno da je Mandeljštam napisao Odu Staljinu, ali je Gligorov morao da napiše da je pesma napisana 1937. godine, a ne 1933. kao što je naveo. Takođe, morao je da napiše šta je sve tome prethodilo. Mandeljštam je dopao zatvora zbog nikad zabeležene pesme protiv Staljina 1934. godine. Recitovao je u najužem krugu prijatelja od kojih ga je neko prijavio. Danas se zna i ko.

Pesma o Staljinu (Osip Mandeljštam)

Ne osećamo pod sobom zemlju svoju
Naš govor se ne čuje na deset koraka,

A gde god se neki razgovor povede,
Tu se odmah sete kremaljskog gorštaka.

Njegovi su prsti, kao crvi masni,
A reči njegove ko tegovi teški.

Oči, kad se smeje, liče na žohare,
I uvek se sjaje od čizama sare.

Oko njega bagra tankovratnih vođa,
Za njega sve čine ovi poluljudi,

Neki zviždi, neki cmizdri, a neki mjauče,
On jedini grmi, udara i tuče.

Kao potkovice taj ukaze deli,
Nekom u slabinu, u čelo u oko,

Svaka smrtna kazna za njeg je milina –

Široke su grudi Osetina.

***

Posle toga je u noći između 16. i 17. maja 1934. uhapšen, zatim isleđivan i na ličnu intervenciju Staljina pušten (od tada je onaj čuveni razgovor Staljina i Pasternaka kad mu Staljin kaže da je „nikakav drug”, a Mandeljštamova žena Nadežda piše brojna pisma u GPU (kojem je Aragon posvetio maloumnu pesmu!), kontaktira Buharina, Gorkog (ne zanima ga!)), a zatim je proteran u Voronjež na četiri godine sa suprugom Nadeždom. Sve je to ona posle opisivala u dve knjige sećanja – Strah i nada i Sećanja i razmišljanja. U međuvremenu, Mandeljštam je psihički oboleo (imao je halucinacije), pokušao je da se ubije skočivši kroz prozor sa prvog sprata bolnice… Niko nije želeo da ga zaposli a kamoli da mu objavi knjigu ili esej. Teško su gladovali, odbačeni od svih osim od Ane Ahmatove sve do 1937. godine kada posle silnih razgovora sa Ahmatovom i na Nadeždin pritisak Mandeljštam na mišiće, posle silnih neuspelih pokušaja, sastavlja Odu Staljinu i čeka odobrenje od Saveza pisaca da mu se objavi knjiga pesama. Ipak, ni to nije vredelo, nego je ponovo uhapšen u maju 1938, saslušavan i osuđen na pet godina zbog kontrarevolucionarne delatnosti. Umro je u logoru u Kolimi 26. decembra 1938. U logoru je harao tifus, a Mandeljštam je jedva ustajao iz kreveta. Očevici kažu da je bio živi leš i da je umro od gladi u logorskoj bolnici, nakon što se sručio u parnom kupatilu.

„Kraj je bio strašan – privezali su mu za nogu daščicu s brojem, bacili leš na seljačka kola zajedno s drugima i sve istresli u rov – u bratsku mogilu”, pričao je Mandeljštamov logorski drug Jurij Mojsejenko (Vitalij Šentalinski, „Vaskrsla reč – iz književnih arhiva KGB-a”).

Hoću da kažem da je, osim istorijski netačnih činjenica u tekstu Gligorova, ovako fljusnuta iznuđena Mandeljštamova pesma, izvan svakog konteksta o tadašnjim dešavanjima, apsolutno neprimerena. Pogotovo zbog toga što je Mandeljštam redak primer natčovečanske hrabrosti u jednom surovom vremenu i pravi primer za intelektualce i umetnike o tome kako savestan čovek treba da se ponaša prema represiji i gušenju slobode misli i govora. Slava Mandeljštamu!

Peščanik.net, 01.04.2017.

Srodni linkovi:

Vladimir Gligorov – Oda Staljinu: ispravka i zašto

Osip Mandeljštam – Oda Staljinu