Pravi zaplet „posljednjega slučaja gospodične Marple“, kako je podnaslovljen (posljednji objavljeni) roman Agathe Christie, započinje upozorenjem koje kao da je preuzeto iz nekoga od recentnih izdanja domaćih medija: „Ne dirajte usnulo ubojstvo!“ Naivna junakinja upozorenje, dakako, neće prihvatiti – što i omogućuje paralelu s lokalnom političkom zbrkom. No, za razliku od Milanovića i Karamarka (da se prateće vokale i ne spominje) Gwenda Reed ima olakotnu okolnost da je prispjela s dalekoga Novog Zelanda, dok su ova dvojica lokalni dečki i za naivnost nemaju kulturne ili zemljopisne izgovore.
Doduše, kriminalistički su romani pisani (barem u vrijeme gđe. Christie) pod pretpostavkom da je ubojstvo zlo po sebi, a leš po sebi grozan, pa dodatno kićenje radi izazivanja efekta i nije potrebno. U međuvremenu lokalna je publika otvrdnula, s jedne strane upornim štrikanjem perverzija à la CSI (u desetak varijanti), a, s druge, ratnim iskustvima. Zato danas ništa osim „politički motiviranih ubojstava“ ne dostaje želi li se postići barem malo javne pozornosti. Očito je baš to i motiviralo one koji su se tako udarnički latili njihova „rasvjetljavanja i procesuiranja“.
Što se uopće dogodilo
Sve je počelo naprosto glupim zakonskim izmjenama kojima se regulira „evropski uhidbeni nalog“, nastavilo sukobom s Evropskom komisijom i potom povlačenjem vlade na prethodno pripravljene pričuvne položaje. Javnosti je i dalje nejasno zašto je do toga uopće i došlo; pripovijesti o „zaštiti branitelja“ nesuvisle su jer pretpostavljaju da bi Hrvatska doista mogla (moralno, politički i pravno) riskirati zaštitu osobe optužene za ratne zločine npr. u Finskoj ili Austriji (neovisno o izvoru materijala na kojemu bi se optužnica temeljila). No, bitno je da je (tko zna čija) kutija otvorena i zajednica – opet jednom – nije u stanju izići na kraj s onime što je izletjelo.
Srž je onoga što je tako izletjelo u sustavno propuštanome sučeljavanju s prošlošću, ovoga puta na primjeru političkih ubojstava. Jedni bi da se osude „komunistički zločini“ (u HDZ-ovoj verziji zbornoga pjevanja), drugi bi, najprije (i to u Ustavu) ukinuli zastaru za „kaznena djela teškog ubojstva počinjena iz političkih pobuda” – na inicijativu tridesetak SDP-ovih saborskih zastupnika, a potom bi, na inicijativu Vlade, učinili to isto, ali sada općenito, za „teška ubojstva“ (izgleda da je nadležni saborski odbor, pod autoritetom velikana pravne misli kakav je Peđa Grbin, obje inicijative nekim čudom pravno amalgamirao i tretira ih kao jednu – neovisno o različitim formulacijama).
Politički, to pokazuje da se u Vladi ipak – barem sporadično – čuje i one glasove u javnosti koji traže izmjene njihovih prijedloga, ali i to da saborski ogranak vladajućih nije u stanju djelovati ni samostalno niti suvislo bez instrukcija iz Banskih dvora (nerijetko ni tada, kao što praksa pokazuje).
Sve bi to bilo tek uobičajenom sastavinom dvorskoga života da ono što je pokrenuto zbog stranačko-svjetonazorskih razloga nije dobilo vlastiti život. „Buđenje“ jednoga ubojstva kod Agathe Christie izaziva nova, kod Milanovića – King Konga. A razlika nije tek u premijerovu njegovanome rogobatnom stilu, nego u činjenici da je (loša) fikcija ovdje i sada postala realnošću. Plašeći oporbu (ili barem javnost) prastarim monstrumom, Milanović, već uobičajeno, dopušta da mu se parabola oslobodi kontrole – s King Kongom on, naime, obnavlja duh velike depresije (s mladom glumicom izgubljenom u bespućima krize original i započinje – za razliku od literarnoga predloška koji je napisao autor Scherlocka Holmesa).
A jedini je smisao čitave histerije u povodu „slučaja Perković“ mogao biti u pokušaju da se – barem kratkoročno – ishodi zaborav domaće depresije. Ako se, međutim, ni o manipulaciji nije radilo (kako se sve više čini), onda je vlast evidentno izgubila i minimum racionalnosti.
Izgubljena vlast
Orijentacija na to da se javnost zabljesne dilemom o tomu zastarijevaju li teška ubojstva ili ne čini se, na prvi pogled, razumnom strategijom. Pogotovo s obzirom na činjenicu da u Hrvatskoj nije bilo ni pokušaja lustracije. No, sve što se je posljednjih tjedana zbivalo upućuje na neku vrst Brownova gibanja, prije no na „Čarobnjakova učenika“. Vlast se izgubila u vlastitome sustavu – ne znaju više radi li se o zakonu ili o Ustavu, o komunističkim ili postkomunističkim zločinima, jedino što znaju jest da im se Perković čini dobrim povodom za još jedan obračun s HDZ-om.
Pod pritiskom izvana preostalo je, na kraju, tek „rješenje“ koje bi podrazumijevalo promjenu Ustava (uz uvjet, dakako, da uopće ima smisla Ustavom rješavati pitanja poput zastare, pa makar i teškog ubojstva – o čemu bi trebalo posebno raspravljati, ali to se, izvjesno je, neće dogoditi). Čak i ako se skupi dvotrećinska većina, ostaje dvojak, ne baš zanemariv sadržajni problem.
Sadržajni problemi
Prvo, kako će (policija, odnosno tužiteljstvo) znati radi li se u nekome konkretnom slučaju doista o teškome (a ne o „običnom) ubojstvu, ako ne pokrene istragu, odnosno „izvide kaznenih djela“ koji su sastavni dio kaznenoga progona (čl. 207. Zakona o kaznenome postupku). Međutim, zastara je – sukladno Kaznenome zakonu (čl. 81.) – upravo zastara kaznenoga progona. To, pak, logički znači da bi istinsko ukidanje zastare bilo na djelu samo onda kada bi bila ukinuta zastara za sva kaznena djela ubojstva (što je slučaj, primjerice, u Velikoj Britaniji ili Japanu). Moralna je argumentacija pritom razmjerno jednostavna i često iskušavana, a polazi od očuvanja života kao posebne vrijednosti.
Drugo, na „politički motivirana ubojstva“ bi se, prema svemu sudeći, morao odnositi 4. stavak 111. članka Kaznenoga zakona, koji specificira ubojstva iz „niskih pobuda“. Ali, činjenica je da pristaše određenih političkih programa te svoje svjetonazore zasigurno ne smatraju „niskim“, nego dapače veoma visokim motivacijskim čimbenicima. A upravo najradikalniji među tim pristašama pristaju na ulogu ubojica u ime neke političke opcije (da se o drugim značajkama tih osoba sada ne govori). Drugim riječima, oznaka niske pobude mogla bi biti promašena kod političkih ubojica koji, primjerice, nisu profitirali ubojstvima koja su počinili – jer su ih počinili iz uvjerenja (takvi su nerijetko i najgori – premda, po svemu sudeći, i najrjeđi – među ovom sortom zločinaca).
Da bi se s tom novom (tj. starom) realnošću izišlo na kraj, nisu dostatna pravna rješenja; već i quaestio facti izaziva, naime, brojne nejasnoće u općoj javnosti. Moralna pretpostavka pravnih promjena uopće nije formulirana, jer, uza sve ostalo, ovisi o definiciji zlodjela koje bi – na brzinu – trebalo pravno regulirati. Prije no što dođe do ovakva reguliranja, međusobno konkurirajući segmenti hrvatske javnosti bodro su se prihvatili licitiranja s dogodovštinama koje bi mogle kandidirati za titulu političkih ubojstava. Još više su se posvetili obrnutome postupku – nastojanju da spriječe tituliranje nekih zgoda iz prošlosti na taj način.
O političkim ubojstvima
Zbog svega ovoga postaje sve teže moralno (pa onda politički i pravno) prosuđivati o faktičkim političkim ubojstvima. Jer, moglo bi se mirno reći da o njima nisu u stanju kompetentno moralno suditi oni koji drže:
1. da je jugoslavenski režim na kraju ratu i u godinama koje su slijedile „uz neka pretjerivanja branio rezultate antifašističke borbe ugrožene ostacima ustaša i četnika koji su započeli gerilsku borbu“ (pa, dakle, masovna strijeljanja i mučenja nisu bila politički motivirana ubojstva);
2. da su Udbini „aktivisti“ ubijali „u obrani legitimnog jugoslavenskog socijalističkog poretka, djelujući protiv neprijateljske emigracije poput odgovarajućih organa drugih država“ (pa je, recimo, ubojstvo Brune Bušića u Parizu dio obrambene aktivnosti države ugrožene iz inozemstva);
3. da su – u vrijednosno obrnutoj, ali identičnoj slici s prethodnima – svi hrvatski emigranti djelovali u osnovi miroljubivo, ili su se branili, pa npr. Miro Barešić (koji je, odista mučki, ubio ambasadora Rolovića) i njemu slični nisu (politički) ubojice, nego „borci za slobodu“;
4. da u Hrvatskoj nakon 1990. nije bilo političkih ubojstava, uz ostalo i zato što su „sva razriješena“ (što, ipak, posve sigurno nije slučaj s ubojstvom Krivokuće i Levara, pa ni kada je riječ o nalogodavcima smaknuća Paradžika);
5. da ubojstvo obitelji Zec nije politički zločin, premda je to primjer podržavljenja zločina kakva nije bilo ni u jednome režimu, jer su ubojice, nakon što je objavljeno njihovo priznanje, ne samo ostali na slobodi, nego su dobili i medalje, a jedan je od njih bio i višegodišnji tjelohranitelj drugoga čovjeka u državi;
6. da pripadnici „Bugojanske skupine“ (ili Zvonko Bušić) nisu bili teroristi (dakle: politički motivirani ubojice), pa se na obljetnici pogibije njezinih članova pojavljuju i brojni lokalni i regionalni, te stranački funkcionari, a na Bušićevu sprovodu „krema hrvatske državotvorne desnice“;
7. da je stanoviti Bože Vukušić naprosto jedan od eksperta za raspravu o političkim ubojstvima. U tomu, doduše, ima (mnogo) istine poglavito stoga što je riječ o osuđenome političkom ubojici. Vukušića je, naime, Pokrajinski sud u Karlsruheu 1. lipnja 1984. osudio na doživotni zatvor kao nalogodavca („kukavičkog“) politički motiviranoga ubojstva stanovitog Tatara (kojega su ubojice smatrale agentom Udbe). No, premda se – ponajprije sukladno načelima tranzicijske pravednosti – bivšim političkim ubojicama dopušta javni govor o temi, uvjet je ne samo jasan otklon od prakse ubijanja, nego i od ideologije koja je do nje dovela. To, međutim, kod Vukušića nije slučaj;
8. da je dobro ostaviti njemačkome pravosuđu procesuiranje Perkovića, jer je ono „objektivnije od našega i na višoj pravnoj razini“. No, baš Vukušićev slučaj dovodi ovu tezu (koju, začudo, i on sam javno zastupa) ozbiljno u pitanje – jer na doživotni zatvor osuđeni ubojica u proljeće 1991. je bio čudesno oslobođen i doveden u Hrvatsku (valja samo zamisliti komentare da takvo što učini „mlado i neiskusno hrvatsko pravosuđe);
9. da se u slučaju likvidacije Đurekovića zaista radi o „politički motiviranome ubojstvu“, a ne o mafijaškom obračunu u kojem je Udbin ubilački mehanizam iskorišten radi zaštite interesa jedne od moćnih familija iz jugo-nomenklature (vjerojatno čak i protiv ondašnjih „internih“ propisa – koji, inače, nisu baš odviše inzistirali na kontroli djelovanja „agenata u inozemstvu“).
Sučeljavanje s prošlošću
Svi bi ostali načelno morali biti podobni za prosuđivanje problema na pred-pravnoj, moralnoj razini. Pitanje je, međutim, koliko je takvih uopće ostalo. Koliko ljudi, naime, doista želi sučeljavanje s prošlošću u kojoj su neštedimice ubijali i „naši“ i „njihovi“ – i to za ideale koji teško (ako uopće) korespondiraju sa suvremenim životom. No, mnogima današnjima ti su ideali ozbiljno prirasli srcu. Za takve je ključni problem u činjenici da svako političko ubojstvo koje je javno prokazano neštedimice sramoti politiku, ideologiju, svjetonazor, religiju u ime koje je počinjeno. To je za budućnost nacije mnogo važnije od pitanja o izručenju Perkovića i njegovoj eventualnoj krivici. Da bi neki od ideologema u ime kojih se ubijalo prije pedesetak ili petnaestak godina uopće očuvali perspektivu, njihovi bi se privrženici morali suočiti s onime što je sve (zločinački) činjeno u ime ideja koje podržavaju.
Želi li se, umjesto toga, sve svesti na promjene pravnih normi i funkcioniranje pravosuđa, ništa se ozbiljno neće dogoditi – to se već unaprijed može reći (jer se, na taj način, zapravo ništa i ne može dogoditi). S pravosuđem će javnost biti nezadovoljna jer mu je natovaren teret koji ono ne može podnijeti, da, naime, bude koš za smeće – kako bi političke opcije, ideologije i vođe ostali čisti.
A objektivnost je – posvuda – već unaprijed izgubljena; riječima Agathe Christie, još jednom: „Svaki je ubojica vjerojatno nečiji stari prijatelj“. Posebice ubojica za kojega ima dovoljno onih koji vjeruju da je ubijao „za nas“.
Banka, 04.10.2013.
Peščanik.net, 04.10.2013.