- Peščanik - https://pescanik.net -

Slika i prilika knjige

 
Odlomak iz nove knjige Nikolas Kara „Plitko – kako internet menja način na koji mislimo, čitamo i pamtimo“ u izdanju Heliksa.

 
Od svih popularnih medija, knjiga je verovatno najotpornija na uticaj Mreže. To što se čitanje sve više premešta sa štampane strane na ekran, izdavači knjiga doživljavaju kao poslovne udarce, ali sama forma knjige nije se bitno izmenila. Dugi niz štampanih strana skupljenih između korica dokazao se kao izvanredno robusna tehnologija koja je ostala korisna i popularna duže od pola milenijuma.

Nije teško videti zašto knjige sporo prelaze u digitalno doba. Između računarskog monitora i televizijskog ekrana nema prevelike razlike, a zvuk stiže iz zvučnika prilično slično, bez obzira na to je li mu izvor radio ili računar. Ali kao uređaj za čitanje, knjiga zadržava neke privlačne prednosti u odnosu na računar. Knjigu možete da ponesete na plažu ne brinući o tome hoće li je pesak oštetiti. Možete da je ponesete u krevet ne nervirajući se oko toga hoće li vam pasti na pod ako zadremate. Po knjizi možete da prolijete kafu. Možete da sednete na nju. Možete da je stavite na sto, otvorite na strani koju čitate i ako je uzmete za nekoliko dana i dalje će biti tačno na tom mestu. I ne morate da razbijate glavu time gde ćete je utaknuti u struju i koliko će joj dugo trajati baterija.

Doživljaj čitanja takođe je najčešće bolji s knjigom. Reči utisnute u stranicu crnom štamparskom bojom lakše se čitaju nego reči sačinjene od piksela na svetlećem ekranu. Možete da pročitate pedeset ili sto štampanih strana a da vam se oči ne umore; na ekranu će se to ponekad dogoditi nedugo nakon što počnete da čitate. Prave stranice možete da listate brže i fleksibilnije nego što možete da se krećete po virtuelnim. Možete da pišete beleške na marginama ili da podvlačite pasuse koji vas nadahnjuju. Možete čak da zamolite autora da vam se potpiše na knjigu. Kad je pročitate, možete njome da popunite prazno mesto na polici – ili da je pozajmite prijatelju.

Ali knjige neće biti izuzete iz revolucije digitalnih medija. Ekonomske prednosti digitalne proizvodnje i distribucije – nema velikih ulaganja u papir i boju, nema računa iz štamparije, nema pretovarivanja teških kutija u kamione, nema vraćanja neprodatih primeraka – podjednako su privlačne izdavačima i distributerima kao i drugim medijskim kompanijama. A niži troškovi prevode se u niže cene. Nije neobično da se e-knjige prodaju upola cene u odnosu na štampana izdanja, delimično zahvaljujući potpori proizvođača uređaja. Velika sniženja snažan su podstrek čitaocima da pređu s papira na piksele.

Pored toga, digitalni čitači su poslednjih godina jako napredovali. Prednosti tradicionalnih knjiga više nisu onako neupitne kao dosad. Zahvaljujući monitorima visoke rezolucije digitalni tekst danas se prikazuje toliko jasno da se gotovo može nadmetati sa štampanim. Najnovijim čitačima ne treba pozadinsko osvetljenje pa mogu da se koriste i na direktnom sunčevom svetlu, te značajno smanjuju zamor očiju pri čitanju. I funkcije čitača su sve bolje pa je sada mnogo lakše da se prelazi po stranicama, označi stranica na kojoj smo stali, podvlači, pa čak i pribeleži nešto na margini. Slabovide osobe na e-knjizi mogu da povećaju slova – što sa štampanom knjigom nije slučaj. A s padom cena računarske memorije raste kapacitet čitača. Sada u njih stane stotine knjiga. Baš kao što u iPod možete da smestite celu muzičku kolekciju prosečne osobe, u čitač e-knjiga može da stane cela lična biblioteka.

Kad se štampana knjiga – bilo da je reč o objavljenoj naučnoj istoriji ili dvesta godina starom viktorijanskom romanu – prebaci na elektronski uređaj spojen sa internetom, ona se pretvara u nešto veoma slično web stranici. Reči knjige bivaju umotane u sve ono što odvlači pažnju pri upotrebi umreženog računara. Hiperveze i druga digitalna poboljšanja bacaju čitaoca tamo-amo. Tako knjiga gubi ono što Džon Apdajk naziva njenim „ivicama“ i utapa se u golemo talasasto more Mreže. Linearnost štampane knjige raspada se na paramparčad, a s njom i pažljivost koju ona podstiče kod čitaoca. Najnovije tehničke mogućnosti uređaja kao što su Kindle i Appleov iPad možda povećavaju verovatnoću da ćemo čitati e-knjige, ali način na koji ih čitamo znatno će se razlikovati od načina na koji čitamo štampana izdanja.

Druge promene forme i sadržaja biće tananije i razvijaće se sporo. Kako sve više čitalaca bude otkrivalo knjige, na primer, tekstualnim pretraživanjem interneta, autori će se naći pod sve većim pritiskom da upotrebljavaju reči koje odgovaraju pretraživačima, što blogeri danas već rutinski rade. Stiven Džonson nabacuje neke od verovatnih posledica: „Pisci i izdavači počeće da razmišljaju o tome kako bi pojedine stranice ili poglavlja mogli da se rangiraju u rezultatima Googleovih pretraživanja, te će krojiti pasuse upravo s nadom da će njima zagrabiti deo tog stalnog priliva posetilaca koji dolaze s pretraživača. Pojedini pasusi biće popraćeni opisnim ključnim rečima po kojima će se upravljati potencijalni tragači; naslovi poglavlja će se testirati da se vidi kako prolaze pri rangiranju.“

Možda će se to desiti, a možda i neće. Čini se, međutim, neizbežnim da će tendencija Weba da sve medije pretvori u društvene medije imati dalekosežne posledice na stil čitanja i pisanja pa tako i na sam jezik. Kad se forma knjige izmenila tako da se prilagodi čitanju u sebi, jedna od najvažnijih posledica bila je nastanak pisanja u privatnosti. Autori, koji su sada smeli da pretpostave kako će pažljiv čitalac, koji se angažuje i intelektualno i emocionalno duboko, „naposletku doći, i da će im biti zahvalan“, ubrzo su probili granice socijalnog govora i počeli da istražuju bogatstvo književnih oblika, od kojih mnogi mogu postojati jedino na stranici. Ta nova sloboda privatnog pisca dovela je, kako smo videli, do procvata eksperimentisanja koje je proširilo vokabular, rasteglo granice sintakse i uopšte povećalo jezičku fleksibilnost i izražajnost. Sada kad se kontekst čitanja ponovo menja iz privatne stranice na zajednički ekran, autori će se opet prilagođavati. Sve će više krojiti svoja dela tako da pristaju miljeu koji esejist Kejleb Krejn naziva grupnost i u kom ljudi čitaju uglavnom „radi osećaja pripadnosti“ a ne zbog ličnog prosvećivanja ili zadovoljstva. Kako bavljenje društvom bude sticalo prednost nad bavljenjem knjigom, piscima će se činiti da virtuoznost i eksperimentisanje moraju da pretpostave bljutavom ali pristupačnom stilu. Pisanje će postati sredstvo za beleženje brbljanja.

Provizorna narav digitalnog teksta takođe obećava da će uticati na stilove pisanja. Štampana knjiga je dovršen poduhvat. Kad se štamparska boja osuši na stranici, reči postaju neizbrisive. Konačnost čina objavljivanja dugo je u najboljim i najsavesnijim piscima i urednicima negovala želju, pa čak i potrebu, da usavrše svoja dela – da pišu s okom i uvom na večnosti. Elektronski tekst nije trajan. Na digitalnom tržištu objavljivanje postaje kontinuiran, ne više diskretan, zaseban proces, a promene mogu da idu u beskraj. Čak i kad se e-knjiga preuzme s interneta i snimi na čitač, ona lako može da se automatski ažurira – danas je to rutinski postupak kod softvera. Čini se verovatnim da će uklanjanje osećaja dovršenosti iz procesa pisanja knjiga s vremenom izmeniti pristup pisaca svojim delima. Smanjiće se pritisak da se postigne savršenstvo, a s njim i umetnička disciplina koju je taj pritisak nametao. Želimo li da vidimo kako male promene u pretpostavkama i pristupu pisca na kraju mogu da imaju velike posledice na to što pišu, dovoljno je osvrnuti se na istoriju korespondencije. Privatno pismo pisano u, recimo, 19. veku po malo čemu je slično privatnom e-mailu ili SMS poruci napisanoj danas. Naše prepuštanje ugodnoj neformalnosti i neposrednosti izazvalo je da se suzi ekspresivnost i izgubi elokventnost.

Nema sumnje da će mogućnost povezivanja kao i druge osobenosti e-knjiga doneti nova zadovoljstva. Možda čak na digitalizaciju budemo gledali kao na čin oslobođenja, način da se tekst rastavi od stranice. Ali to će nas koštati daljeg slabljenja intimnog intelektualnog vezivanja između usamljenog pisca i usamljenog čitaoca, a možda će tu vezu i sasvim prekinuti. Praksa dubinskog čitanja koja je postala popularna u osvit Gutenbergovog pronalaska, u kojoj „tišina beše deo značenja, komad uma“, i dalje će bledeti, i po svoj prilici zadržaće se tek među malom i sve manjom elitom. Drugim rečima, vratićemo se istorijskoj normi. Kako je jedna grupa profesora sa Univerziteta Nortvestern napisala 2005. u članku časopisa Annual Review of Sociology, nedavne promene naših čitalačkih navika navode na to da je „era masovnog čitanja [knjiga]“ bila kratkotrajna „anomalija“ u našoj intelektualnoj istoriji: „Sada vidimo kako se takvo čitanje vraća svojoj pređašnjoj društvenoj bazi: samoobnavljajućoj manjini koju ćemo nazvati čitalačkom klasom“. Pitanje na koje tek treba odgovoriti, nastavljaju oni, jeste da li će ta čitalačka klasa imati „moć i ugled koji joj pripadaju s obzirom na to da je takav oblik kulturnog kapitala sve ređi“ ili će se na njih gledati kao na ekscentrične praktikante „jednog sve opskurnijeg hobija“.

Kad je generalni direktor Amazona Džef Bezos najavio dolazak Kindlea, obznanio je to samozadovoljnom primedbom: „Ambiciozno je da se poduhvatite nečeg toliko razvijenog kao što je knjiga i uspete da to unapredite. A možda čak i promenite način na koji ljudi čitaju.“ Nema tu nikakvog „možda“. Način na koji ljudi čitaju – i pišu – već je promenila Mreža, a te promene nastaviće se, polako ali sigurno, kako se reči knjiga budu izvlačile sa štampane strane i ugrađivale u „ekologiju“ računarskih „tehnologija prekida“.

Mnogi analitičari već dugo pokušavaju da pokopaju knjigu. Početkom 19. veka novinama je bila silno narasla popularnost – samo u Londonu izlazilo je dobrano preko sto listova – što je mnoge posmatrače navelo na pretpostavku da su knjige na ivici izumiranja. Kako da se nadmeću s neposrednošću dnevne novine? „Pre nego što se okonča ovaj vek, celokupna štampa – sva ljudska misao – sliće se u žurnalistiku“, izjavio je francuski pesnik i političar Alfons de Lamartin 1831. godine. „Misao će se širiti svetom brzinom svetlosti, u istom trenu biće začeta, zapisana i shvaćena. Opasaće Zemlju od pola do pola – iznenadna, trenutna, užarena od ognja duše iz koje je izbila. Ona će vladati ljudskim svetom u svem svom obilju. Misao neće imati vremena da sazri, da se nakupi u obliku knjige – knjiga će stići prekasno. Jedina knjiga koja je danas moguća jeste dnevna novina.“

Lamartin je pogrešio. Krajem veka još je bilo knjiga, u srećnoj koegzistenciji s novinama. Ali već se javljala nova pretnja: fonograf Tomasa Edisona. Bilo je očigledno, naročito inteligenciji, da će se književnost ubrzo slušati a ne čitati. U svom eseju objavljenom 1889. u Atlantic Monthlyju, Filip Habert predviđa da „mnoge knjige i knjižare možda nikad neće dospeti u štampariju; u ruke svojih čitalaca, bolje rečeno čulaca, stići će kao fonogrami“. Fonograf, preteča gramofona koja je zvukove mogla i da beleži i da reprodukuje, „obećava da će daleko nadmašiti pisaću mašinu“ kao instrument za sastavljanje proze, napisao je Habert. Iste godine futurist Edvard Belami u članku u časopisu Harper’s izložio je zamisao da će ljudi u budućnosti čitati „zatvorenih očiju“. Sa sobom će nositi maleni reproduktor zvuka zvan „nerazdvojnik“ koji će sadržati sve njihove knjige, novine i magazine. Majke, piše Belami, više neće morati „da se muče pričajući deci priče da bi im preduhitrile nestašluke“. Sva deca će imati svoje nerazdvojnike.

Pet godina posle, Scribner’s Magazine objavljuje nešto što zvuči kao posmrtno slovo štampanoj knjizi, članak naslovljen „Kraj knjige“ koji je potpisao Oktav Izan, eminentni francuski autor i izdavač. „Koji je moj pogled na sudbinu knjige, dragi prijatelji?“, piše on. „Ne verujem (u tome me sprečavaju progres elektrike i modernog mehanizma) da Gutenbergovom izumu sledi išta drugo osim da pre ili kasnije iščezne iz upotrebe kao sredstvo aktuelne interpretacije proizvoda našeg uma.“ Štampa, „ponešto zastareo postupak“, koji je vekovima „despotski vladao umom čoveka“, ustupiće mesto „fonografiji“, a biblioteke će se pretvoriti u „fonografoteke“. Doživećemo povratak „umeću izgovaranja“ kako pripovedači budu dolazili na mesto pisaca. „Dame“, zaključuje Izan, „razgovarajući o kakvom uspešnom autoru više neće govoriti ‘šarmantnog li pisca!’ Drhtureći od emocija, uzdisaće: ‘Ah, kako taj „spikerov“ glas uzbuđuje, šarmira, dotiče’“.

Knjiga je preživela fonograf kao što je preživela i novine. Slušanje nije zamenilo čitanje. Edisonov pronalazak počeo je da se koristi uglavnom za sviranje muzike a ne za recitovanje proze i poezije. U 20. veku čitanje knjiga će preživeti i novi nalet naizgled smrtnih pretnji: odlazak u bioskop, slušanje radija, gledanje televizije. Danas knjiga ostaje svakodnevna pojava i sve govori u prilog tome da će se štampana dela još godinama proizvoditi i čitati u nemalim količinama. Fizičke knjige možda i jesu na putu u zaborav, ali taj put će gotovo sigurno biti dug i zavojit. Nastavak postojanja kodeksa, uvezane knjige, iako možda donese radost bibliofilima, ne menja činjenicu da su knjige i čitanje knjiga, barem onako kako smo ih definisali u prošlosti, na svom kulturnom zalasku. Kao društvo posvećujemo sve manje vremena štampanim rečima, a čak i kad ih čitamo, činimo to u užurbanoj senci interneta. „Već danas“, napisao je književni kritičar Džordž Stajner 1997, „tišina, umetnost koncentracije i pamćenja, luksuzi vremena od kojih je zavisilo ‘visoko čitanje’, uglavnom su nestali“. Ali „te erozije“, nastavlja on, „gotovo su beznačajne kad se uporede s vrlim novim svetom elektronskog“. Pre pedeset godina bilo je još moguće tvrditi da se i dalje nalazimo u dobu štampanja. Danas nije.

Neki mislioci pozdravljaju suton knjige i knjiškog uma koji je ona promovisala. U nedavnom obraćanju grupi učitelja, Mark Federman, pedagog sa Univerziteta u Torontu, izneo je tezu da je pismenost, kako je tradicionalno shvatamo, „danas tek puki pojam, estetska forma koja je za stvarna pitanja pedagogije danas jednako beznačajna kao recitovana poezija – očigledno ne bez svoje vrednosti, ali nije ni strukturna sila društva“. Došlo je vreme, rekao je, da i učitelji i učenici napuste „linearan, hijerarhijski“ svet knjige i uđu u „svet sveprisutne povezanosti i sveprožimajuće blizine“ Weba – svet u kome se „najveća veština“ sastoji u „otkrivanju neočekivanih značenja u kontekstima koji su u neprestanoj promeni.“

Klej Širki, istraživač digitalnih medija sa Univerziteta Njujork, na blogu je 2008. predočio stav kako ne treba da gubimo vreme oplakujući smrt dubinskog čitanja – ono je ionako precenjeno. „Niko ne čita Rat i mir“, napisao je ističući Tolstojev roman kao primer visokih književnih dosega. „On je predug i ne baš tako zanimljiv.“ Ljudi „sve češće zaključuju da Tolstojevo sveto delo zapravo ne vredi vremena potrebnog da se pročita“. Isto važi za Prustov roman U potrazi za izgubljenim vremenom i za druge romane koji su se donedavno smatrali, kako to Širki resko formuliše, „vrlo važnim u nekom nejasnom smislu“. Štaviše, pisci poput Tolstoja i Prusta „sve vreme“ dobijaju „prazne pohvale“. Stare književne navike „bile su samo popratna pojava života u sredini obeleženoj siromaštvom pristupa“. Sada kad nam je Mreža dala obilje „pristupa“, zaključuje Širki, konačno možemo da napustimo te zastarele navike.

Takvi proglasi čine se malo previše inscenirani da bismo ih uzeli za ozbiljno. Oni su manifestacija prenaglašenog zauzimanja stavova koja oduvek karakteriše anti-intelektualno krilo akademskog sveta. Ipak, možda postoji i milosrdnije objašnjenje. Federman, Širki i drugi slični njima možda su prvi primeri postliterarnog uma, možda su to intelektualci za koje je ekran, a ne stranica, oduvek primarni put dolaženja do informacija. Kako je napisao Alberto Mangel, „Postoji nepremostiv jaz između knjige koju je tradicija proglasila klasičnom i knjige (iste te knjige) koju smo sami učinili svojom vlastitim instinktom, emocijama i razumevanjem: koju smo mukotrpno iščitali, u kojoj smo uživali, koju smo preveli u vlastite doživljaje i (uprkos prethodnim slojevima čitanja s kojima knjiga dolazi u naše ruke) kojoj smo u suštini postali prvi čitaoci.“ Ako nemate vremena, interesa ili mogućnosti da se nastanite u književnom delu – da ga učinite svojim onako kako to opisuje Mangel – onda naravno da ćete smatrati kako je Tolstojevo remek-delo „predugo i ne baš tako zanimljivo“.

Iako je možda primamljivo zanemariti one koji smatraju da je vrednost književnog uma oduvek precenjena, to bi bilo pogrešno. Njihovi argumenti još su jedan važan znak temeljnog pomaka u stavu u društvu prema intelektualnom dostignuću. Njihove reči, osim toga, znatno olakšavaju ljudima da taj pomak opravdaju – da uvere sami sebe kako je surfovanje na Mreži pogodna, pa čak i poželjna zamena za dubinsko čitanje i druge oblike mirne i usredsređene misli. Tvrdeći da su knjige arhaične i suvišne, Federman i Širki nude intelektualnu zaštitu koja misaonim ljudima omogućuje da se udobno smeste u trajno stanje rastresenosti koje definiše život na internetu.

Izvorište naše želje za brzom, kaleidoskopskom razbibrigom nije razvoj World Wide Weba. Ona je već decenijama prisutna i sve jača, kako se ritam našeg života na poslu i u kući ubrzava i kako nam mediji kao što su radio i televizija nude oluju programa, poruka i oglasa. Internet, iako na mnoge načine obeležava radikalni razlaz s tradicionalnim medijima, predstavlja i nastavak intelektualnih i društvenih tendencija koje su se javile usled prihvatanja električnih medija 20. veka, i koje otad oblikuju naš život i mišljenje. U našem životu je već dugo sve više stvari koje nam ometaju pažnju, ali još nikad nije postojao medij programiran da je raspršuje toliko široko i toliko uporno kao što to čini Mreža.

Dejvid Levi u knjizi Scrolling Forward opisuje jedan sastanak kojem je prisustvovao u slavnom Xeroxovom istraživačkom centru Palo Alto (PARC) sredinom sedamdesetih godina, u vreme kad su inženjeri i programeri u laboratorijama za visoku tehnologiju smišljali mnoge mogućnosti koje danas u našim personalnim računarima uzimamo zdravo za gotovo. Grupa istaknutih informatičara pozvana je na PARC na demonstraciju novog operativnog sistema koji olakšava istovremeno izvršavanje više zadataka – multitasking. Za razliku od tradicionalnih operativnih sistema, koji u jednom trenutku mogu da prikažu samo jedan zadatak, novi sistem podelio je ekran na više „prozora“, i to tako da svaki prikazuje drugi dokument ili da u njemu radi neki drugi program. Da bi ilustrovao fleksibilnost tog sistema, Xeroxov moderator prezentacije pritisnuo je iz prozora u kom je programirao na prozor koji je prikazivao pristiglu poruku e-mailom. Na brzinu ju je pročitao i poslao odgovor, da bi se zatim vratio u prozor za programiranje i nastavio da kuca. Deo publike je zapljeskao novom sistemu. Videli su da će on omogućiti ljudima da se ekonomičnije služe računarima. Drugi su ustuknuli: „Zašto bi, pobogu, čovek hteo da ga e-mail prekida – i ometa – dok programira?“, ljutito se bunio jedan od prisutnih naučnika.

Danas to pitanje zvuči čudno. Interfejs s prozorima odomaćio se na svim personalnim računarima, a i na većini drugih računarskih uređaja. Na Mreži imamo prozore u prozorima u prozorima, da ne pominjem duge nizove međuprozora složenih u kartice, koji samo čekaju da preko njih otvorimo nove prozore. Multitasking računara i naša podeljena pažnja postali su tako rutinski pa bi većini od nas bilo neprihvatljivo da se vratimo računarima koji rade samo s jednim programom ili koji otvaraju samo po jedan dokument u isto vreme. A ipak, makar pitanje bilo nesuvislo, ono je vitalno i danas, kao što je bilo vitalno i pre trideset pet godina. Ono ukazuje na, kako kaže Levi „sukob dva različita načina rada i dva različita shvatanja poželjne upotrebe tehnologije koja bi trebalo da potpomogne tom radu“. Dok je Xeroxov istraživač „entuzijastično žonglirao s nekoliko niti posla istovremeno“, skeptični posmatrač na svoj rad je gledao kao na „koncentraciju jedne osobe na samo jednu stvar“. U odlukama koje smo, bilo svesno bilo nesvesno, doneli o tome kako ćemo se služiti svojim računarom, odbacili smo intelektualnu tradiciju usamljeničke koncentracije na jednu stvar, etiku koju smo nasledili od knjige. Na tim izborima svoj glas poverili smo žongleru.

 
Iz knjige „Plitko – kako internet menja način na koji mislimo, čitamo i pamtimo“, Heliks, 2013.

Peščanik.net, 06.10.2013.