Sinoć sam se kasno, nakon dvadeset četiri sata letanja preko svijeta, vratio sa Novog Zelanda, koji je, naravno, magičan. Gospodar prstenova je sniman na Novom Zelandu (Wellington, u kojem sam obitavao, bio je štab produkcije sva tri nastavka) i pejzaži su zaista filmski: ovdje predivni planinski lanci kroz koje su stupali Hobiti, ondje pitomi, prezeleni, krajolici nalik na The Shire, dom Hobita, u kojem mirno pasu ovce i krave. A ne nedostaju ni maslinjaci ni vinogradi (koje su prvi na ostrvu onomad posadili Dalmatinci) ni slatka janjetina, koja lijepo ide sa fenomenalnim lokalnim vinima. Elem, raj na zemlji.
Na Novom Zelandu sam se našao povodom festivala umjetnosti koji je posvetio jednu heftu književnosti, koja takođe lijepo ide sa vinom. Lokalno stanovništvo je zainteresovano za svijet, možda zato što je isti podaleko, čini se da ih zanima kako drugi ljudi žive, što će reći da vole da čitaju. Novi Zeland je zvanično bikulturan pored evropske, maorska kultura je dio naslijeđa – pa su nam festivalski zvaničnici više puta poželjeli tradicionalnu maorsku dobrodošlicu, što je istovremeno bilo egzotično i civilizovano. Ta se ritualna dobrodošlica sastoji od vikanja i pljeskanja po butinama i prsima, ali zapravo samo naglašava odsustvo nasilja i sikiracije – jednog dana sam čuo neku majku kako viče na dijete i taj zvuk je parao uši u pitomom zvučnom pejzažu, kao kad neko struže stiroporom po staklu.
I dok sam se ja baškario u tom raju na zemlji – prosječna dnevna temperatura 20 stepeni Celzijusa, pošto je sad tamo kraj ljeta – izvali se Slobo, nespokoj mu duši. Shodno tome, mnogi su me Novozelanđani o njemu zapitkivali, kao da mi je familija, pitali me šta mislim o njegovoj smrti, na šta sam ja necivilizovano odgovarao da se nadam da je umro u groznim bolovima.
A šta sam im mogao reći? Kako mu se na omotu njegove predratne knjige (kako li se ono zvala? Godine raspleta, ja mislim.) neukusno, socijalistički preko stomaka prelamala kravata na štrafte, ista ona koju je volio da nosi u Haagu? Kako sam se cirka 1988. svađao sa izvjesnim pripadnicima starije, komunističke generacije koji su tvrdili da nam treba Slobina čvrsta ruka? Kako se skoro svaki put kad vidim finu salvetu sjetim da je sudbina Bosne i Hercegovine bila nacrtana na salveti u Karađorđevu? Kako mu je donja vilica bila srodna Musolinijevoj? Kako sam za vrijeme rata paranoično ubjeđivao mnoge Amerikance da je Newt Gingrich – moćni ultradesni republikanac koji je tada harao Kongresom – isti Slobo, ista zla faca, kao da su rođena braća? Kako je pomračenje uma u Srbiji za Slobina vakta dostiglo takve ponore da je na dan kad je oboren srpski i svjetski rekord u dnevnoj inflaciji (323%) na naslovnoj strani Politike osvanuo članak o havajskom poglavaru koji je bio potomak crnogorskog mornara pod imenom Spasoje? Kako su dva srpska biznismena onomad lansirala kolonjsku vodu pod imenom Srbin, čija je bočica imala oblik ručne granate? Kako je cvijet u Mirinoj kosi nekako bio vizualni izraz nepojmljivog zla, kao da je ubran u paklu? Kako je Marko, njegov sin, nekom tipu u svom disko-klubu izvadio oko, zato što ga je nesretnik ružno pogledao? Kako mu je ćerka Marija – dok je Slobo sa pištoljem u ruci stajao opkoljen specijalcima, koji bi ne tako davno prije toga za njega dali život, dok se premišljao da li da strovali kuršum u sljepoočnicu – vikala: „Pucaj! Pucaj!” nehotično citirajući, manje-više, izvjesnog Alfonsa Kaudersa („Pucaj, bre, kakav si ti to Srbin?”)? Kako sam jednom sanjao da intervjuišem Slobodana: on sjedi za svojim radnim stolom, ja sa druge strane, i sve je u redu dok se on ne digne, dođe do mene, unese mi se u lice i kaže: „A ti voliš Muslimane!”, a ja, koji volim Muslimane, ne mogu da prozborim, svjestan da je zrak u mom snu natopljen Slobinim zlom? Kako mi se plače kad vidim neku babu kako sa svijećom u ruci rida pred Slobinom slikom, k’o pred ikonom? Kako se neželjeno i neprestano Slobino prisustvo u mom životu često pretvaralo u osjećaj fizičke težine, tereta oko vrata?
Za neke, sretnije ljude, historija je ono što se uči iz knjiga, historija se sastoji od priča o ljudima koji su živjeli davno ili daleko, o događajima koji nisu ni nalik na ono što se sada dešava, koji nemaju nikakve direktne veze sa njihovim životima, dok se posredna veza održava povremenim simboličnim ritualima, kao što je maorski ritual dobrodošlice. Za ostale – za nas – historija je noćna mora iz koje se ne možemo probuditi, narativ nad kojim nemamo nikakvu kontrolu: ja ne bih bio ono što jesam da nije bilo Slobe, ali on bi bio potpuno isti da mene nikad nije bilo. Njemu naši životi nikad ništa nisu značili, pošto smo bili i jesmo lišeni upliva i utjecaja na kroj teške historijske kape koju nam je navalio na glavu. On je toga, naravno, uvijek bio svjestan i otud je dolazila njegova arogancija u Haagu – njemu nijedan ljudski sud nije bio nadležan, pošto mu nijedan ljudski život nije ništa značio.
U Gospodaru prstenova, Hobit Frodo, čovjek-dijete, dobije zadatak da spasi svijet tako što će uništiti prsten koji bi snagama zla dao neograničenu moć. Jedino mjesto gdje će taj prsten sigurno biti uništen je Mordor, zemlja mraka i vatre, sjedište snaga zla. Na putu u Mordor, Frodo se probije kroz razne opasnosti i peripetije, i što je bliže centru zla, to mu je prsten teži, sve više nalik na mlinski kamen. Ali kad se na kraju liši tog tereta i baci prsten u vatreni ambis, svijet je spasen. Kako bi lijepo bilo da je historija bajka u kojoj bi Slobu progutale vječne vatre pakla, a mi bismo se oslobodili ovog tereta oko vrata. Kako bi lijepo bilo da je Požarevac malo mjesto u Mordoru.
BH Dani, 24.03.2006.
Peščanik.net, 29.04.2009.