Predrag Lucić, rođeni Splićanin, novinar i književnik, jedan je od osnivača legendarnog tjednika Feral Tribune, koji je svojom otrovnom ironijom izluđivao duhove od Vardara pa do Triglava. Završio je kazališnu režiju, ali od sredine 80-ih okreće se novinarstvu drugačijem od uobičajenog, kada zajedno sa Borisom Dežulovićem počinje uređivati splitski satirički list pod nazivom Le Spizd. Ferala više nema, za njim tuguju svi njegovi čitaoci, ali Predrag Lucić ostat će upamćen kao kralj dizajna njegovih ubitačnih naslovnih stranica (čuvena je ona s Miloševićem i Tuđmanom u bračnom krevetu), kao pisac urnebesnih kolumni Greatest Shits, Tromblon i Informbiro, kao urednik Feralove biblioteke i kao pisac Antologije suvremene hrvatske gluposti i zbirke pjesama Haiku, haiku, jebem ti maiku. U novije vrijeme izvodi satirični performans Melodije Bljeska i Oluje, koji je odmah postao crvena krpa za hrvatski politički establishment zbog kojeg je, usput rečeno, izvođenje njegove drame Aziz ili svadba koja je spasila Zapad u Splitu – zabranjeno. Ipak, Predrag je zadržao ono što je najvažnije – svoje prijatelje i slobodu da govori ono što misli.
DANI: Kako je nastao muzičko-scenski performans Melodije Bljeska i Oluje koji izvodiš zajedno sa Borisom Dežulovićem?
LUCIĆ: Prapočetak tog performansa dogodio se prije četiri godine u Sarajevu, u Domu novinara, kada sam, u okviru predstavljanja Feralove biblioteke, imao promociju svoje zbirke pjesama Haiku, haiku, jebem ti maiku a Ivica Đikić promociju svog romana Cirkus Columbia. U zraku je visila neka dobra vibra: u publici su bili Boris Dežulović, Benjamin Isović, Emir Imamović Pirke, pokojni Simo Mraović i još puno raje. Tamo smo ostali do šest ujutru i uz Benjinu gitaru svi zajedno otpjevali pola knjige. Te noći dogodio se dernek za pamćenje, a onda smo prošle godine Boro i ja bili pozvani u Beograd. Ja sam do tada već imao dva beogradska nastupa s pjesmama iz Haiku, haiku… a Bori je upravo izašla zbirka Pjesme iz Lore. Bilo nam je prebanalno da svatko čita samo svoje pjesme, pa smo se u autu dogovorili da neke stvari izgovorimo i otpjevamo zajedno. Sljedeći dan smo to isto napravili u Pančevu i to je tada poprimilo ovu kabaretsku formu. Dobili smo potom poziv za književni festival Na pola puta u Užicu, pa onda za Think Tank festival u Leskovcu. Na kraju smo pozvani da nastupamo i u majci domovini, pa su Melodije Bljeska i Oluje izvedene u Močvari u Zagrebu, poslije u Splitu, Starom Gradu, Puli, Rijeci…
DANI: Nakon nedavnog nastupa u zagrebačkom BP-u, publika je govorila kako je vaš satirički nastup oaza nekog normalnog života…
LUCIĆ: Mi govorimo i pjevamo ono što smo proživjeli, ono iza čega stojimo i što sada ljudima želimo prenijeti i u ovom, scenskom obliku, s potpunim energetskim sagorijevanjem, i ja mislim da publika to osjeća i prepoznaje. A to o oazi normalnog života… Pa valjda to do ljudi dopire, na neki drugačiji način, ono što ih i inače proganja u životu: to da je zapravo jako normalno govoriti otvoreno o svijetu koji te okružuje, da je normalno smijati se i svijetu i sebi u njemu… Sve ostalo je pristanak na vlastiti ljudski poraz pred svim onim što te mami ili tjera da odustaneš od samoga sebe. Jebote, jesi li uopće čovjek ako te natjeraju ili nagovore da živiš sav nikakav, sjeban, potuljen, sa ubijenom voljom za razmišljanjem, za gledanjem oko sebe, za normalnom ljudskom komunikacijom, za smijehom… E, ako su ta dva-tri sata našeg performansa ljudima nekakvo ohrabrenje, neko rame na koje se netko može nasloniti, mislim da je to onda OK.
DANI: U Melodijama Bljeska i Oluje lupate šamare i Državi i Crkvi, i Srbima i Hrvatima, i ratu i miru, i Delti i Konzumu…
LUCIĆ: Puno našeg programa je ljuta politička satira, ali ta satira nema namjeru da kaže samo “evo, ovako izgleda istina”, već pokušava da uđe ispod površine koju nam prodaju kao nepromjenjivu, koja ljude umrtvljuje. Naš nastup je pokušaj da se ti okamenjeni stupovi tobože nepromjenjivog društva razdrmaju, ne zato da bi pala jedna vlada pa došla druga, jer je to u ovakvom političkom odnosu snaga, lokalno i globalno, potpuno irelevantno. Ali, ta priča da je svijet savršen i završen i da se u njemu samo treba snaći, pronaći nekakvu svoju nišu, e to je jedna od žešćih podvala. Ako pogledaš, na primjer, ono što se sada događa u Grčkoj, onda vidiš da ovakav svijet uopće nije neupitan. Zato Melodije Bljeska i Oluje ne žele emitirati neki uskličnik ili završenu rečenicu nego neku ljudsku dilemu: mora li sve baš ovako i je li sve moralo baš onako? I zašto nam je sve ovo istovremeno i tako tužno i tako smiješno?
DANI: U tom performansu Vi na beskompromisan način ulazite duboko pod kožu jednog (balkanskog) mentaliteta. Kako izgleda taj mentalitet?
LUCIĆ: S obzirom da kod nas, u svakom sistemu, ljudi tako rado popiju tu kolektivističku priču, mislim da se, nažalost, radi o jednoj trajnoj zapuštenosti i o stoljećima neodgoja. Volio bih da ovdje, naprimjer, ima teologa koji bi ozbiljno propitivali taj Božji svijet, volio bih da ima iskrenih i kršćana i muslimana i komunista, da postoji živa misao na ljevici i bilo što osim merkantilnog i nacionalističkog besmisla na desnici, ali, evo, ono što imamo i oko čega se neprestano vrtimo su lažna pobožnost i iskreno srebroljublje, šovensko urlanje i nesuvisla socijaldemokratska fraza. Ali, nemoj da ja sad popujem o državi i državama, o lijevom i desnom, o svetom i profanom. Ono što mene u cijeloj toj priči zanima zove se sloboda i mislim da sam imao sreću u životu što se dogodio i što je postojao Feral u kojem su se našli ljudi koji su imali istu tu strast za slobodom i koji su pokušali tu strast prenijeti na čitaoce kojima je ta sloboda očito, također, trebala.
DANI: Kako su izgledale političke promjene na ex-jugoslavenskom prostoru iz ugla jednog Feralovog satiričkog novinara?
LUCIĆ: To, nažalost, nisu bile stvarne promjene nego prije nekakvo političko presvlačenje koje je iluzijom pluralizma zamijenilo one neophodne reforme i tako proizvelo eutanaziju društva. Jest da je ta maskarada bila savršeno tlo za pisanje satire, kao da nađeš neiscrpan rudnik hipokrizije, pohlepe, gluposti i ostalih bogomdanih satiričkih materijala, ali pritom nisi sretan zbog tog bogatog nalazišta. Bilo je pretjerano izdašno za moj ukus. Smijali smo se mi i ismijavali to klanjanje “zlatnom teletu” države i nacije, strojnice i lisnice, ali je to tele počelo nepodnošljivo mukati preko svih mikrofona i svih zvučnika, pa od njega više nisi mogao čuti ništa drugo. I šta je rezultat? Imamo živahne države i krepana društva, navodno svoje države iz kojih moraš bježati i društva u kojima je nemoguće živjeti kao čovjek. To da imamo nametnutu, a ne izborenu slobodu tržišta koja je dokinula sve one slobode za koje se vrijedilo boriti i koje se danas ne mogu nametnuti. Ispalo je, jebote, da su se ljudi izborili samo za okvir unutar kojega će biti ponižavani, unutar kojega će biti gaženo njihovo dostojanstvo. I sada su ljudi silno iznenađeni time što nitko ne poštuje ni njih ni tu njihovu uzaludnu žrtvu. Tko da te poštuje, ako sam ne poštuješ ono što te čini čovjekom?! Jedino što se poštuje jest nekakav imaginarni život zajednice i smrt za zajednicu.
DANI: Ti si jedan od kreatora legendarnog Ferala. U kojoj mjeri je on odredio tvoju karijeru i pogled na svijet?
LUCIĆ: Feral se pojavio sredinom 80-ih i on me je potpuno obuzeo. Diplomirao sam kazališnu režiju, ali sam zbogFerala napustio kazalište. Feral nije bio sindikalna dežurna satira već je posjedovao ubitačan humor, koji u to vrijeme jednom Branku Mamuli i Miki Špiljku ili kako su se već zvali, ili kasnije Miloševiću i Tuđmanu, nikako nije bio po volji. Pritom je u Feralu postojao jedan etos koji u današnje žalosno novinarsko vrijeme više ne postoji. Kod nas je postojao dogovor da nikad ne koristimo trač, “radio Milevu”, nego da u Feralu reagiramo isključivo na nešto što je netko javno učinio. Bez tog principa čovjek sklizne u prljavštinu, a kako ćeš se prljav smijati, kako ćeš tako zamrljan biti slobodan. Drugi princip je bio da pravimo novine bez kalkulacije. Mogao ti se netko na cesti srdačno javiti ili te pogledati poprijeko, ali mi smo inzistirali na tome da nikoga ništa ne može amnestirati u odnosu na svinjariju koju je javno napravio. Treće, nitko se od nas nije dao zavesti onim zamamnim kolektivističko-spasiteljskim gluparijama koje su nam se prodavale i na koje je većina nasjela. I četvrto, bio je dobar osjećaj slobodno raditi ono što želiš i ono što ujedno smatraš nekakvom svojom ljudskom dužnošću, kreirati ne samo tekst, nego i kontekst.
DANI: Što je, naprimjer, bila meta Feralovih napada u trenutku raspada Jugoslavije?
LUCIĆ: Po tom kolektivističkom obrascu razmišljanja, mi smo tada, samo zato što napadamo Miloševića i njegove mitinge, bili doživljavani kao – hrvatski heroji. A onda nam je natrčao Tuđman. Izašla je ona njegova knjiga Bespuća povijesne zbiljnosti, koju isprva nisam htio ni ukrasti ni kupiti zbog onog njegovog rogobatnog jezika kojim nitko ne govori, a koji najbolje govori o prirodi tuđmanizma. To je bio administrativno-hrvatski jezik za etatističke mise na kojima su Hrvati trebali biti mali administranti. Trajno najgora posljedica te Tuđmanove povijesne pojave je razjezičenje hrvatskoga jezika, jedna potpuna idiotizacija jezika, okivanje jezika preko kojega onda možeš porobiti i sve drugo kreativno u čovjeku. Hrvatska je sa Tuđmanom postala “zemlja lektora” u kojoj se nitko ne usuđuje govoriti u svoje ime, ali u kojoj svatko, od blagajnice do policajca, svakoga ispravlja zato što ne govori “ispravnim” jezikom.
DANI: Čini li Vam se da je mlada generacija danas potpuno ispala iz emancipatorskog načina razmišljanja?
LUCIĆ: Ja ne krivim mladu generaciju. U zraku se danas, na primjer, ne osjeća ni duh punka ni onaj osjećaj propitivanja svijeta kao u doba kada sam ja stasavao – drugačija su vremena. Ali nisu današnji klinci krivi što nisu baštinili sumnju u savršenstvo svijeta. Do nje će oni doći sami, a možda za sobom povuku i tate i mame koji ih od devedesetih odgajaju u duhu velike prevare. I ja pripadam toj generaciji tata i mama koji su popušili priču o kapitalizmu kao društvu slobodne konkurencije, gdje postoje šanse za svakoga od nas, gdje se cijene talent i rad, tra-la-la, tra-la-la… Sada znamo, jer smo to osjetili na svojoj koži, u kojoj mjeri nas kapitalizam porobljuje. Ako su ona dva drugara koje smo olako zaboravili, mislim na Marxa i Engelsa, u nečemu bili prokleto upravu, onda je to upravo njihova detekcija kapitalizma kao porobljivačkog sistema. Pa nam se na taj kapitalizam koji porobljuje još natakario i liberalizam koji ne oslobađa, pa nas eto u ovoj divoti.
DANI: Zašto je lijeva misao, koja je na ovim prostorima egzistirala gotovo cijelo 20. stoljeće, zbrisana kao da je nikada nije bilo?
LUCIĆ: Trebalo bi se ispričavati Marxu i Engelsu što nam ih je, u ono vrijeme, bio pun kufer. Zapravo nam je bio pun kufer vanjskih manifestacija marksizma kao ideologije koju su nam tumačili na onaj tupavi način još od osnovne škole, pa smo se htjeli osloboditi tih mentalnih stega. I jest, oslobodili smo ih se tako što smo se dali staviti u pozlaćene sindžire. A da bi i klinci ostali okovani u toj pozlati, onda im treba uvaliti lažnu pobunu, navući ih na priču da su u svijetu ugrožene tradicionalne, konzervativne vrijednosti i da su oni dužni da ih vrate na pripadajuće mjesto. U tu svrhu najbolje služi prostaštvo koje se pažljivo uzgaja i uredno zalijeva. Neobjašnjiv mi je onaj dert kojim su inficirani klinci, gledam im ta bolna lica, tu patnju zbog tobože ugrožene vjere, države i nacije koju im prodaju Škoro, Bulić i slična ekipa… Jebote, sve kraljevi punka! E, to je pravo ubijanje života, to je dril kroz koji danas kao moraju proći mladi da bi, pod vodstvom Crkve, Partije i Države, postali novi robovi starih zabluda. Posljedice su strašne: odrastaju čitave generacije, a da nisu pokazale pravi otpor, onaj otpor koji mladi čovjek mora imati da bi sagradio svoj vlastiti identitet.
DANI: U tom kontekstu, šta ti misliš o pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu?
LUCIĆ: Ma ja bih htio da i on postane slobodan i iskren čovjek. Želio bih da on kad kaže da je to što on pjeva “samo muzika” stvarno to i misli. On nama prodaje priču da oni koji nose ustaške insignije na njegovim koncertima nemaju nikakve veze s njim i s njegovom “samo muzikom”, a pritom se skupa sa cijelim establishmentom u Hrvatskoj upinje da dokaže kako je baš to izraz autentičnog narodnog otpora. Otpora kome? Imaginarnim vladarima svijeta? A u kakvoj su vezi ti vladari svijeta sa stvarnim vladarima Hrvatske? Da povjerujemo da nisu ni u kakvoj? Ako taj Thompson, koji je rođen šezdeset i neke, pjeva “četrdeset peta loša bila, po svijetu nas raselila” onda neka bude iskren i kaže zašto je ta ’45. bila loša, za koga je bila loša, tko je koga raselio i zašto, i – ako zna – neka kaže šta je bilo prije ’45?! Pa kad već pozira kraj Pavelićeve slike, neka otvoreno kaže “ja sam ustaša”, neka ispriča svoju priču do kraja, neka kaže što ima i o Drugom svjetskom ratu i o ovim kasnijim ratovima, a ne da se neprestano nabacujemo nekim poluskrivenim stavovima s kojima ne možemo polemizirati jer ne odražavaju ono što čovjek zaista misli.
DANI: Na ovaj način dolazimo do pitanja preispitivanja kompletne novije historije…
LUCIĆ: Na ovim prostorima bi bila potrebna jedna poštena povijest svih tih godina, da objasnimo što je tko radio, ali bez propagandnih floskula. Pa da vidimo što je donio i taj naš posljednji rat, koji je bio i moj lični poraz i koji je unesrećio toliko ljudi, što nam je ostavio, osim milijuna mina po poljima, još više milijuna mina u ljudskim dušama. Ja možda blentavo i naivno vjerujem da se ljudi mogu popraviti i spoznati istinu, da ne postoji nijedna socijalna skupina za koju se treba definitivno reći da su nepopravljivi kreteni. Stvarna i poštena priča o ratu treba doprijeti i do tih ljudi. O onome što se dogodilo treba razgovarati sa svima, iz poštovanja i prema žrtvama i prema preživjelima, a i prema nekom zrnu dobrote i razuma kojeg valjda ima u svakom čovjeku.
DANI: Danas, kada nažalost Ferala više nema, šta misliš o hrvatskim medijima?
LUCIĆ: O hrvatskim medijima ti najrječitije govori činjenica da su oni zatvoreni za neke od najboljih hrvatskih autora, koji su danas, eto, prisiljeni objavljivati izvan Hrvatske, u takozvanom inozemstvu. Pa se onda tekst Viktora Ivančića, objavljen u Danima, najprije prenese u beogradskim e-novinama, odakle ih copy-paste tehnikom preuzme neki hrvatski portal. Inozemstvo nam je opet postalo mjera slobode. A u samoj Hrvatskoj se za to vrijeme događa proces ubojstva novinskog teksta. Dnevne novine, da ne govorimo sad o oglasima, vrve gomilom besmislenih, kratkih vijesti, sklepanih od informacija koje ti ne govore ništa. Sustavno se u novinama ubija prostor dijaloga, provokativnog, nesputanog govora i propitivanja problema, ubija se sam smisao novina. Ono što imaš su korporativističko-kolumnistički ego tripovi, puštaju se autori koji ili japa-jaču ili izražavaju neke dežurne stavove. Tako da zapravo imamo mutave medije kao mjeru još mutavijeg društva. I zbog takvih medija su ljudi izgubili volju za razgovor. Evo, pogledaj te ljude na ulici: oni izgledaju kao da više nikoga u svom životu neće sresti i kao da im se u tom životu više ništa ne može dogoditi. Glave su im uvučene u ramena i mora da je jako teško nositi takvu prazninu.
DANI: Na kraju, kakav je tvoj pogled na Bosnu i Hercegovinu u kojoj boraviš često i imaš gomilu prijatelja?
LUCIĆ: Za mene je Bosna i Hercegovina bila i ostala mjesto susreta. Ona nije ispala ni iz kakve bajke o multikulturalizmu, iz alkemijsko-političke formule o trojnom suživotu, nego je ona za mene jedna stvarna, šarolika i specifična kultura. Govorim o kulturi i molim da se to ne brka ni s unitarističkim ni kvazipluralističkim konceptima. U ovoj poganoj igri Hrvatske i Srbije i još kojekoga, Bosna i Hercegovina bi mogla stradati, ali ne primarno kao država, već baš kao mjesto susreta. Ta opasnost je prisutna čak i u riječima onih političara koji se deklariraju kao prijatelji BiH, kao što je, naprimjer, Stipe Mesić koji je nedavno rekao kako ćemo, ako se otcijepi Republika Srpska i većinski hrvatski krajevi, “imati malu islamsku državicu kao leglo terorizma”. Zašto bi to bila mala islamska državica i zašto bi bila leglo terorizma?! S druge strane, mislim da političke elite u BiH vrlo dobro rade na njenoj propasti, pa čak i one koje se zaklinju u cjelovitost Bosne i Hercegovine. To nazovibosansko, patriotsko, državotvorno busanje o prsa, nasuprot srpskim ili hrvatskim secesionističkim željama, koje ne poštuju Bosnu kao svoju državu, također ne ide u prilog Bosni i Hercegovini. Cijeli problem jest u tome što BiH trenutno postoji samo kao država i što u njoj ne funkcionira ništa osim države i još puno malih država, što u njoj ne funkcionira život. Elite okreću glavu od tog života, okreću se prema Zagrebu, Beogradu ili bi htjele dobaciti do Teherana, ili opet misle da nema ničega izvan poteza od Vijećnice do Marindvora, a nemaju elementarnu odgovornost prema onome što se događa u stvarnoj, cijeloj Bosni. Nema druge Bosne ni drugih Bosanaca i Hercegovaca, unatoč svemu što su jedni drugima uradili u ratu. Oni moraju početi međusobno komunicirati takvi kakvi jesu. U suprotnom će se sve rasuti i tom rasipanju neće biti kraja. Da bi Bosna i Hercegovina opstala, mislim da se Bosanci i Hercegovci moraju osamostaliti, ali ne kao entiteti, nego kao ljudi.
BH Dani, 16.01.2009.
Peščanik.net, 17.01.2009.