- Peščanik - https://pescanik.net -

Smeh između dve komete

Personifikovana američka istorija: Mark Tven

 
Uvek me je plašio lakrdijaš sa uperenim prstom: „Za američku vojsku trebaš mi ti!“ Predlažem da se otarasimo jarčje bradice i mefistofelske žilavosti i da tog Ujka Sema zamenimo drugim Ujka Semom. Čitalac trepće u nedoumici i ne treba mu zameriti. Prvi Ujka Sem je “oficijalni simbol” Amerike. Drugi je suštinski simbol Amerike. Zapadno sunce im je obojici ostavilo trag na licu. Ujedinjuje ih vetrovita kosa, napet osmeh, teatralnost. Jedan je voleo da se oblači u zastavu, drugi je bio skloniji belim odelima. Ime ovog drugog i pravog Ujka Sama jeste Semjuel Klemens – Mark Tven.

Za njega je Tomas Edison uzviknuo: prosečan Amerikanac voli svoju porodicu, ako mu ostane nešto ljubavi, on je potroši na Mark Tvena.

A Tven je voleo da ga vole. Njegova duga humoristička karijera bila je jedan apel za ljubavlju. (Kad pecaš ljubav – predložio je – neka ti mamac bude srce a ne um.) Sa druge strane, nepogrešivim instinktom lošeg đaka, Tven je osećao da je mnogo šta od onog što prolazi kao “civilizacija” profesora i političara – tek poučna pretpostavka. Tvenove oštre oči su nastojale da “koncepciju” – ono što su mu ljudi rekli da će videti – smene percepcijom, onim što je stvarno video.

Literarno ime koje je izabrao – Mark Twain – je staroengleski izraz koji znači “pazi dva”! Po jednoj priči Tven je u doba srebrene groznice u Nevadi, ulazeći u salon vikao “pazi dva” i barmen je pred njega nežno stavljao dva viskija. Verovatnije je da se termin “pazi dva” zakačio za Tvena u vreme kad je pisac vozio parobrode sa dva točka i tri odžaka po širokom Misisipiju. Izraz je označavao dva hvata duboku vodu, koja je za brod koji izlazi iz plićaka postajala bezbedna a za parobrod koji dolazi iz dubine postajala opasna. Samo ime je simbol Tvenove dvojnosti. On se podsmevao bogatašima a želeo da se obogati. Zasmejavao je milione širom sveta, od nemačkog Kajzera do nosača na berlinskoj stanici, a onda je koracima premeravao besane sobe i izjavljivao “kao većina ljudi ja nisam potpuno normalan noću.” Želeo je da govori istinu moći u lice i istovremeno da bude voljen. (Obično stranci kod nas vrše zločine – pisao je. – Mi nemamo domaće kriminalne klase sem Kongresa.)

Kažu da postoje dve vrste satire.

Jedna govori ljudima: vi ste zlikovci i budale. To vam se ne može dovoljno puta reći u brk. A ponavljanje neće pomoći takvoj gomili šljama, pošto je stanje beznadno. Primer ove britke satire je Džonatan Svift, sa svojim “Skromnim predlogom” – da decu irskih siromaha treba pojesti kao odojčad, pečenu, barenu ili u raguu, kako ne bi “pala na teret kraljevstvu.”

Sa druge strane imamo humoriste kakav je Julijan od Samosate. Ovaj rimski satirist je tvrdio da nikad nije sreo budalu u kojoj nije uživao. (Oprostite na digresiji, ali s obzirom na ljudsku prirodu Julijanov život je morao biti pun uživanja.) Ova druga satira, sa istinom uvijenom u šećernu vunu bezazlenog smeha, naizgled manje hrabra i manje oštra, često ispadne delotvornija. Najčešće je takav satirist bio i Mark Tven. (Humor nije lični ili nacionalni monopol – pisao je Tven. –On je jednako besplatan kao Spasenje i, bojim se, mnogo dostupniji. Nije u tome njegova vrednost. Teške i grozne stvari u životu su preteške, pregrozne, preokrutne da ih gledamo i dotičemo, iz godine u godinu, bez tog posredničkog uticaja…)

Portret Marka Tvena je dobrodošla prečica za shvatanje ne gargantuanske i senzacionalističke, već jedne ne-egzotične Amerike. Zašto ne-egzotične? Zato jer je “egzotično”, po mom mišljenju, sinonim za “ja ne želim da razumem.” Ne sumnjam da je mnogim američkim novinarima Srbija “egzotična” ali ne mislim da dva zla čine jedno dobro. Zar nije veliki francuski istoričar Mark Bloh učio da simpatija nije lošiji analitički instrument od skepse?

U susretu sa jednim od najvoljenijih Amerikanaca simpatija često zamenjuje skepsu. Zemlja u kojoj je živeo se korenito promenila u toku piščevog života. Kraj građanskog rata predstavljao je novi početak. Zemlju je preobrazila troglava ala: industrijalizacija, urbanizacija i emigracija. Svom burnom vremenu Tven je nadenuo dva imena, zvanično – pozlaćena epoha i ironično – veliki roštilj. U Tvenovo vreme hamiltonovski ideal Amerike je zamenio džefersonovski. Američke političke partije nastavljaju da eksploatišu ove termine, koji nisu opštepoznati sa ove strane Atlantika.

Autor prekrasne fraze “potraga za srećom”, Tomas Džeferson, bio je jedan od najobrazovanijih ljudi svoga doba, pisac, arhitekta, “antropolog”, diplomata i pronalazač. Voleo je vino. Imao je decu sa crnom polusestrom svoje žene. Na portretu koji nam je ostavio u amanet ustobočio se neskladan riđokosi dugonja. Zabeleženo je da je glas pametnog dugonje bio piskav. Sa velikim autoritetom, uprkos piskavom glasu, Džeferson je tvrdio da će snaga države pre ili posle biti upotrebljena protiv običnog čoveka. Bojao se Velikog brata daleko pre Orvela i voleo je ličnu slobodu. Njegov idealan Amerikanac bio je “vrli farmer”, (po rimskom modelu, koji je pomalo sličan srpskoj idealizaciji seljaka.) “Vrli farmer” je posedovao svoju zemlju, svoju kuću, svoj alat i, u teoriji, niko na njega nije mogao politički uticati.

Srpski čitalac želi da ga podsetimo: ko je bio Aleksandar Hamilton? To je čovek sa novčanice od deset dolara. Sa sivo-zelene novčanice Hamilton “holivudskim” očima gleda kroz nas. On nikada nije postao predsednik jer je rođen van Amerike i van braka. Imao je ljubavni skandal sa udatom ženom… Mlad je ubijen u dvoboju. Hamilton je bio čudo od deteta. Hrabar u ratu. Kompetentan makijavelist. Džefersonove reči je smatrao bajkama. Njegov idealan Amerikanac bio je gradski poslovan čovek. Hamilton je verovao je da ljudi ili grade državu ili je ne grade. Ako Amerika želi da bude snažna država potrebni su joj veliki biznis, velika vojska, veliki gradovi. Pri kraju života Marka Tvena američki popis je pokazao da više ljudi živi u gradovima nego na farmama. Od tada sukob između džefersonovskog i hamiltonovskog ideala postaje akademsko pitanje. Stranca često čudi da, uprkos najvećoj ekonomiji i vojsci na svetu, džefersonovski model ostaje nezaobilazan „instrument“ u američkom samorazumevanju.

Veliko tektonsko pomeranje američkog identiteta zbilo se za života Marka Tvena i on mu je bio svedok i pisar. Tven je tehnički južnjak, iz “džefersonovskog” malog grada Hanibala, Misuri, koji je proslavio u Tomu Sojeru i Haklberi Finu. To je onakav mali grad u kakvom se točkovi kočija okreću unazad i gde se pite hlade na prozorima. Tvenovo formalno obrazovanje je oskudno. Njegova lektira je ogromna. (Obrazovanje je previše ozbiljna stvar da bi se prepustilo školi – govorio je.) Kao mlad čovek, postao je kormilar na belom parobrodu na Misisipiju. Vetar sa Misisipija mu se igrao kosom. Pušio je lulu od kukuruzovine. U vetru su tekle nezaboravne priče, mnoge od njih u crnačkom dijalektu. Početkom rata, učlanio se u južnjačku policiju na par nedelja. Onda je kidnuo da bude kopač srebra u Nevadi. U Nevadi je postao privremeni Zapadnjak. Tamo je počeo da piše i pije. Konačno, Tven je otišao na “hamiltonovski” sever, koji će uskoro proizvesti više čelika nego Nemačka i Engleska zajedno. Na Severu se preobrazio u gradskog čoveka. Fascinirao ga je eskplozivni progres. On je kolonizirao i samu prošlost u romanu Jenki na dvoru kralja Artura. Družio se sa pronalazačima. Čuvena slika na kojoj Tven drži sijalicu snimljena je u laboratoriji Nikole Tesle. U tada najprosperitetnijem gradu Amerike, Hartfordu, Konetiket, sagradio je bajku od kuće, sa zimskom baštom i Tifanijevim ornamentima. U toj kući i u letnjikovcu, pisao je priče o večnom detinjstvu. Njegov jezik je živ govorni, inspirisan delimično i crnačkim dijalektom. Uprkos izvesnim kontraverzama može se bezbedno reći da je Tven bio anti-rasista u rasističkom društvu.

Sećate li se čuvene scene u Haklberi Finu kada Haka muči krivica što pomaže odbeglom robu Džimu, sa kojim se na splavu spušta Misisipijem? Džim zove Haka “dušo”. Dečak ga vidi kako plače za svojom odsutnom porodicom jednako gorko kao što bi plakali beli ljudi. Džimova vlasnica je udovica koja dečaku nije učinila ništa nažao. Cena roba prevazilazila je hiljadu dolara u vreme kad je spavanje u hotelu koštalo deset centi. Bekstvo Džima za udovicu bi predstavljalo ogroman gubitak. Haku su sa propovedaonice rekli da Džim nije u pravom smislu čovek i da će goreti u paklu ako pomogne robu u bekstvu. Po Kantovom “kategoričkom imperativu” (na koga se pozivao Ajhman) definicija moralnosti je – da treba postupati tako da tvoji postupci mogu postati opšte pravilo. Moralnost Haklberi Fina je upravo obrnuta. On “kapitulira” – i ne može da izda čoveka koji mu je drag. On krši ono što bi trebalo da bude opšte pravilo u ime moralnosti srca, koja funkcioniše po izuzetku. “Neka gorim u paklu” rezonuje Hak i odlučuje da pomogne Džimu da ukrade sebe. Čitava jedna alternativna teorija morala može se izvesti iz postupka neobrazovanog dečaka koji veruje da je “loš”.

Predsednik Todor Rozvelt drzao je Haklberi Fina na svom noćnom stočiću. U velikim gradovima industrijskog Severa, Njujorku i Bostonu, Tven je poznavao “svakoga ko je neko”. Jedan od vodećih “barona-pljačkasa”, Endrju Karnegi mu je jednom poslao sanduk škotskog viskija. Tvenu se viski toliko dopao da je te večeri slomio stolicu. U vreme u kome su se “svi” bogatili Tven je uložio novac u bezvredan sistem za štampanje. Gonjen dugovima bio je prisiljen da drži internacionalna predavanja. Opet je poveo Toma Sojera i druge “naivčine u inostranstvu” na put oko sveta. Poznavalac lokalnih dijalekata napisao je neke od najvažnijih američkih putopisa. Semjuel Klemens, čovek iz malog grada, otvorio je veliki svet za američka umove i srca, na način koji bi bio blizak Srbima jer se rimskim i londonskim muzejima divio na jedan podrugljivo-kreativan način. Ostao je zauvek nespreman da pristane na ono što ga je bedeker ubeđivao da vidi. Na putovanjima oko sveta, Tven se saplitao o imperijalizam, koji mu se gadio. Zbunjivala ga je činjenica da se beli divljaci smatraju manje divljim od ostalih. Milionski pokolji Prvog svetskog rata su opravdali Tvenovu zbunjenost. Hipokrizija mu je bila odvratna. Silu bi shvatio. Smetala mu je vrsta edukativne pljačke, koja superiornost oružja predstavlja kao superiornost civilizacije i tehnologiju prodaje po cenu ponosa.

Ukratko, Mark Tven je u dobroj meri uspeo da postigne nemoguće – da bude voljen i da govori istinu. Jedna od njegovih izjava koju najviše cenim je:Milošću božjom mi u ovoj zemlji imamo tri neizrecivo dragocene stvari: slobodu govora, slobodu savesti i mudrost da se ne koristimo ijednom od njih. Malo koji aspekt velike promene na razmeđi vekova nije povezan sa životom Marka Tvena. Taj pacifist i antiimperijalist je obožavao svoju zemlju u koju je sumnjao i voleo je čovečanstvo u koje je sumnjao. (Jer on je takođe rekao da je čovek jedina životinja koja crveni. Ili bi trebala. UMislima o Nauci Onanizma napisao je da je, pak, majmun jedina životinja sem čoveka koja se bavi ovom naukom; zato je on brat naš; među nama postoji veza srodstva i simpatije). Greška je Tvena previše upristojiti. On je uspevao da ostane i pristojan i provokativan. Uspeo da bude Južnjak i Zapadnjak i Severnjak, čovek “sa sela”, čovek iz grada, poznavalac lokalnih dijalekata i svetski čovek, advokat progresa koji je 1901. izjavio “ja ovom veku ne pripadam.” U sećanju miliona čitalaca zauvek lebde njegovi beli brkovi i teku beli parobrodi. Tven je predstavljao i još predstavlja najvoljeniju verziju Ujka Sema. Bio je mudri klovn sa tragičnom notom, koji je proživeo život u dvostrukoj zoni gde bezbedno postaje opasno a opasno bezbedno.

Mark Tven je rođen 1835 u godine Halejeve komete. Umro je 1910 u godini komete.

Došao sa kometom.

Otišao sa kometom.

Kao što je ruska literature izasla iz Gogoljevog šinjela, tako je američka – od Hemingveja do Karvera – izašla iz Tvenovog belog prsluka.

 
Politika, 27.12.2008.

Peščanik.net, 28.12.2008.