- Peščanik - https://pescanik.net -

Smisao života i hrvatskog nogometa

Završilo je još jedno uzbudljivo nogometno prvenstvo Hrvatske, do pojave jamajkanskog sprintera Usaina Bolta najkraće natjecanje u cjelokupnom svjetskom sportu. Ni ove godine nije bilo ništa manje neizvjesno, puna dva kola trebala su Dinamu da u ljutoj i nikad jačoj ligi uzme osamdesetu  uzastopnu titulu, i sada slijedi dugačka godina dana treninga i pripremnih utakmica za sljedeću sezonu.

Zbog manjkavog zakona matematike, koji dopušta mogućnost da u prvom kolu, osim Dinama, pobijedi još netko, Hrvatska nogometna liga ponekad, naime, i nije gotova nakon devedeset minuta. Kako pak po zakonima hrvatskog nogometa nitko osim Dinama ne može pobijediti dvije utakmice zaredom, nacionalno prvenstvo nikad ne traje duže od dva kola, odnosno sedam dana. Nakon čega Dinamo ostaje sam na vrhu tablice i već početkom kolovoza, usred ljeta, dok europski klubovi tek pozivaju igrače s godišnjih odmora, hrvatsko prvenstvo je gotovo.

Svake godine je tako, Torcidini juniori sad već zaista fizički ne pamte kad je Hajduk posljednji put bio prvak – još su igrali Kranjčar i Munoz, a branio je, ako se ne varam, Beara – pa ipak pred početak svakog prvenstva Poljudu skoči fibra. Mjesecima se puk samopotpaljuje, kupi se u Kauflandu novi trener, nabavi fenomenalan mladi stoper, naš jedan mali iz Australije, nema mu ni četrdeset, kompletira se momčad od koje dršće Europa, Anas Sharbini na trening utakmici protiv momčadi zadarskog nadbiskupskog sjemeništa pogodi stativu i cijeli Split preplavi euforija, pa se već računa da bi deset bodova viška pred Dinamom do Nove godine trebalo biti dovoljno.

Na utakmicu prvog kola, protiv obitelji Joze Poskoka iz Poskokove Drage, dođe tako gotovo četrdeset tisuća fibroznih pacijenata, Hajduk nekako pobijedi 1:0 autogolom Domagoja Poskoka u 98. minuti, i nadanja još više nabujaju, sad se već kalkulira kako bi u grupnoj fazi Lige Europe valjalo nekako izbjeći Tottenham i Liverpool, a onda sljedeće sezone u polufinalu Lige prvaka može i Real, nije sramota u polufinalu izgubiti od Mourinha, samo treba igrati hrabro i napasti ga visoko, a kad se prođe Real sve je moguće, jedna utakmica je kocka, ne treba zaboraviti da se finale 2013. igra na Wembleyu, tu smo doma, i to realno možemo izgubiti samo ako u finalu budu Englezi, United ili Chelsea.

Svake godine isto

Sedam dana kasnije nesuđeni europski prvak za 2013. u drugom kolu prvenstva izgubi od ekipe vatrogasnog doma u Smiljevu, u četvrtak u boljem slučaju izgubi od Stoke Cityja, u gorem od nekog moldavskog kluba koji je dvije godine ranije osnovao lokalni gostioničarski mogul, i sezona je gotova.

I svake godine tako. Talijanima još ni ferragosto čestito ne započne, a naša liga veličanstveno završi. Dulje Hrvatima traje koncelebrirana misa nego nogometno prvenstvo.

Predstoji sada dugačka godina neizdržive patnje: iz nekog posve neobjašnjivog razloga, i dalje će svakog vikenda bauljati hrvatskim ledinama neambiciozni klinci što bi radije i u školu išli nego igrali po ovoj vrućini, vikat će na njih proćelavi kapetani, doajeni našeg nogometa i povratnici iz katarske lige, odjekivat će seoskim gumnima psovke trenera uz aut-liniju, hrkanje vjerne publike i veseli ćurlici prigradskih vlakova iza žičane ograde. Najkasnije za mjesec ili dva, još jednom od tradicionalnih povijesnih utakmica protiv viceprvaka Gruzije završit će svoju europsku ekskurziju i Dinamo, i hrvatska će igrališta prekriti ružmarin, snjegovi i šaš.

Hrvati će se prebaciti u kladionice i pred televizore, cijelu godinu beštimat će na upravu Liverpoola i razmaženog Ronalda i Arsenalov larpurlartistički nogomet i garant namještenu Bundesligu, da bi ih tamo negdje s proljeća zatekao u televizijskom Dnevniku prilog s Maksimira, gdje su nakon 0:0 protiv Poskokova Draga Sport-Vereina nogometaši Dinama spektakularno, pred tridesetak čistačica, policajaca i zaručnica proslavili osamdeset prvu uzastopnu titulu prvaka.

Zbunjeno gledaju Hrvati, koji su u međuvremenu zaboravili da se prvenstvo još igra, nisu oni do proljeća više sigurni ni da postoji uopće ta, kako ste rekli da se zove, Hrvatska nogometna liga, a onda novine iznenada objave da je Dinamo prvak. Rasprodaju Sportske novosti remitendu iz svibnja 2006., šteta baciti kad još valja. Čak je i razlika između Dinama i Hajduka ista, šezdeset tri boda, a iste su i izjave Splićana, kojima sudac Pristovnik nije svirao onaj penal na Tomasovu – ili Nadovezi, nisam sad siguran – tamo oko Nove godine, kada se Dinamo odlijepio na okruglih četrdeset bodova prednosti, i dramatična utrka za prvaka bila praktički prelomljena.

Nema smiješnije i budalastije stvari od Hrvatske nogometne lige, nema ni kraće – Usain Bolt se, kažu, prebacuje na četristo metara, pa će HNL opet biti najkraće službeno sportsko natjecanje na svijetu – a nema ni besmislenije. Otkrit će fizičari do koju deceniju konačnu opću teoriju svega postojećeg, filozofi će do koje stoljeće empirijski dokazati smisao života i bivanja, i Hrvatska nogometna liga ostat će posljednji istinski izazov ljudskom umu.

Vatikanska Kongregacija za nauk vjere tvrdit će da HNL naprosto jest, da ju je Bog stvorio u nedjelju, sedmog dana, da je to jednostavno tako, da nevjernici i grešnici idu u pakao, a Dinamo u Ligu prvaka, i da u tu dogmu sumnjaju samo đavolje sluge. Fizičari će pak fenomen Hrvatske nogometne lige objašnjavati zakrivljenošću svemira ili singularitetom crnih rupa, a filozofi najavljivati Kraj Hrvatskog Prvenstva, rekompoziciju čovjekove duše i ljudskog društva u cjelini.

Sve dok negdje krajem svibnja novine ne objave da je Dinamo prvak, sa šezdeset tri boda prednosti pred Hajdukom, hajdukovci teško optuže nogometni savez, podsjećajući na onaj Pristovnikov nedosuđeni penal, a vojska vjernih navijača opet radosno stane u red za ulaznice za prvo kolo sljedećeg prvenstva. Najlakše bi, jasno, bilo reći da su ljudi nepopravljivo i beznadno glupi, i kako bi se i ovca, da je šest puta zaredom namamiš vodom i svaki put klepiš drvenom letvom po glavi, najkasnije sedmi put zapitala je li stvarno baš toliko žedna. Nije, međutim to. Odveć je jednostavno i banalno to objašnjenje. Mnogo je ozbiljnija stvar posrijedi.

Ja sam najbliži klasičnom agnosticizmu. Ne vjerujem u Boga, ali ne isključujem mogućnost da iza Hrvatske nogometne lige stoji neki viši entitet, koji ljudska vrsta na ovom stupnju razvoja još nije u stanju spoznati i shvatiti. Ima tu nešto, mora biti. Čemu inače sve, čemu život, čemu mi, čemu Anas Sharbini?

Slobodna Dalmacija, 08.08.2011.

Peščanik.net, 09.08.2011.

NOGOMET / FUDBAL