Da nije, eto, jednog bizarnog podatka iz studije Ekonomskog instituta u Zagrebu, koja razotkriva skandaloznu potrošnju proračunskog novca na krvopije iz općinskih birokracija – od četiri stotine dvadeset devet hrvatskih općina, čak polovica na plaće službenika potroši pola svog budžeta! – nikad ja ne bih saznao da su Civljane općina.
Naselje koje je malo čak i za zaseok, dvadesetak raštrkanih starih kuća u kojima žive četrdeset i četiri stanovnika (brojkom: 44), diči se tako gordim statusom općinskog središta. Toj slavnoj hrvatskoj općini pripada još i selo Cetina sa svojih stotinu i devedeset šest stanovnika (brojkom: 196), i to je – samo trenutak, da još jednom provjerim u popisu stanovništva – otprilike sve. Dva sela s ukupno dvjesto četrdeset stanovnika cijela su jedna općina.
Zašto se općina zove Civljane, kad je selo Cetina četiri – pet puta veće, razumno je, ali krivo pitanje. Točno pitanje – o da, i toga ima u bespućima hrvatskog besmisla, naime točnih pitanja – točno pitanje dakle nije zašto se općina zove Civljane, već zašto se Civljane zovu općina?
A zaseok Civljane u Šibensko-kninskoj županiji, vjerovali ili ne, prava je pravcata općina. Imaju tročlano Općinsko poglavarstvo s predsjednikom i dva zamjenika, imaju Općinsko vijeće s predsjednikom, dva zamjenika i još osam vijećnika, imaju općinskog načelnika i općinskog donačelnika, pročelnicu upravnog odjela i voditelja odsjeka za proračun i financije.
Dvadesetak ljudi skrbi za razvoj i procvat te male, ali ponosne općine, ukratko – svaki dvanaesti stanovnik je neki pročelnik, načelnik, vijećnik, predsjednik ili zamjenik. Kad bi Grad Zagreb imao tako efikasnu upravu, imao bi četrdeset pet hiljada gradskih vijećnika i još dvadesetak hiljada načelnika, pročelnika i njihovih zamjenika.
Zato, vidite, u Zagrebu ništa ne funkcionira kako treba, dočim u Civljanima sve ide kao po loju. Općinsko poglavarstvo zatraži od Općinskog vijeća financijski izvještaj, predsjednik Općinskog vijeća naloži svome zamjeniku da pozove načelnika Općine, ovaj naloži svome donačelniku da zovne pročelnicu Upravnog odjela, a gospođa pročelnica onda telefonom nazove kolegicu pročelnicu općinskog Odsjeka za proračun i financije.
Alo Mare, alo Vlatka
– Alo, Vlatka, jesi li ti?
– Mare?! Zašto bogati držiš telefon na uvu?? – zbunjeno onda gospođa pročelnica pita kolegicu iz Upravnog odjela, koja sjedi preko puta nje, drži na uhu službeni mobitel isključen zbog neplaćenih računa prije šest mjeseci, i preko njene glave gleda u hrvatski grb na zidu.
– Nemoj me sad i ti gnjavit, znaš da načelnik oće da se poštuje procedura – odgovori nervozna Mare. – Sad me opet zva na mobitel, cilo jutro me zajebava za taj izvještaj.
– Mare, čujen te – dobaci u to načelnik Općine Civljane sa dna stola ne dižući pogled s listića iz kladionice.
– Prisluškuje službene telefone – šapne onda gospođa Mare urotnički dlanom pokrivši mobitel.
Veselo je tako za stolom u maloj sobici Općine Civljane, ali poštuje se procedura. Vozač tajnice Odsjeka za proračun i financije predao je onda izvještaj vozaču glasnogovornika ureda općinskog načelnika, i niti dva mjeseca kasnije na stol načelnika Općine Civljane stigao je financijski izvještaj Odsjeka za proračun i financije s precizno specificiranim proračunom od ukupno tri stotine tisuća kuna. Plus minus.
– Trista iljada kuna?! – zacaklile se načelniku oči. – A pomoć od države?
– To je skupa s državnom potporom – s dosadom u glasu će pročelnica Proračuna i financija. – Ukupno trista iljada kuna.
– Pa dobro, nije loše, a? – zadovoljno će se načelnik okrenuti donačelniku. – A koliki su od toga rashodi?
– Milijun. I nešto sitno.
– Tiboga! Puno – iznenadi se načelnik. – Ajmo po redu. Koliko ide na plaće zaposlenih u općini?
– Milijun – rezignirano će pročelnica. – I nešto sitno.
– Znan to, nego koliko ide na naše plaće?
– Kažen, milijun i nešto sitno.
– Miljun na plaće?! Pa koliko onda od onih trista iljada ostane za službene mobitele, dnevnice, božićnice i benzin?
– Nikoliko. Ništa.
– A za infrastrukturu, ceste, rasvjetu, socijalu, sport, kulturu, uređenje sela i te stvari?
– Kažen, ništa.
– Kad se od trista iljada podili miljun za plaće, ne ostane ništa?!? – iznenadio se načelnik.
– Ništa. Milijun je više od trista iljada.
– Pero, čuješ li ti ovo? – nasmijao se načelnik, koji veću pizdariju u životu nije čuo. – Da je miljun više od trista iljada!
– Jebiga, Ante, kad zapošljavaš po političkon podobnosti umisto po stručnosti. Dobro mi i stojimo ko nan vodi financije – zajebava ga donačelnik, pa se okrene gospođi Vlatki. – Ajde reci, ako je milijun za plaće više od trista iljada iz budžeta, kako mi onda podilimo plaće?
Jutarnji sudoku
I zaista, kako službenici zaposleni u Općini Civljane podijele plaće jedna je od većih zagonetki svemira. Rashodi za njihove plaće tri puta su veći od ukupnih prihoda općine, uključujući tu i pomoć države. To je, rekoh, jedna od većih svemirskih zagonetki, ali ne i najveća. Najveća je zagonetka svih dimenzija svemira, uključujući i onu u kojoj je tristo tisuća više od milijun, misterij pred kojom su nemoćni i Stephen Hawking i Daniel Dennett i cijela vatikanska Kongregacija za nauk vjere – čemu uopće Općina Civljane?
Čemu općina koja postoji samo zato da podijeli plaće za svoje službenike, a da pri tom – sve i kad bi se izvrnula poput čarape – ni za njih šestoro nema dovoljno, nego jedva za dvoje? Općina Civljane, međutim, postoji. Ona jest. A sve što u prirodi jest, ima svoj razlog. Mora ga imati. I ne računa se rubrikama prihoda i rashoda.
Veliki je to izazov za suvremenu filozofiju i teologiju: sam smisao života na zemlji, smisao našeg bivanja u neprekidnim ciklusima življenja i umiranja – tek je lagani sudoku za jutarnju razbibrigu u odnosu na pitanje o smislu postojanja Općine Civljane u Šibensko-kninskoj županiji.
Slobodna Dalmacija, 16.01.2012.
Peščanik.net, 18.01.2012.