Stvar se otela kontroli i sada već izgleda kao priličan izazov za modernu medicinu. Čuveni televizijski dijagnostičar dr House, da je psihijatar, obožavao bi takve slučajeve.
– Kad ste prvi put primijetili da se nešto događa? – pita on pacijenta, mladog čovjeka kockaste glave zaularene skupom bordo kravatom, sa frizurom i naglaskom američkog marinca.
– Pre tačno tri godine, kad sam preuzeo mesto ministra spoljnih poslova – odgovara pacijent perfektnim harvardskim akcentom. – Pitao me novinar nekog tabloida šta za novi posao kaže žena Nataša, a ja ni pet, ni šest: Kosovo je Srbija.
– Ne razumijem, zašto bi supruga…
– Nije ona to rekla, nego ja, shvatate? Iz čista mira. I od tada stalno tako.
I od tada stalno tako. Prodavačica kajmaka na Kalenića pijaci pita Vuka Jeremića „koji ćete, komšija, imam lepi mladi, od jutros, ili ovaj jučerašnji?“, a srpski ministar vanjskih poslova najprije pokupi prstom s noža mladi kajmak, pa onaj stariji, žvače ga dvije minute poput sommeliera, najradije bi od oba uzeo po kilo, pa se na kraju ipak odluči i kaže: „Kosovo je Srbija!“
Supruga mu se Nataša, recimo, već navikla na te situacije. Zove ga zbog vremenske razlike u gluho doba noći, on na drugom kraju svijeta na nekom diplomatskom prijemu, a ona voli da ga zajebava dok je na diplomatskim prijemima. „Jel me voliš?“, pita ona mazno. „Aha“, odgovara on šeprtljavo u mobitel, a sve mu se obrazi rumene pred ministrima vanjskih poslova Čada, Malija i Indonezije. „Pa reci onda“ ne da se ona. „Šta?“, pravi se Vuk glup. „Reci da me voliš“, vragolasto će žena. „Pa znaš da da“, vadi se Jeremić, pa se glupavo smješka i sliježe ramenima prema zbunjenim diplomatima. „Reci ’volim te’“, navaljuje Nataša. A Vuk Jeremić se ispričava kolegama, okrene im leđa, pokrije lijevom rukom usta i mobitel, pa šapne: „Kosovo je Srbija!“
– I tako, kažete, stalno?
– Stalno.
– Hm – razmišlja dr House – vama je, pretpostavljam, jasno da je to besmislica?
– Kosovo je Srbija.
– Molim?
– Kažem, jasno mi je. Razume se.
– Pokušajte, recimo, nešto što ne samo da ima smisla, nego ih ima, recimo, dva.
– Dva smisla?
– Tako je – trijumfalno ustane doktor. – Neka dvosmislena rečenica. Tako će sugovornik razmišljati što ste htjeli poručiti, a vi ćete imati vremena da se saberete.
– Ukratko, vi hoćete da umesto besmislica govorim dvosmislice?
– Točno.
I tako, da skratim priču, krenuo Vuk Jeremić u posjetu Berlinu, Duetsche Welle tim povodom razgovarao sa predstavnicima svih stranaka u Bundestagu, ovi svi lijepo diplomatski podržavaju europski kurs Srbije, neki reda radi spomenu i kako valja dovršiti reforme i nastaviti dobru suradnju sa Haškim sudom, drugi, malo realniji, dodaju i kako Njemačka ima previše svojih problema da bi žurila u raspravi oko srpske kandidature za EU, a Vuk Jeremić im u izjavi pred put iz čista mira odgovorio:
„Bojim se da onaj ko veruje da bi se Srbija između Evropske unije i Kosova odlučila za Evropu i odrekla Kosova, nije u pravu: za srpski narod Kosovo ima duboko istorijsko i duhovno značenje, ono je, na neki način, naš Jerusalim.“
– Rekli ste, Kosovo je srpski Jeruzalem?
– Aha.
– To je jako dobro – udario je štapom o pod dr House. –Vidite kako napredujemo?
– Da, da – zbunjeno je klimao glavom Vuk Jeremić.
– A one pilule, uredno pijete?
– Svako jutro – vedro će Vuk.
– Sjajno. Onda, vidimo se opet sutra, u šest?
– Kosovo je srpski Jerusalim!
– Divno – orosile se doktoru oči.
I od tada Vuk Jeremić, što god da ga ljudi pitaju, veselo odgovara „Kosovo je naš Jerusalim“. A diplomati, novinari i politički analitičari ostaju zbunjeni. Što je mladi šef srpske diplomacije time htio reći? Ako je, naime, „Kosovo naš Jerusalim“, tko su to „mi“? Tko su u toj briljantnoj diplomatskoj dvosmislici bliskoistočni Srbi?
– Kako to mislite? – nadmoćno će Vuk Jeremić.
– Bit ću precizniji: Jeruzalem je sveti grad i za Židove i za Arape. Ako je dakle Kosovo srpski Jeruzalem, jesu li onda Srbi kosovski Izraelci ili Palestinci?
– To je barem jednostavno. Vidite – olabavio je Jeremić kravatu, sastavio dlanove i duboko uzdahnuo – Kosovo je srpski Jerusalim.
Stvar je, naime, upravo upadljivo jednostavna. Jeruzalem je kolijevka židovske historije, oduvijek su Židovi – nebeski, Obećani narod – živjeli tu, tu su njihovi hramovi i grobovi, i svetinja najveća od svih, Solomonov hram – pozivaju se Židovi na rezoluciju 181 Ujedinjenih naroda koju su Palestinci glatko odbili – i nikad ih nije napustila nada i vjera da će se jednog dana vratiti u zemlju Izraelovu i svoj Sveti grad, da će Jeruzalem opet biti srpski. Pardon, židovski.
– Znači, Srbi su kosovski Židovi?
– Dabome. Jerusalim je jevrejsko Kosovo.
I eto Jeremića na obalama Ibra poput Mojsija, udara štapom o tlo i rastvara se rijeka pred kolonom Srbalja na kraju dugačkog puta kući.
– Ukratko, vi ste okupirali Kosovo?
– Kako to mislite? – odgovara zbunjeno Jeremić.
– Lijepo. Ako se ne varam, Jeruzalem jest pod izraelskom upravom.
– Sve ste krivo shvatili. Vidite – diplomatski se smješka Vuk Jeremić – Kosovo je srpski Jerusalim.
Stvar je, naime, upravo upadljivo jednostavna. Izrael je Palestinu zauzeo klasičnom okupacijom pod krinkom međunarodnog protektorata, do danas su Palestinci u Izraelu građani drugog reda, šezdeset godina izraelska vojska etnički čisti historijsku Palestinu, ubija arapsku nejač i tjera narod s njegova ognjišta, protiv rezolucije UN-a jednostrano proglašavajući Jeruzalem izraelskim. Ukratko, Židovi su bliskoistočni Albanci.
A Jeruzalem je, sad vam je jasno, kolijevka palestinske historije, oduvijek su biblijski Palestinci živjeli tu, tu su arapski hramovi i grobovi, i svetinja najveća od svih, Al-Aqsa, stijena s koje je Muhamed uzašao na nebo, hiljadama godina trpe oni na svojoj zemlji tuđinski jaram, sve od rimskog imperija do izraelske okupacije – pozivaju se Palestinci na rezoluciju UN po kojemu Jeruzalem treba biti pod međunarodnom upravom, i rezoluciju 478 po kojoj je odluka Izraela da proglasi Jeruzalem glavnim gradom izraelske države ništavna – i nikad ih nije napustila nada i vjera da će se jednog dana vratiti na stijenu Prorokovu i svoj Sveti grad, da će Jeruzalem opet biti srpski. Pardon, palestinski.
– Znači, Srbi nisu kosovski Židovi, nego Palestinci?
– Dabome. Jerusalim je palestinsko Kosovo.
I eto Jeremića poput Abdel-Rahman Abdel-Raouf Arafat al-Qudwa al-Husseinija, znanog i kao Yasser Arafat, kako po međunarodnim konferencijama traži srpsku samoupravu na Kosovu i suverenitet nad srpskim Jeruzalemom.
– Ukratko, vi tražite podjelu Kosova?
– Kako to mislite? – odgovara zbunjeno Jeremić.
– Lijepo. Ako se ne varam, Izrael je danas prilično podijeljen.
– Sve ste krivo shvatili. Vidite – diplomatski se vrpolji Vuk Jeremić – Kosovo je srpski Jerusalim.
Stvar je, naime, upravo upadljivo jednostavna. Palestinci se za svoju takozvanu državu do danas bore klasičnim terorizmom pod krinkom međunarodnog protektorata, šezdeset godina palestinski teroristi ubijaju židovsku nejač i tjeraju narod Izraelov s njegova ognjišta, protiv rezolucije UN-a jednostrano proglašavajući Jeruzalem arapskim. Ukratko, Palestinci su bliskoistočni Albanci.
A Jeruzalem je, sad vam je jasno, kolijevka židovske historije, oduvijek su Židovi – nebeski, Obećani narod – živjeli tu, tu su njihovi hramovi i grobovi, i svetinja najveća od svih, Solomonov hram…
– Dobro, dobro, to ste već rekli. Samo mi jedna stvar nije jasna.
– Recite – samopouzdano će šef srpske diplomacije, potpuno i bez ostatka uvjeren u oba smisla svoje dvosmislice.
– Niste li vi Srbi kršćani?
– Da, i? – zbunjeno će Vuk.
– Bit ću precizniji: Jeruzalem je sveti grad za židove i muslimane, ali i za kršćane. Ako je dakle Kosovo srpski Jeruzalem, nisu li onda Srbi, hm, kosovski kršćani?
– To je barem jednostavno. Vidite – olabavio je Jeremić kravatu, sastavio dlanove i duboko uzdahnuo – Kosovo je srpski Jerusalim.
Stvar je, naime, upravo upadljivo jednostavna. Jeruzalem je kršćanska kolijevka, poteklo je kršćanstvo upravo iz toga grada, tu je Isus razapet i uskrsnuo, tu su kršćanski hramovi i grobovi, i svetinja najveća od svih, crkva Isusova groba, i nikad ih nije napustila nada i vjera da će se jednog dana vratiti u svoj Sveti grad, da će Jeruzalem opet biti srpski. Pardon, kršćanski.
– Znači, Srbi su kosovski križari?
– Dabome. Jerusalim je hrišćansko Kosovo.
I eto Jeremića pod zidinama Prištine poput križarskog vojskovođe Godfrieda Bouillonskog, padaju i arapske i židovske glave, rastvaraju se vrata grada Jeruzalema i opet je bazilika Svetog groba pod zaštitom rimskog mača.
– Ukratko, vi ste okupirali Kosovo u ime rimskog pape?
– Kako to mislite? – odgovara zbunjeno Jeremić.
– Lijepo. Ako se ne varam, križarske ratove je vodila papina vojska.
– Sve ste krivo shvatili. Vidite – diplomatski muca Vuk Jeremić – Kosovo je srpski Jerusalim.
Stvar je, naime, upravo upadljivo jednostavna. Jeruzalem su u križarskim ratovima zauzele papine legije, stotinu godina srednjevjekovni je vatikanski NATO etnički čistio Jeruzalem od nevjernika, ubijao arapsku i židovsku nejač, i tjerao starosjedioce s njihova ognjišta, jednostrano proglašavajući Jeruzalem svojim Svetim gradom. Ukratko, papini su katolički križari bili bliskoistočni Srbi. Pardon, Albanci: Srbi u tom slučaju dođu bliskoistočni Arapi. Odnosno kosovski Arapi. Židovi. Jebiga, sad mi se sve pomiješalo.
– To sad već ima smisla.
– Ima?! – zbunit će se Vuk Jeremić.
– Naravno. I to tri.
– Tri?!
– Da – udarit će štapom o pod dr House. – Vidite kako napredujemo? Do jučer ste govorili besmislice, a sad već trosmislice!
I od tada stalno tako. Prodavačica kajmaka na Kalenića pijaci pita Jeremića „koji ćete, komšija, imam lepi mladi, od jutros, ili ovaj jučerašnji?“, srpski ministar vanjskih poslova gleda najprije mladi kajmak, pa onaj stariji, najradije bi od oba uzeo po kilo, sve dok mu prodavačica ne pruži prst kajmaka na vrh noža, „odluči se bre, komšija, probaj, čega se bojiš?“, a Vuk Jeruzalemić spremno odgovori: „Bojim se da onaj ko veruje da bi se Srbija između Palestine i Izraela odlučila za međunarodni protektorat i odrekla Jerusalima, nije u pravu: za arapski narod Vatikan ima duboko istorijsko i duhovno značenje, on je, na neki način, kosovska Mitrovica!“
Peščanik.net, 01.06.2010.