- Peščanik - https://pescanik.net -

Sovjetizovani postmodernizam

 
Prošlonedeljni događaji dali su jasan odgovor na pitanje kako Vladimir Putin vidi sledećih šest godina svog predsednikovanja. Dakle, imali smo proslavu Prvog maja. Vidimo tetkice iz stambenog kako bodro mašu zastavicama, čujemo sovjetske pesme iz zvučnika, a more plakata s citatima voljenog rukovodioca ljuljaju se na ekranima televizora. I kao apoteoza ove dirljive predstave – tandem na čelu kolone radosnih demonstranata. Vrh rukovodstva prosto sliven s narodom. Reklo bi se, punom parom nazad u SSSR. Potpuna renesansa sovjetske estetike, izdašno začinjena novim začinima postmodernizma. Stapanje s narodom se dalje produžilo u novoarbatskoj pivnici „Žiguli“ gde su se tandemu pridružili istaknuti radnici u svojim čuvenim grubim radničkim rukavicama. No beli mantilić čvrsto pripijen uz telo (još koji dan) presednika Medvedeva, ipak je bio i ostao glavni događaj zabeležen na poslednjoj proslavi prvomajskog praznika. Da li je to bio tajni znak upućen javnosti (kao) „radim; ne brinite, sve je pod kontrolom“ ili je to bio samo još jedan (ovoga puta novi) kostim lakrdijaša kojeg mu je na silu obukao njegov stariji partner, ostaje nam samo da nagađamo.

Ista se priča ponavlja i s prvim sledećim praznikom koji nas čeka, a to je 9. maj – Dan pobede nad fašizmom. Kako vreme prolazi, tako ruski načelnici sve više sebi u čast prisvajaju ovaj jedini pravi ruski praznik. Poslednjih dana, zbog beskonačnih proba predstojeće vojne parade, čitav saobraćaj u gradu je nekoliko puta satima bio obustavljan.

Zvanična propaganda nas upozorava da ne gunđamo i uverava nas u to da nam se svima valja pomučiti radi prazničnog događaja kojim će biti obeležen dan Velike pobede. Radi se o slavi i dostojanstvu zemlje. Oni pokušavaju da nas ubede u to da su mladi ljudi koji se kao guske gegaju skockani u bataljone i kloparave kolone oklopnih vozila proizvedenih pre najmanje 30 godina, obavezni atributi nacionalnog ponosa koji je (evo baš sad) u fazi intenzivnog preporoda. Pri tom, nacionalnom ponosu nimalo ne smeta to što ni posle 67 godina od Velike pobede, 100 hiljada veterana Velikog otadžbinskog rata još uvek nema osnovne uslove za normalan život. To znači da starci i starice koji će ovih dana ponovo najmanje sto puta čuti kako ova zemlja njima duguje to što danas ima, još uvek žive u svojim kućama bez centralnog grejanja, bez vode i (da prostite) s klozetom iza kuće. To (opet ću ponoviti) nacionalnom ponosu ni najmanje ne smeta. Nacionalnom ponosu ne smeta ni to što Putinovo dve godine staro obećanje da će svim veteranima biti rešeno stambeno pitanje, niko i nema nameru da ispuni. A i zašto bi? Pa nisu to momci iz čuvene stambene zadruge „Jezero“. To su samo starci koji služe tome da ukrase naše praznike. I na sve to, takođe kao ukras, ove godine imamo i jedan čisto postmodernistički gest: predsednik Centralne izborne komisije (kako ga je Medvedev jednom prilikom nazvao) „čarobnjak“ Čurov, nagrađen je ordenom Aleksandar Nevski, odličjem koje odgovara visokom oficirskom ordenu za hrabrost i odvažnu borbu na bojnom polju.

Na međunarodnoj konferenciji posvećenoj problemu protivraketne odbrane, naše ministarstvo odbrane i dalje uporno nastavlja da zvecka zarđalom gvožđurijom već odavno zrelom za staro gvožđe. Organizatori su unapred obećali da će na konferenciju doneti kompjuterski model koji će neoborivo dokazati činjenicu da su NATO i njegov novoplanirani protivraketni sistem EuroPRO, ustvari direktna „pretnja ruskom nuklearnom potencijalu“. Mnogo puta sam pisao kako nije nimalo slučajno to što se Moskva uopšte ne trudi da dešifruje ovaj eufemizam. U protivnom bi ona morala da objasni sledeći scenario: s namerom da unište ruske rakete, SAD prve nanose nuklearni udar, a protivraketni sistem PRO presreće ruske rakete poslate kao uzvratni udar na ovaj natovski napad. Meni se činilo da su se čak i oni koji vole da naduvavaju protivraketnu histeriju, uvek ustručavali da naglas ispričaju ovaj bezumni scenario. On je zasnovan na pretpostavci da će jednoga dana, neki idiot iz američkog rukovodstva rešiti da proveri da li je sistem PRO u stanju da presreće ruske nuklearne rakete ili ne. Činilo mi se da se snebivaju da otvoreno govore o mogućnosti međusobne nuklearne tuče sa zemljom od koje čekamo investicije i uvoz savremenih tehnologija. Izgledalo mi je da Moskva razume koliko bi to bio čudan način poziva na uzajamnu saradnju.

No ipak se ispostavilo da se ovoga puta nimalo ne ustručavaju. I mada je predsednik, u svojoj dobrodošlici pozvao sve prisutne eksperte na uzdržani i mirni dijalog, organizator je demonstrirao nešto sasvim drugo. Bio je to vatromet do danas neviđene otvorenosti. Raskrivajući doskora strogo čuvane vojne tajne, Ministarstvo odbrane je pred učesnicima konferencije izvelo pravi hladnoratovski striptiz. Na kompjuterskim monitorima delegata, ruske nuklearne rakete startuju iz raketnih baza u Kozeljsku, Tatišćevu i Tejkovu i smelo lete put Njujorka i Los Anđelesa, a zamenik načelnika generalštaba s tugom u glasu konstatuje kako ove rakete mogu biti (avaj!) presretnute i oborene.

Prezentacije ove vrste imaju jednu prednost. One nam jasno pokazuju kako izgleda i koliko vredi mišljenje onih koji su ih pripremili. Naime, pokazalo se da je vrednost argumenata iznetih u ovoj diskusiji bila jednaka nuli. Da bi neka tema postala predmet ozbiljnog spora, za početak se moraju dogovoriti osnovni podaci uključeni u priču oko koje se sporimo. Međutim, tokom konferencije se ispostavilo da se ruski eksperti za NATO prilično razilaze u procenama opšte efikasnosti EuroPRO do 2020. godine. Uzgred, Amerikanci su svojevremeno pozivali ruske kolege da posete njihove raketne baze i da na licu mesta izvrše sve odgovarajuće provere i potrebna merenja. Na ovu razumnu ponudu ruska strana je ostala potpuno gluva. I stvarno, ova saradnja bi samo otežala pripremu kompjuterskih dokaza o istinitosti tvrdnji naših vojnih načelnika.

Ni generalštab se nije nimalo ustručavao. Ograničavanje i kontrola proizvodnje nuklearnog oružja je danas najbolji način podrške međunarodne bezbednosti – rekao je u svojoj blagoglagoljivoj besedi načelnik generalštaba general Makarov. To jest, samo strah od međusobnog totalnog uništenja može sprečiti rat između Rusije i SAD. Do juče su ruski rukovodioci stidljivo i s ustručavanjem objašnjavali svetu da je politika ograničavanja i kontrole nuklearnog oružja samo nakazni rudiment politike hladnog rata i da zbog ogromne količine nuklearnog oružja koje je nasledila od SSSR-a, Rusija na toj činjenici, nažalost, mora da zasniva svoje planove o naoružanju. A sada je, kako vidimo, pala nova naredba: nema više ustručavanja.

I general Makarov je bez imalo ustručavanja rekao da je Rusija spremna da u određenim okolnostima izvrši preventivni udar po objektima PRO razmeštenih u Evropi. To je istovremeno bio i odgovor na zbunjena pitanja svih onih koji su se interesovali o strateškom smislu postavljanja raketnog sistema Iskander u Kalinjingradu. Sve u svemu, Moskva preti ratom. Baš kao onaj udarac izutom cipelom Nikite Sergejeviča (Hruščova) po govornici u dvorani Ujedinjenih Nacija. No danas mi to izvodimo mnogo kulturnije. Mi danas, ako niste znali, umemo da pravimo i kompjuterske simulacije.

I na kraju, kao apoteoza svega – inauguracija Putina na svih šest kanala državne televizije. Čisti sjezd KPSS. Kao i do sada, jedina nada nam je Medvedev. Valjda će i ovoga puta obući nešto veselo.

 
Ежедневный Журнал, 05.05.2012.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 10.05.2012.