- Peščanik - https://pescanik.net -

Spirala zla od Jajinaca do Manježa

Kamo dalje, rođače, pitao se Džoni Štulić u jednoj od svojih pesama polovinom osamdesetih, znajući da „raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija“.

I, zaista, kamo dalje, pitamo se dok ovih dana pratimo aktivnosti i u štampi čitamo izjave visokih funkcionera Republike Srbije i Demokratske stranke.

Slučaj je hteo da se gotovo istoga dana u Beogradu zabrani Parada ponosa i da se u memorijalnom parku Jajinci obeleži pomen na žrtve fašizma u Drugom svetskom ratu.

Paradu ponosa je svojim ukazom zabranio ministar policije, prećutno priznavši da nije voljan da zaštiti jednu manjinsku zajednicu građana. Veoma je zanimljivo da je njegovu odluku podržao Milan Marković, ministar za ljudska i manjinska prava, što je valjda jedinstven slučaj u civilizovanom svetu. Međutim, nepoštovanje Ustava i zakona od strane državnih institucija i njenih predstavnika nije jedini bezobrazluk koji ovih dana kao građani trpimo, nego nam se uz to podmeće još i koska da je reč o pobedi, nipošto kapitulaciji države pred dugo najavljivanim nasiljem od strane ultradesničarskih organizacija. „Zabranom Parade ponosa država nije kapitulirala, nego bi kapitulirala kada bi zbog straha od kritike dozvolila održavanje tog skupa po cenu ugrožavanja života”, prenosi Beta veleumnu izjavu Milana Markovića televiziji B92, a koju je odmah zatim obrazložio sledećim rečima: “Država je uradila jedino što je mogla da uradi i što bi svaka normalna država uradila, da zabrani sve skupove koji bi mogli da dovedu do ugrožavanja života i materijalnih dobara.”

Čekajte, ministre, pa “kakva vam to reč iz ograde izlete zubne”, pitamo se u stilu starog Homera. Zar nije obaveza, kako rekoste, normalne države, da zaštiti život svakog njenog građanina ukoliko postoji procena da je on ugrožen? Pri tom, tačno se zna i od koga je učesnicima Parade ponosa prećeno. Umesto da ste prema slovu zakona zabranili aktivnosti tih organizacija i njihovih pripadnika, koji, uzgred rečeno, godinama unazad Srbijom seju mržnju i strah, vi ste manjinskoj grupaciji uskratili pravo na javno okupljanje i slobodu kretanja, istovremeno odbijajući da je zaštitite od najavljenih pretnji, čime ste dvostruko prekršili najviši pravni akt Srbije.

U petak, 30. septembra, država Srbija je, dakle, kapitulirala pred klerofašističkim i neonacističkim pokretima i partijama. Još gore od toga, država je time sa njima potpisala pakt. Nije normalna država u kojoj, na primer, do zuba naoružani pripadnici JSO imaju, a LGBT građani, malinari ili putari – nemaju pravo na javno okupljanje.

Uprkos tome, Marković je rekao da su ljudska prava u Srbiji na visokom nivou i da je prošlo vreme socijalističkih štosova, kada su se građani unapred hapsili. Simptomatično je da je u svojoj izjavi Marković pomenuo nerede u Londonu, a da su upravo tim scenarijom Dveri srpske pretile nasiljem na dan Parade ponosa i pozivale predsednika Tadića da je zabrani.

Marković zatim kaže: “Država ima monopol fizičke sile i tu nema dileme. Zar neko zaista misli da država ne može da obezbedi samu Paradu ponosa?”

I odmah dodaje: “Država mora odgovorno da proceni posledice događaja i kada proceni da će biti ugroženi ljudski životi i imovina, onda je normalno da reaguje i zabrani takve skupove.”

Izgleda, zaista, da Markoviću prilikom davanja ove izjave nije bilo sasvim dobro, makar onoliko koliko Dačiću nije bilo dobro kada je francuskog kolegu upoznavao sa kulturnim i istorijskim spomenicima Beograda, jer poslednja Markovićeva rečenica je zapravo ona Dačićeva: “Tu su, u stvari, bili Turci.”

“Srbija”, naravno, “želi da zauvek izađe iz istorijskih spirala nasilja i mržnje, i da gradi svoje spokojstvo i blagostanje rešavajući mirno i na demokratski način probleme sa onima uz koje živi.” Takođe: “U Srbiji, u kojoj se čvrsto baštini antifašistička tradicija, svaki čovek i svaka nacionalna zajednica prihvaćeni su kao ravnopravni članovi društva.”

Taman da čovek pomisli da je Marković po drugi put među Srbima, kad se u etru oglašava spiker i prenosi Tanjugovu vest dodajući da je prethodne rečenice izgovorio predsednik Boris Tadić na memorijalnom skupu u Jajincima.

Čekajte, predsedniče, pa kakva vam reč to iz ograde izlete zubne? Uz dužno poštovanje žrtava i mesta održavanja pomena, ne možemo a da se ne zapitamo: znate li, gospodine Tadiću, šta govorite? Pred senima Srba, Jevreja i Roma koji su stradali u Drugom svetskom ratu spominjete antifašizam, a samo dan ranije kapitulirate pred srpskim klerofašistima i neonacistima koji, zaslepljeni mržnjom, upućuju poruke zastrašujuće sadržine pripadnicima LGBT građana, koji danas za njih predstavljaju isto ono što su žrtve pred kojima spominjete antifašizam, kao i njihove zajednice, predstavljale za naciste iz Drugog svetskog rata.

I još se, gospodine predsedniče, usuđujete da kažete: “Budite sigurni da ću i nadalje braniti građanska i ustavna prava svih građana i da ću braniti mir i jednake mogućnosti za sve.”

Kamo dalje, vratimo se Štulićevom stihu, kamo dalje sa ovolikoom količinom licemerja, neljudskosti i poganluka koje nam svakodnevno serviraju visoki funkcioneri Republike Srbije i Demokratske stranke, pitamo se na kraju. Može li se sa tako bestidnim ponašanjem izaći iz onih spirala zla koje sami spominju. Ne, naravno. Ali, mora se shvatiti da su mnogi srpski političari i neonacisti deo iste spirale koja lako, suviše lako, raspolaže tuđom mukom, zbog čega se najpre sa njom moramo pozabaviti. No, to uopće nije mala zajebancija.

 
Peščanik.net, 04.10.2011.