- Peščanik - https://pescanik.net -

Split Pride 8. juna

Razgovor sa Ljubomirom Mateljanom vodila Carla Horvat Crnogaj.

Razgovarali smo s Ljubomirom Mateljanom, koji sebe predstavlja kao – koordinator udruge Rišpet i homoseksualac u sretnoj vezi. Gej kao riječ ne preferira, jer je posuđenica. Sjedeći u splitskom kafiću s velikim bedžem u duginim bojama, ništa na njemu ne odaje da mu se za samo nekoliko dana sprema splitska povorka ponosa – kao i sve ono do nje i nakon nje.

Rišpet, prema splitskom narječju za poštovanje, udruga je koja je nastala od volontera prve dvije Povorke ponosa u Splitu, i na taj način preuzela ulogu koju su do sada nosile Domine, feministička udruga koja je prve dvije godine bila suorganizator Povorke. „To je bilo tek u veljači ove godine“ –  skromno će reći Ljubomir – „Dakle mi smo mlada udruga civilnog društva.“, i sa zahvalnošću ukazuje na savjetodavnu i mentorsku pomoć Kontre i Iskoraka. „Nakon toga smo dobili vjetar u leđa i počeli organizirati i tjedna događanja u kulturi, što sada pred Pride nažalost ne možemo održavati.“

Što se promijenilo u Splitu da se sada splitska povorka održava od strane lokalne LGBT zajednice?

Ono što se dogodilo nakon Split Pridea 2011. mislim da je pobudilo u mnogima – koji do sada nisu imali aktivističke inicijative – želju da isprave, poprave ono što prolazi pored njih, na što do tada nisu reagirali, ali nisu niti imali priliku. Taj je Pride kristalizirao probleme s obje strane – s jedne strane da je LGBT zajednica jako ugrožena, a s druge strane da postoji ona strana koja je jako agresivna. To je ono što se desilo nama, volonterima i aktivistima, i potaklo tu želju da svojim licima zastupamo naše pravo da budemo građani, što i jesmo.

A šira javnost?

Ljudi se nisu htjeli identificirati s fašizmom koji se događa. U ljudima koji nisu LGBT populacija dogodio se jedan moment prepoznavanja da postoji skupina ljudi koji su ugroženi. Čak bih se usudio reći nešto jako klimavo – da je Split Pride nešto najbolje što se Splitu moglo dogoditi. On je indicirao neke stvari koje su od sada bile skrivane u ormaru – taj latentni fašizam kad je isplivao – on je prepoznat kao fašizam. Na sljedećem Prideu je odmah i policija bolje reagirala, Europa se ogradila od takvog fašizma. Mislim da je sve manji i manji broj osoba koje misle da mogu doći i kazati ‘pedere treba ubiti.’

A je li se to odrazilo na svakodnevicu LGBT osoba?

Mogu govoriti samo u svoje ime – jer neke je to prepalo, neki su se dakle povukli – a nekima je to dalo vjetar u leđa. Osobno ću reći da se sa svojim dečkom ljubim na ulici, kad osjetim potrebu. Do sada nismo doživjeli nekakvu agresiju. Ljudi znaju biti iznenađeni, očito jer ne očekuju zagrljeni muški par.

I kako je to biti gej aktivist u Splitu pred treću povorku Ponosa?

Ne volim govoriti baš o sebi, ali mogu reći da je moja mama jako ponosna na mene!

Unazad nekoliko dana politička se atmosfera u Splitu jako promijenila za LGBT osobe. Kako je došlo do toga?

Tijekom lokalnih izbora smo održali tribinu sa koje smo pozvali sve kandidate za gradonačelnika ili gradonačelnicu Splita. Gospodin Baldasar je odmah tada rekao da će sudjelovati u povorci, kako je to i prošle godine napravio, samo što će ove godine to učiniti u funkciji gradonačelnika. Dakle nakon Keruma, koji je protuzakonito pokušao promijeniti rutu i uskratiti nam pozornicu – što je i uspio, a ono prvo nije, samo zato što je protuzakonito – imamo Baldasara  koji je odmah nakon izbora rekao da će napraviti LGBT centar. I da mu je izrazito bitno da bude gradonačelnik svih građana.

Što misliš kako će se to odraziti na LGBT zajednicu narednih godina?

Baldasar je sebi na početku možda učinio medvjeđu uslugu – sasvim sigurno je tijekom predizborne kampanje izgubio određen broj glasova zbog isticanja da su LGBT prava ljudska prava. Ali ja sam siguran i da su LGBT osobe predstavljale odlučujuće glasove za njegovu pobjedu.  Nama se dogodio doslovce kvantni skok! Napokon nakon inicijative ‘U ime obitelji’, koja je za mene bila užasno razočaravajuća po ljudski rod, imamo dakle to da nas netko tko nas reprezentira, koga biramo – da nas prepoznaje. A to nije za korist samo LGBT populacije, već čitavog društva.

U trenutku kada se vode verbalne bitke oko toga jesu li pederi dobri očevi i jesu li pederi dobri ljudi, je li istospolni čin grijeh – u tom trenutku se pojavljuje Baldasar. Zamislite samo koliko to znači nekom LGBT djetetu. Split će biti prvi grad u Hrvatskoj koji će imati gradonačelnika na čelu kolone a zastave duginih boja će biti izvješene na trgu.

Koja su dakle očekivanja od Split Pridea 2013.?

Od Povorke ponosa očekujem da će biti miran prosvjed i očekujem da ćemo prenijeti poruku ravnopravnosti. Očekujem da su ljudi dovoljno zreli – više puta sam naglasio da ako osobe osjećaju potrebu da budu agresivni – da ostanu kod kuće i ne dolaze na Pride. Očekujem također da svi oni koji ne žele da se u ime njihovih obitelji – svih oblika obitelji – potpisuje referendum koji će našu zemlju unazaditi u Srednji vijek, da izađu s nama i da pokažemo da 710 tisuća potpisa nije većina, nego manjina u tom smislu.

A Rišpet nakon Pridea?

Prvo tražimo prostor, nastavljamo provoditi kulturna događanja i bacamo se na pisanje projekata. I dalje ćemo propagirati jednakost,  na ulicama, jednostavno svakodnevno izjavljivati: mi smo Rišpet, mi poštujemo vas i zahtijevamo da vi poštujete nas.  I ne znam – gdje nas put odnese!

Uspijevaš li se uza svu tu silnu strku i stres uopće radovati Prideu?

Da, radujem se Prideu više nego suncu! Da kiša pada na Pride, radovao bih se i toj kiši koja pada po meni!

Queer.hr, 05.06.2013.

Peščanik.net, 06.06.2013.