Sijede glave iz Hrvatske biskupske konferencije, sad je to izvjesno, krenule su u konačni, otvoreni rat s najvećim zlom današnjice – stvarnošću. Stvarni je život ušao u sve pore našeg društva, i danas gotovo da nema Hrvata i katolika koji nije podlegao iskušenju života u stvarnosti.
Da, braćo i sestre: đavolska, zavodljiva, živa i opipljiva stvarnost.
U takvom, naime, stvarnom životu postoje homoseksualci, transvestiti i biseksualci. U stvarnom životu postoje žene zarobljene u muškom tijelu i muškarci u ženskom. U stvarnom životu uplašene djevojčice s jedanaest godina dobijaju menstruaciju, a zbunjenim se dječacima s trinaest stvrdne u gaćama kad na internetu vide žensku bradavicu. O da, u stvarnom životu ima ženskih bradavica.
U tom strašnom stvarnom životu dječaci i djevojčice masturbiraju, a srednjoškolci vode ljubav na kaučima i u zahodima diljem kugle zemaljske. Dobro ste čuli, braćo i sestre: u stvarnom životu, Zemlja je okrugla i vrti se oko Sunca! U toj poganoj, bezbožnoj stvarnosti i čeljad i zvjerad nastaju evolucijom vrsta, a gromovi i munje pražnjenjem atmosferskog elektriciteta.
Želite li zaista živjeti u takvoj stvarnosti?
Biskupi svakako ne. Sastale su se zato svećene glave i objavile stvarnosti otvoreni rat, pa dale štampati letke pozivajući sve čestite katolike da odbiju sudjelovati u stvarnom životu.
Kap koja je prelila čašu bilo je šokantno otkriće da mala, nevina dječica o tim stvarima, o stvarnom dakle životu, uče u – školi. Malo je, eto, bezbožnoj nehrvatskoj državi bilo što neiskvarenu hrvatsku djecu uči da je munja nastala pražnjenjem atmosferskog elektriciteta, a čovjek evolucijom primata, malo joj je bilo što nam nezrelu dječicu uči da je Zemlja okrugla i da se vrti oko Sunca, nego ih sad uči i to da masturbacija nije abnormalna i štetna!
Ta stvar s masturbacijom bila je, eto, kap koja je prelila kalež njihova strpljenja. Izdajnička, mala kap ostala na mantiji i biskupi izgubili živce.
“Je li vam svejedno što će vaše dijete učiti o masturbaciji kao sastavnom dijelu ljudske spolnosti?”, pitaju tako hrvatski biskupi čestite hrvatske roditelje u letku kojega ovih dana dijele po dućanima i trafikama, pa križajući se i desnom i lijevom citiraju objašnjenje iz spornog Kurikuluma zdravstvenog odgoja: “Smatramo da je to što se dodiruješ odlično, ali bi bilo u redu da to činiš u svojoj sobi.” Odlično?! U redu?!?
Biskupi, ukratko, misle da masturbacija nije sastavni dio ljudske spolnosti, već đavolje. I naravno da nije u redu, a kamoli odlično, da se hrvatska djeca dodiruju. A naročito nije u redu da to čine u svojoj sobi. Ima valjda tko će našu djecu dodirivati, a ima Bogu hvala i gdje. Za to svakako ne služe dječje sobe, već zaključane sakristije i župni uredi. Bilo bi u redu u uredu.
“Je li vam svejedno”, pitaju tako u letku napaljeni hrvatski biskupi sad već prestravljene roditelje, “to što će vaše dijete učiti o odgovornom spolnom ponašanju, na način da ‘ako saznaš da imaš spolno prenosivu bolest, moraš to reći svojim partnerima/partnericama, i uz stalnu upotrebu kondoma’?”
Je li mi dakle, kao roditelju, svejedno?
Naravno da nije, zaboga!
Naravno da želim da mi se dijete nauči spolno odgovornom ponašanju, naravno da želim da – “ako sazna da ima spolno prenosivu bolest” – to kaže svom partneru ili partnerima! Naravno da bih želio da mi dijete bude odgovorno, pošteno i čestito ljudsko biće! Naravno da bih želio da to bude i partner moga djeteta! Naravno da bih to želio, odvratni, neodgovorni, pokvareni, frustrirani, sebični i zli buzdovani iz biskupske konferencije!
Sebičnim je buzdovanima u vezenim haljinama, jasno, lako, jer oni u tom stvarnom svijetu ne žive, oni žive u svijetu u kojemu se takve stvari ne događaju. U njihovom svijetu, ako netko negdje zakači spolno prenosivu bolest, to neće reći ni roditelju ni liječniku ni nikome živom, a kamoli ne nekome s kim je božeprosti spavala. U katoličkoj je tradiciji da se takve stvari zataškavaju, prešućuju i ignoriraju: pravi katolik, ukratko, nije samo neodgovorna i sebična stoka, nego i lijep komad budale.
Zato se u tom svijetu maloljetnu osobu, ako daleko bilo zatrudni, roditelji zaključavaju na tavan, pa se u crkvi mole da ta nezgodna stvar prođe, a onaj tko je za nju odgovoran dobije iznenadni premještaj u neku zabitu provincijsku župu. O svemu tome se ne govori, jer ono o čemu se u selu ne govori i što selo ne vidi, to se nikad nije dogodilo. Ako pak tko pita, mladi župnik je iznenada pozvan za nadbiskupa na Novi Zeland, a ona curica što se sirota ljetos bila onako nadebljala, otišla je u nekakvu njemačku kliniku za mršavljenje. I život je opet nestvaran i lijep. Tako se na biskupskoj ravnoj ploči rješavaju problemi iz Kurikuluma zdravstvenog odgoja.
Zato se, najzad, nijedan od četiri stotine registriranih maloljetničkih pobačaja godišnje, i nijedna od onih pet i pol hiljada maloljetničkih trudnoća u Hrvatskoj u protekle tri godine, nije dogodila u njihovom svijetu: svaka se, provjereno, dogodila u stvarnom životu, u onome u kome maloljetnici, vjerovali vi to, voljeli, željeli ili ne – a posve nezavisno od ministara, biskupa, Kurikuluma i letaka – svejedno i sveudilj masturbiraju, dodiruju se i vode ljubav.
Biskupi su tako krenuli u dosad najotvoreniji rat sa stvarnošću, rat u kojemu nema natrag i nema povlačenja. Ovaj put do kraja. Pred roditelje je jednom za svagda postavljen jasan izbor: žele li biti odgovorni ljudi i roditelji, ili odgovorni katolici? Nikad do sad jedno od drugog nije eksplicitnije razdvojeno i odijeljeno. Odgovoran čovjek i roditelj po definiciji ne može biti odgovoran katolik. Izbor je vaš. Odgovornog katolika brine što će reći selo, a odgovornog roditelja što će reći liječnik. Odgovornim ljudima, naime, stalo je do bližnjih, a odgovorne katolike za njih boli ona stvar.
Ta se pak spolna bolest – to naime kad vas za djecu i bližnje boli ona stvar – ne prenosi seksualnim kontaktom.
Letci su neusporedivo pouzdaniji.
Slobodna Dalmacija, 27.12.2012.
Peščanik.net, 27.12.2012.