- Peščanik - https://pescanik.net -

Spomenik neznanom zločincu

Država Crna Gora je obavezna da iskaže dužno kajanje i pijetet prema žrtvama svih zločina koje je njena vlast počinila u ratnom periodu – deportujući izbjegle Bošnjake pod nož Karadžiću, snabdijevajući Mladićeve tenkove gorivom za napad na Srebrenicu, hapseći i vraćajući na bosanski i hrvatski front odbjegle srpske dezertere, etnički čisteći pljevaljsku Bukovicu, politički progoneći rukovodstvo SDA i huškajući svoje građane u “ratovanje za mir” i u razaranje Dubrovnika.

I zarobljenički logor u Morinju zaslužuje spomen obilježje koje će svjedočiti da ni fašizam nije bio stran crnogorskim sljedbenicima Slobodana Miloševića. Istovremeno, država Crna Gora mora insistirati kod susjedne Hrvatske da se ispred splitske Lore postavi memorijalno svjedočanstvo o strašnim zločinima koji su tamo počinjeni nad crnogorskim državljanima iz tzv. nikšićko-šavničke grupe.

Svi zločini se trebaju obilježiti, i treba se početi od kućnog praga. Kao što je rekao Karl Jaspers, neophodno je suočiti se s tri pitanja: šta je nama urađeno, šta smo mi drugom uradili, i šta je to što nijesmo uradili.

Svaki od tih državnih zločina zaslužuje posebno memorijalno obilježje na teritoriji Crne Gore. Svaki od tih spomenika treba da bude svjedočanstvo o okrvavljenim rukama jedne vlasti i o pogubnim rezultatima njene šovinističke i ratno-huškačke politike iz ranih 1990-ih. Konačno, čemu služe spomenici ovog tipa, i čemu bi trebalo da nas nauče?

Ovakva obilježja, prije svega, treba da izraze kajanje većine zbog sopstvenog bezumlja, da žrtvama ponude neku mrvu zadovoljenja, da pokažu da je Pravda dostižna a da krivce kad-tad stigne kazna, i da tako potomstvu poruče da se zločin ne isplati.

Ipak, iako su oni značajna obilježja na fizičkoj i mentalnoj mapi teritorije i naroda, podizanje spomenika je tek posljednji u nizu koraka koje smo povodom počinjenih zločina dužni da napravimo.

Pošto su spomenici bronzani odlivci ustanovljene istine, njihovom podizanju mora prethoditi utvrđivanje te istine. A da bi se do pune istine došlo, nužno je napraviti četiri koraka: zakonski utvrditi postojanje zločina; imenovati politički i krivično odgovorne; izreći primjerene kazne zločincima i isplatiti odštete žrtvama. Tek nakon toga su spomenici mogući i smisleni. Oni su posljednja, peta stepenica na putu jednog zločina ka njegovom mjestu u Istoriji.

Ako se zločin rasvijetli a zločinci kazne, spomenici postaju mramorni i bronzani pečati istorijskih presuda i ustanovljenih istina. Ako se, pak, zločin ne rasvijetli i ako zločince ne privedemo pravdi, ta se memorijalna obilježja pretvaraju u svoju suprotnost – u bronzane i mermerne olupine prošlih laži i sadašnjih kukavičluka.

Zato su spomenici nerasvijetljenom zločinu – antispomenici. Bez obzira na namjeru graditelja, antispomenici prestaju biti iskazi pijeteta prema žrtvama i postaju spomenci neznanim, vještim i uspješnim zločincima. A spomenici neznanim zločincima će našu đecu učiti da Pravda nije uvijek dostižna, da zločinci mogu izbjeći kaznu, i da se zločin ponekad isplati. Spomenici nerasvijetljenom zločinu su antispomenici, jer su upravo oni zgodna polazišta za nove sukobe. Ovu lekciju smo morali naučiti 1990-ih.

Država Crna Gora i njeno pravosuđe su prije mjesec dana presudili da se zločin deportacije iz 1992. nije desio na tlu Crne Gore. Iz takve presude slijedi da zločinci ne postoje, ni nalogodavci niti izvršioci. A u svijetlu te presude, i odštete koje je Crna Gora ranije isplatila porodicama žrtava se moraju drugačije sagledati. One više nijesu, kako se javno tvrdilo, potvrda zločina i akt retributivne pravde, već su samo i isključivo akti državne milosti, i gestovi sažaljenja stvarnog zločinca prema porodicama deportovanih i pobijenih Bošnjaka.

Zbog svega pomenutoga se aktuelna, i na prvi pogled plemenita inicijativa za podizanje spomenika žrtvama deportacije, mora prepoznati i ocijeniti kao suštinski štetna, i kao akcija usmjerena protiv pravde i protiv interesa žrtava. Nakon oslobađajuće presude našeg suda, ova se inicijativa teško može doživjeti drugačije nego kao preuranjeni korak u pravcu arhiviranja zločina deportacije iz 1992. Jer “okamenjivanje” jednog još uvijek nerasvijetljenog i “živog” zločina tako što će se podići mermerna spomen ploča, predstavlja čin njegovog konačnog arhiviranja i njegovog odlaganja u tomove neke nove skrivene istorije. A nadam se da je svima danas jasno da se arhiviranjem zločina, arhiviraju i zločinci.

Porodice žrtava s pravom zahtijevaju da se zločin rasvijetli i da nalogodavci i izvršioci budu osuđeni. To je Pravda na koju imaju pravo, i koja ne može biti zamijenjena novčanim naknadama za nematerijalnu štetu i spomen-pločom na nekom crnogorskom zidu. Ukoliko preskočimo odgovornost i ne imenujemo zločince, umjesto spomenika neznanoj žrtvi, mi podižemo spomenike neznanom zločincu. Ovakva praksa je nepoznata u demokratskim društvima.

Zločin isporučivanja Bošnjaka pod nož Karadžiću je jedan od najbolje dokumentovanih ratnih zločina, i još uvijek predstavlja nerješiv problem za Momira Bulatovića, Mila Đukanovića, tadašnjeg državnog tužioca Vladimira Šušovića i za dušu pokojnog ministra policije Pavla Bulatovića. Nedavno je propao pokušaj da se pravda zadovolji suđenjem i kažnjavanjem jednog broja policijskih oficira i svaljivanjem cjelokupne odgovornosti na pokojnog Pavla Bulatovića.

Trenutno teče intenzivna medijska i pravosudna diskreditacija jedinog svjedoka ovog zločina – bivšeg policijskog inspektora Slobodana Pejovića. Svjedoci smo brutalnih pokušaja da se ovaj hrabri čovjek, koji je uprkos brojnim napadima i prijetnjama nepokolebljivo svjedočio o zločinu deportacije, sada proglasi za glavnog zločinca. I to sve uz pomoć dva svjedoka, naravno. Nepotrebno je reći da listu svjedoka sastavlja služba DB.

Ukoliko ova sudsko-medijska farsa uspije, i ukoliko režimski jurišnici naoružani novim “svjedocima” i novim “dokazima” uspiju da oblate Sloba Pejovića među Bošnjacima i pokolebaju porodice žrtava, onda će spomen-ploča na zidu Centra bezbjednosti u Herceg Novom samo spuštiti zavjesu na ovu farsičnu predstavu. I ta će ploča, kao i svaki pravi antispomenik, ostati da svjedoči našoj đeci o impresivnoj dovitljivosti, upornosti i nepokolebljivosti naših zločinaca, koji su izbjegli pravdi, i kojima se, usput budi rečeno, debelo isplatio zločin koji su počinili nad A. Tintorićem, braćom Rikalo… i nad 80 inih nesretnika.

Autor je poslanik Pokreta za Promjene (PZP) u Skupštini CG i autor dokumentarnog filma Rat za Mir (IPG Obala, 2004).

Peščanik.net, 29.05.2011.

ČIJA JE CRNA GORA
UHAPŠEN RATKO MLADIĆ