- Peščanik - https://pescanik.net -

Srbija i izbeglice: retrospektiva

Foto © UNHCR / A. D’Amato

Od 2000. godine, kada je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila Rezoluciju 55/76, 20. jun obeležava se širom sveta kao Međunarodni dan izbeglica. On služi tome da nas podseti na patnju i stradanje miliona izbeglica širom sveta, ali i da ukaže na njihovu borbu, istrajnost i hrabrost uprkos strašnim životnim uslovima sa kojima se susreću. Stanje u kome se nalaze izbeglice nije tužno samo zbog razloga koji su ih naveli na bekstvo iz sopstvene zemlje, već i zbog nerazumevanja, mržnje i predrasuda sa kojima se često sreću u zemljama prijema. Zato bi 20. jun trebalo da posluži ne samo kao trajni podsetnik na činjenicu da u zemljama koje se ne nalaze tako daleko od nas ljudi pate i umiru u zastrašujućem broju, nego i da zastanemo i zapitamo se koliko smo povodom toga učini – kao država, društvo i pojedinci. Pred najvećom izbegličkom krizom u savremenoj istoriji, Srbija i njeni građani su imali priliku da pokažu od kakvog su materijala napravljeni.

Još jedna važna poruka Međunarodnog dana izbeglica je da ako danas živimo u zemlji koja prima prisilne migrante, ništa nam ne garantuje da u budućnosti i sami nećemo biti prinuđeni da napustimo svoju zemlju kako bismo se spasli od rata i progona. Prostor bivše Jugoslavije bi trebalo da je naročito osetljiv na tu mogućnost. Ali uprkos iskustvu krvavog raspada SFRJ, u toku kojeg su stotine hiljada ljudi bili primorani da potraže utočište u inostranstvu, činjenica je da uglavnom nismo spremni na posebnu empatiju prema izbeglicama koje danas putuju kroz naše zemlje.

Užasno je biti meta predrasuda i netrpeljivosti, a to nam se uvek može desiti, čak i tamo gde se tome najmanje nadamo. Nedavno je u srpskim medijima osvanula vest da stanovnici jednog sela u Slovačkoj organizuju proteste protiv dolaska srpskih državljana koji bi radili u okolnim fabrikama. Uprkos činjenici da u Slovačkoj vlada nedostatak radne snage, lokalno stanovništvo uporno protestuje protiv „najezde“ radnika migranata zbog, kako se navodi, „drugačijeg mentaliteta“ tih ljudi.

Kao što smo mogli da očekujemo, vest je izazvala lavinu komentara na srpskim društvenim mrežama, koji uglavnom izražavaju čuđenje zbog načina na koji se u „bratskoj Slovačkoj“ gleda na državljane Srbije – ali koji takođe s humorom primećuju da slovački demonstranti zapravo koriste iste argumente koji se u Srbiji, pa i drugde, upotrebljavaju za izbeglice iz Severne Afrike, sa Bliskog istoka i iz drugih delova Azije. I kod nas se često moglo čuti, pre svega od onih koji ne žele da budu optuženi za šovinizam ili rasizam, da između nas i tih stranaca postoje inherentne kulturne razlike (takozvani mentalitet), usled kojih oni predstavljaju neposrednu pretnju za naše društvo, bezbednost i sâm način života. Jasno je da stranci ne smetaju samo Slovacima.

Primera ima bezbroj. Recimo, Blic je 4. decembra 2016. objavio tekst pod nazivom „Horor u Nemačkoj: Ćerka evropskog zvaničnika silovana i ubijena, uhapšen migrant iz Avganistana“. „Horor“ se dogodio i par dana kasnije u Švedskoj, a prethodio mu je „užas“ u Subotici gde su dva Pakistanca navodno nasrnuli na maloletnicu „sa namerom da izvrše nedozvoljene polne radnje, ali ih je u tome sprečio prolaznik“. Tom prilikom Blic je podsetio da ovo nije bio prvi put da migranti u Subotici napadaju maloletnike, jer su prethodno trojica migranata, kako se navodi, skalpelom povredili dečaka koji je bio sa njima „jer je hteo da im pomogne da pronađu prenoćište“. Na taj način je i u Srbiju uvezen stereotip o izbelicama-silovateljima (za koje je u desničarskim krugovima na zapadu skovan šovinistički zvučni termin rapefugee), pa se u javnosti, kada se govori o migrantima, često ističe seksualna priroda njihovih navodnih zlodela.

Međunarodne migracije imaju, dakle, svoj društveni aspekt, ali i svoju pravnu pozadinu. Dugoročne migracije mogu biti dobrovoljne, pre svega u potrazi za boljim uslovima rada i života u stranoj zemlji, ali i prinudne, kada se iz zemlje porekla beži kako bi se zaštitio goli život. Važno je znati da prinudne migracije mogu imati ekonomsku komponentu, ali ona ne menja činjenicu da je osoba o kojoj je reč pre svega prinudni migrant, uglavnom izbeglica. U pravnom pogledu, razlika između ove dve grupe je velika, budući da u međunarodnom pravnom poretku vlada načelo da je suvereno pravo država da uređuju boravak stranaca na svojoj teritoriji.

Svi migranti bez razlike uživaju zaštitu međunarodnog prava ljudskih prava, što je potvrđeno i relativno novom Konvencijom UN-a o pravima radnika migranata, koja je stupila na snagu 2003. godine, ali još uvek nije prihvaćena od većine država. Jedine evropske zemlje koje su je ratifikovale su Albanija i Bosna i Hercegovina, dok su je Srbija i Crna Gora potpisale, ali je još uvek nisu ratifikovale, te ni one nisu formalno-pravno obavezane njenim odredbama. Uprkos tome, radnici migranti imaju univerzalno pravo na dostojanstven tretman i države u kojima se nalaze nemaju pravo da prema njima postupaju arbitrarno, ali u principu, boravak na teritoriji strane države nije njihovo pravo, već privilegija koju im ta država omogućava.

Situacija je naravno drugačija kada je reč o prinudnim ili prisilnim migrantima, budući da međunarodno pravo apsolutno zabranjuje prinudno vraćanje bilo koga na teritoriju gde mu preti opasnost po život ili gde bi mogao da bude žrtva mučenja ili zlostavljanja – ta zabrana, koja ima snagu jus cogens, odnosno imperativnih normi od kojih odstupanje nije dozvoljeno bez obzira na okolnosti, važi čak i u pogledu onih osoba koje zaista predstavljaju rizik za zajednicu u kojoj se nalaze.

Većina prinudnih migranata koji prolaze kroz Srbiju, a dolaze iz Sirije, Avganistana ili Iraka, uživaju status izbeglice po Konvenciji o statusu izbeglica iz 1951. godine. Iako se uglavnom veruje da izbeglice beže od rata, pravni status izbeglice imaju osobe koje beže od progona, do kojeg najčešće dolazi u uslovima oružanog sukoba, pa se ta razlika zamaglila. Ipak, budući da se pojam progona tumači kao ozbiljno kršenje ljudskih prava, stav je Visokog komesarijata UN za izbeglice (UNHCR) da većini osoba koje dolaze sa ovih područja preti upravo progon po nacionalnom, verskom ili političkom osnovu. Države prijema, uključujući i takozvane tranzitne države kao što je Srbija u kojima se izbeglice uglavnom ne zadržavaju, nemaju pravo da takav status dodele, već su dužne da ga priznaju, budući da on postoji kada se za to steknu objektivni uslovi, te moraju da izbeglicama omoguće da uživaju prava zagarantovana Konvencijom, a koja su znatno veća od onih koja inače uživaju strani državljani.

Kada se u toku 2015. i 2016. godine Srbija našla na ruti kojom je putovao veliki broj izbeglica pre svega sa Bliskog istoka, domaći političari mahom su govorili o tome kako je Srbija tobože čovečna, pa im pomaže ne zato što mora, nego zato što to želi. Istina je da su vlasti Srbije bile u obavezi da izbeglicama omoguće pristup svojoj teritoriji, osnovne namirnice i medicinsku negu. Srbija je, dalje, imala obavezu i da reformiše svoj sistem azila i obezbedi puno poštovanje izbegličkog prava pod svojom jurisdikcijom, makar kada je reč o osobama koje su zainteresovane da u njoj ostanu.

Azil u Srbiji

Podsetimo, oblast azila u Srbiji uređena je Zakonom o azilu iz 2008. godine. Njime je uspostavljena osnovna infrastruktura sistema azila, postupak azila i korpus prava i obaveza tražilaca azila i osoba kojima je priznat izbeglički status, odnosno supsidijarna zaštita u Republici Srbiji. Uprkos tome, rešenja Zakona o azilu su tek polovična, budući da on ne definiše posebne postupke kojima bi bili podvrgnuti tražioci azila na aerodromu ili graničnim prelazima, ne definiše na adekvatan način rokove, niti postupak integracije izbeglica u Srbiji. Zbog toga je, u sklopu pregovora o pristupanju Evropskoj uniji, Akcionim planom za pregovaračko poglavlje 24 predviđeno da će novi Zakon o azilu biti usvojen u prvom kvartalu 2016. godine. Usvajanje tog zakona odloženo je zbog parlamentarnih izbora i on do danas još uvek nije usvojen.

Činjenica da bi zakonodavni okvir trebalo poboljšati nije opravdanje za lošu praksu, kao što i dobra legislativa ne implicira nužno da je praksa državnih organa u stvarnosti valjana. Kada je reč o sistemu azila u Srbiji, praksa je katastrofalno loša. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, od 590.816 osoba koje su izrazile nameru da traže azil u 2015. i 2016. godini, samo je 1.157 (oko 0,2%) zapravo podnelo zahtev za azil, a tek 72 osobe (0,01% od ukupnog broja izraženih namera) dobile su azil. Mada se za prvu brojku nadležni mogu, donekle, opravdati činjenicom da ogromna većina osoba koje su izrazile nameru da traže azil zaista nisu imale nameru da ostanu, niti su dovoljno dugo ostale kako bi im ovlašćeno osoblje MUP-a primilo zahtev, sramotno nizak broj odobrenih zahteva za azil u potpunosti je krivica Ministarstva.

Nalazi civilnog društva, za koje srpske vlasti po običaju smatraju da je najbolje ignorisati, potvrđeni su kredibilnim izveštajima tela UN i drugih organizacija koji su, opet, u domaćoj javnosti prošli relativno nezapaženo. UNHCR, kao ključna organizacija kada je reč o poštovanju izbegličkog prava, još 2012. godine objavio je svoje nalaze o Srbiji, opisujući da uočeni nedostaci „jasno ukazuju na to da u sistemu azila u celini oni kojima je potrebna međunarodna zaštita ne dobijaju adekvatno priznanje“. UNHCR je tada čak pozvao „da se Srbija ne smatra za sigurnu treću zemlju azila i da, prema tome, druge zemlje ne vraćaju tražioce azila u Srbiju po tom osnovu“.

Jedan izuzetno važan događaj u vezi sa domaćim sistemom azila nedavno je prošao relativno nezapaženo, a reč je o presudi Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Ilias i Ahmed protiv Mađarske. U presudi iz marta ove godine, osim što je utvrdio postojanje višestrukih povreda Evropske konvencije od strane Mađarske, a u vezi sa njenom „novom“ politikom prema izbeglicama, Sud je primetio da nedostaci u srpskom sistemu azila ozbiljno dovode u pitanje njen status sigurne treće zemlje, kako je vide mađarske vlasti. Naime, podnosioci predstavke – inače državljani Bangladeša – osim što su protivpravno lišeni slobode na graničnom prelazu, vrlo brzo su vraćeni u Srbiju, a da mađarske vlasti nisu adekvatno utvrdile da li im u Srbiji preti rizik od zlostavljanja, koje uključuje i rizik od lančanog vraćanja u Makedoniju i Grčku. Imajući u vidu kredibilne izvore međunarodnih i domaćih vladinih i nevladinih organizacija, Sud je istakao nedostatke sistema azila u Srbiji i utvrdio da je vraćanjem podnosilaca predstavke u našu zemlju Mađarska povredila čl. 3 Evropske konvencije.

Nedostaci sistema

Opisani problemi sistema najbolje se laički mogu opisati na sledeći način: uzmimo primer izbeglice koja iz Libije beži zbog političkog progona, možda zbog percepcije da je pristalica bivšeg režima, kupuje karte za prvi let iz zemlje ka Evropi, za koju se veruje da može da pruži bezbedno utočište. Karte su za let do Beograda, sa presedanjem u Istanbulu. Kakve su mogućnosti da se dobije zaštita u Turskoj, koja jeste ratifikovala Ženevsku konvenciju, ali s geografski ograničenim poljem primene, tako da izbeglicama smatra isključivo osobe koje dolaze iz Evrope? Posledično, izbeglica nastavlja ka Beogradu, gde na pasoškoj kontroli pokušava da objasni da beži iz svoje zemlje u strahu za goli život i želi u Srbiji da dobije nekakvu zaštitu.

Uprkos tome što čl. 22 Zakona o azilu ne dozvoljava ikakvu diskreciju policijskog službenika pred kojim stranac izražava nameru da traži azil da tog stranca odbije, u praksi se to neretko dešava, naročito na aerodromu Nikola Tesla, što potvrđuju i zaključna razmatranja Komiteta UN-a protiv torture iz 2015. godine. Često, recimo, policijski službenik i tražilac azila ne mogu da se sporazumeju adekvatno na bilo kom jeziku, pa umesto da se omogući pristup prevodiocu, potonji biva zadržan u tranzitnoj zoni do sledećeg leta nazad. Žrtva ovakvog postupanja ne dobija bilo kakav zvanični dokument o prinudnom udaljenju koje bi eventualno mogla da pravno ospori, a čak se zvanično ne smatra ni lišenom slobode, uprkos staroj i dobro poznatoj presudi Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Amuur protiv Francuske da zadržavanje lica u tranzitnoj zoni aerodroma predstavlja de facto lišenje slobode. Analogna praksa ponekad se odvija i u područnim policijskim upravama, kada službenik iz ovog ili onog razloga ne želi da izda potvrdu o izraženoj nameri da se traži azil.

Recimo, međutim, da je izbeglica iz Libije dobila potvrdu, i omogućen joj je pristup teritoriji Srbije. Ukoliko nema sredstava da se sama izdržava, ova osoba dužna je da se u roku od tri dana od izdavanja potvrde javi u centar za azil koji joj je određen, a koji je najčešće privremeni smeštaj u starom kolektivnom centru u Krnjači, gde do dana današnjeg živi i nekoliko desetina izbeglica sa raznih područja bivše Jugoslavije. Uslovi smeštaja ni izbliza nisu idealni, ali čak je i Krnjača bolja opcija za smeštaj nego centri za azil u Sjenici ili Tutinu, mestima koja su toliko udaljena od Beograda da sami predstavnici Kancelarije za azil tamo odu tek par puta godišnje kako bi primili zahteve za azil i izvršili saslušanja.

Gotovo svi tražioci azila u raznim centrima za azil u Srbiji provode nepredvidivo dug vremenski period dok konačnu ne uspeju da podnesu zahtev za azil. Suština problema leži u činjenici da Zakon o azilu ne propisuje rok u kome je Kancelarija za azil dužna da uzme zahtev za azil osobe koja je izrazila nameru da traži isti, a broj zaposlenih u Kancelariji – kojih bi, prema podacima Beogradskog centra za ljudska prava, trebalo da bude 29, ali ni ta radna mesta nisu sva popunjena – ne dozvoljava stalno ili barem redovno prisustvo u svim centrima, pa se u praksi može čekati nedeljama ili čak mesecima dok se zahtev ne preda. Zakon o azilu takođe uopšte ne propisuje rok u kome bi Kancelarija za azil trebalo da odluči u prvom stepenu o zahtevu, ali budući da se formalno-pravno podnošenjem zahteva pokreće upravni postupak, supsidijarno se primenjuje odredba Zakona o opštem upravnom postupku koja propisuje rok od dva meseca za donošenje odluke o zahtevu. Pošto se čak i taj rok u praksi retko poštuje, izbeglica u centru za azil može provesti jako, jako mnogo vremena, a da je pri tome sve vreme u prvostepenom postupku. Na rešenje kojim se odbija zahtev za azil može se izjaviti žalba Komisiji za azil, pa se protiv odluke Komisije može uložiti tužba Upravnom sudu, i tako dalje.

Kada je reč o samom postupku, donedavno je praksa organa koji vode postupak azila bila da automatski primenjuju koncept sigurne treće zemlje, odnosno da zahtev za azil odbace bez ulaženja u meritum jer je tražilac azila utočište navodno mogao da nađe u zemlji iz koje je u Srbiju ušao. Lista takozvanih sigurnih trećih zemalja utvrđena je odlukom Vlade još 2009. godine i kasnije nije revidirana, a na njoj se nalaze i zemlje poput Turske, Grčke i Makedonije, koje naravno u stvarnosti ne mogu ili ne žele da pruže odgovarajuću zaštitu izbeglicama. Iako se praksa donekle poboljšala u prethodnih nekoliko godina, kada je Kancelarija za azil počela da prihvata argumente nekih tražilaca azila da se određena sigurna treća zemlja ne može smatrati sigurnom za njih kao pojedince, opasnost da će zahtev za azil biti odbačen po ovom osnovu i dalje je velika.

No recimo da je naša izbeglica iz Libije, provevši šest meseci do godinu dana u nekom centru za azil u Srbiji, uspela da dokaže da ispunjava uslove za dobijanje utočišta u Srbiji i konačno dobija od MUP-a ličnu kartu za osobu kojoj je odobren azil. Šta je time dobila i kakva prava uživa u našoj zemlji?

Da bi se uslovi jednog ljudskog života mogli opisati kao dostojanstveni, ta osoba mora pre svega imati krov nad glavom i mogućnost da nađe zasposlenje, te naravno pristup zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti i obrazovanju. S obzirom na stanje u zemlji, i dobar deo naših sugrađana ne uživa sva ta prava, ali situacija jedne izbeglice, koja se nalazi u stranoj zemlji i često ne raspolaže ikakvim sredstvima, uglavnom je još teža. Dobijanje utočišta u Srbiji zato bi trebalo da predstavlja šansu za nov početak, ali u praksi to nije tako.

Prava tražilaca azila i osoba koje su dobile azil u Srbiji definisana su Zakonom o azilu, koji im garantuje pravo na boravak, smeštaj, zdravstvenu zaštitu i druga prava, ali i pravo na integraciju. U vezi sa poslednjim, Vlada je krajem 2016. godine konačno usvojila dugo očekivanu uredbu kojom bliže propisuje način ostvarivanja integracije izbeglica u Srbiji, koja se doduše odnosi isključivo na osobe za koje je utvrđeno da su izbeglice u sladu sa Konvencijom, ali ne i na osobe kojima je dodeljena supsidijarna zaštita (ova razlika, inače neopravdana, pravi se i u samom Zakonu o azilu). Između ostalog, uredba propisuje, kao deo prava na integraciju, mogućnost učenja srpskog jezika i „upoznavanja sa srpskom istorijom, kulturom i ustavnim poretkom“. Kako će to izgledati u praksi, ostaje da se vidi, budući da je uredba tek počela da se primenjuje ove godine.

Ali naš Libijac imaće, u najmanju ruku, pravo na smeštaj – koje će ostvariti daljim boravkom u centru za azil, što je do sada bio slučaj. Integracija će se ostvariti daljom izolovanošću u vangradskim kolektivnim centrima i manje-više potpunom odsečenošću od lokalne zajednice. Istini za volju, odnedavno je srpski Komesarijat za izbeglice i migracije počeo da izdvaja i dodeljuje osobama koje su dobile azil određena sredstva kako bi iznajmili smeštaj, ali broj ljudi koji su dobili ovu pomoć još uvek je zanemarljiv. Inače, čak i osobe koje su još uvek u postupku azila imaju pravo da traže socijalnu pomoć od države, ali kao što je poznato, visina socijalne pomoći u Srbiji je jednostavno bedna.

Ipak, najveći problem s kojim će se priznata izbeglica u Srbiji susresti je verovatno pristup tržištu rada, na koji zvanično ima pravo. S obzirom na (dosadašnje) nepostojanje jezičkih kurseva obezbeđenih od strane države, većina osoba kojima je u Srbiji odobren azil ne može da uči srpski, te najčešće ne može ni da nađe posao. Imajući u vidu da država ne obezbeđuje adekvatnu podršku za inkluziju prisilnih migranata na domaćem tržištu rada, a da su kapaciteti civilnog društva ograničeni, muke s kojima se izbeglice bez sopstvenih sredstava susreću su očevidne.

Ostalih problema je previše da bi se svi ovde pobrojali. Recimo, postupak za ostvarivanje jedinstva porodice još uvek je nejasan, jer niti je jasno definisan kada je reč o izbeglicama, niti se iz prakse može zaključiti kakav je, jer prakse jednostavno nema. Dalje, sloboda kretanja izbeglica je priča za sebe. Uprkos tome što Zakon o azilu, kao i Konvencija o statusu izbeglica, predviđa da osobe kojima je dodeljeno utočište u Srbiji imaju pravo na pasoš za izbeglice, u Srbiji se takav dokument ne izdaje. Poznajem čoveka koji već godinama uživa azil u Srbiji, ali pošto srpske vlasti iz samo sebi znanih razloga neće da mu izdaju pasoš, od dolaska u našu zemlju ne može da otputuje da vidi svoju porodicu. Takvo postupanje prema izbeglicama je, najblaže rečeno, neljudsko.

S obzirom na postojeće stanje, teško je očekivati da će naš izbeglica iz Libije biti raspoložen da duže vreme ostane u „domaćinskoj“ Srbiji, koja, suprotno hvalisanju naših političara, nije u stanju da pruži najosnovnije životne uslove prinudnim migrantima.

Društveni uslovi migracija

Možda najkredibilnije istraživanje javnog mnjenja u Srbiji kada je reč o izbeglicama i migrantima obavili su još davne 2014. godine UNHCR i CESID, koji su našli da reč tražilac azila ili azilant kod jedne petine stanovništva „budi saosećanje i svest da se radi o ljudima koji su u nevolji i kojima je potrebno pomoći“, dok je većina stanovništva (55%) neutralna po ovom pitanju i nije joj stalo do migranata i njihove sudbine. Istraživanje navodi i da „jedan deo ispitanika gaji krajnje negativna osećanja prema ovoj grupi ljudi i to definiše kroz negativne etničke asocijacije (Mudžahedini, Crnci, Cigani) ali i veoma opasne bezbednosne stereotipe (lopovi, kriminalci, teroristi…) i kroz (ne)opravdanu zabrinutost za budućnost srpske nacije i bezbednost srpske države na ovim prostorima“. Važno je istaći da je navedeno istraživanje obavljeno pre nego što je takozvana migrantska kriza u Evropi dospela na naslovnu stranica svakog lista u zemlji, a možemo samo da pretpostavimo kako je ona uticala na javno mnjenje.

Vratimo se na trenutak pisanju medija o izbeglicama o kome smo ranije govorili. Osnovni problem izveštavanja o kriminalnom ponašanju migranata ne leži u njegovoj tačnosti (mada se ni ona ne može bezrezevno prihvatiti), već u načinu na koji se kategorišu njegovi navodni počinioci. Državljanstvo lopova, silovatelja i ubice nema nikakve veze sa njenim ili njegovim zločinom – samo otvorite crnu hroniku bilo kog većeg lista i biće vam jasno da je društvo u kome živimo nasilno i opasno. Ogromna većina učinilaca pripadaju većinskoj populaciji, odnosno etnički su Srbi. Ima li ikakvog smisla to naročito naglasiti? Ukoliko se ipak ne slažete, pokušajte da reč migrant ili izbeglica u bilo kom senzacionalističkom naslovu zamenite nekom drugom grupom, na primer Romima. Kada je list Kurir 2016. godine objavio tekst o prostitutki koja je navodno zarazila sidom više maloletnika, istakavši pri tom da je reč o Romkinji, Poverenica za zaštitu ravnopranosti utvrdila je da je taj list zapravo diskriminisao po nacionalnoj osnovi – jer njena nacionalnost nema ama baš nikakve veze sa počinjenim delom.

Strah od izbeglica i migranata koji danas vlada Evropom po mnogo čemu podseća na jedno minulo doba kada je najveći strah belog muškarca – tada još uvek neprikosnovenog gospodara države i porodice – bio da će mu potlačene „niže rase“ uzurpirati privilegovanu poziciju. Kao što je beli Evropljanin nekada bio prinuđen da štiti svoje imanje i naročito suprugu od crnih robova u prekomorskim kolonijama, tako i danas mora da se brani od najezde libidinoznih Afrikanaca i Azijata koji dolaze da mu te iste preotmu u srcu stare Evrope.

Na sličan način moramo posmatrati i odnos koji prema izbeglicama postoji u Srbiji, mada dodatni ekonomski i politički faktor u tom pogledu predstavlja prenaglašena veza koja postoji između upravljanja migracijama i evropskih integracija. Nažalost, među našim sugrađanima je rasprostranjeno uverenje da Evropska unija i njene zemlje članice, oni koji su navodno izazvali postojeće stanje u bliskoistočnim zemljama i time prouzrokovali izbegličku krizu, putem pregovora o pristupanju Srbiji nameću obavezu da primi izbeglice na svojoj teritoriji. Mada je tačno da je na nivou Evropske unije bilo različitih inicijativa u vezi sa prihvatanjem izbeglica, činjenica je da obaveza da se one prime postoji nezavisno od procesa evropskih integracija.

Nijedno sistemsko rešenje u vezi sa oblašću azila u Srbiji neće biti sveobuhvatno ukoliko ne predvidi način na koji bi se lokalnoj zajednici objasnila situacija izbeglica i drugih prinudnih migranata i naše međunarodno-pravne obaveze prema njima. Ništa od toga neće biti moguće ukoliko nemamo svest o izbeglicama kao drugim ljudskim bićima, nego insistiramo na zamišljenim razlikama koje nas čine „boljima“ od njih, što je slučaj sa aktuelnim protestom protiv srpskih migranata u Slovačkoj. Argumenti koji smo čuli da se tamo koriste danas, isti su oni koje koriste zagovornici zatvaranja granica, i jednako besmisleni. To je još nešto o čemu bi trebalo da razmišljamo 20. juna.

on-off, 20.06.2017.

Peščanik.net, 21.06.2017.

IZBEGLICE, MIGRANTI