- Peščanik - https://pescanik.net -

Srbija na izložbi

U četvrtak uveče, 7. februara 2008, poveća grupa simpatizera i članova organizacije “Obraz” sprečila je otvaranje izložbe mladih albanskih umetnika iz Prištine “Odstupanje”, u galeriji “Kontekst” Kulturnog centra Stari Grad, u Kapetan Mišinoj ulici u Beogradu. Inače, izložba je pre toga, između 22. januara i 5. februara, bila postavljena u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu, ali bez ovakvih histeričnih ispada. Bilo je tu svega: uništavanja umetničkih radova (kidanje dela rada “Face to Face” autora Drena Maliqija), vređanja, psovanja, mlataranja komadom asfalta od strane jednog očigledno neuravnoteženog člana ULUS-a, ali i pevanja i skandiranja grupe mladih fašista, koji su kao svoje najvažnije obeležje nosili sliku poznatog ubice iz JSO-a, Milorada Ulemeka. Za nas koji smo se tada našli u galeriji, scenografija je delovala pomalo nadrealno, ali uz jasnu naznaku stvari koje tek dolaze: majke sa malom decom koje dolaze da bi pljuvale po pocepanom radu, skandiranje Kosovu (“ne kaže se Kosovo nego Kosovo i Metohija”, urlao je jedan bolesnik pored mene) i svekolikom srpstvu, koje je izgleda toliko ugroženo izložbom jedanaest mladih umetnika.

Sâma činjenica da je izložba mogla da se održi u Novom Sadu, uz prisustvo pet umetnika iz Prištine na otvaranju, zanimljive rasprave, kao i da je i tamo bilo kritika (čak su je radikali i uključili u svoju predizbornu kampanju, ali smatram da biti napadan s njihove strane danas u Srbiji jedino znači da je neko častan i normalan) i disonantnih tonova, mnogo govori. Naime, u Novom Sadu su iza izložbe odmah stale institucije (uostalom, otvorio ju je predsednik pokrajinske vlade, Bojan Kostreš), pa su i sve kritike odmah dobijale odgovore od strane tih institucija. (Neću ovde ulaziti u sadržinu tih odgovora, jer je tu bilo svega, ali najvažnije je da su njihovi predstavnici jasno stali iza izložbe.) U Beogradu je sve ovo izostalo, čime je svesno otvoren prostor za delovanje “Obraza” i njihovih simpatizera. Oni su taj prostor jednostavno preuzeli i iskoristili.


Koštunizacija Srbije

Radi se o procesu zauzimanja prostora započetom još od neuspelog državnog udara 12. marta 2003, a koji pun zamah dobija posle postizborne koalicije početkom 2004. Proces čija je suština razgrađivanje svih kulturnh i civilizacijskih postavki jednog društva, uz pomoć impotentnih državnih institucija, odabranih državnih analitičara (u i oko trougla “elementarnih patriota” Vukadinović-Antonić-Mekina), jačanja represivnog aparata, ali i svesne i totalne destrukcije svega što je u vezi sa znanjem i obrazovanjem. Zato je sasvim očekivana kritika savetnika vicepremijera Vladimira Todorića (u “Kažiprstu” B92, 14. februara 2008.) onih koji se pozivaju na štete koje visoko obrazovanje u Srbiji trpi zbog neučestvovanja u evropskom programu “Tempus”, sa obrazloženjem kako “neka deca na Kosovu imaju problema i sa pohađanjem osnovne škole”. Dakle, u Srbiji ne treba samo zatvoriti univerzitete, već i osnovne škole (a zašto ne i vrtiće? pa ni njih nema dovoljno za srpsku decu na Kosovu) — u skladu sa načelima doživotnog premijera da ovde sve treba da stane (ili nestane?) “dok nam se oduzima 15 odsto teritorije”.

Od toga pa do ideje da neka predstava sa silom zatvorene izložbe predstavlja u stvari živog čoveka, sa svim njegovim atributima, nije daleko. Zanimljivo je da se ovde radi o specifičnom, animističkom, doživljaju sveta, gde se neživim predmetima (slika) pridaju svojstva živih, verovatno i uz dodatak magije. Tako je i isticanje predstave osuđenog zločinca od strane pomahnitalih “obrazovaca” ne samo odraz određenog političkog stava, već i verovanje da će im “on” nekako dati dodatnu snagu.

Ovakav način razmišljanja polazi od zanimljive pretpostavke da su želje, ideje i misli pripadnika srpske političke elite u stvari realnost — pa se tako smatra da je u stvari Srbija ta koja treba da primi u svoje članstvo Evropsku Uniju, “međunarodno pravo” doživljava kao isključivi zabran premijera i njegovih mračnih ministara, a Kosovo tretira kao “deo Srbije” (iako ono to faktički nije još od “pobedničkog” rata protiv NATO-a i celog sveta, 1999), a svaka misao doživotnog premijera ima status aksioma državničke mudrosti. Naravno, ovakav doživljaj stvarnosti ima svoje ime, što mogu potvrditi i psiholozi i psihijatri — radi se o psihozi. Problem je samo što se nalazimo u situaciji da psihotičari žele da nam nametnu njihov (bolesni) doživljaj sveta i da čitav svet zatvore u čauru njihovih opsesivnih fantazija.


Vanredno stanje

Kao što je Slobodan Milošević, preuzimajući vlast u Srbiji septembra 1987, insistirao na “jedinstvu”, tako i sadašnje insistiranje na unisonom stavu države, vlade, ministarstava, vodi u isti ambis. Ukoliko većini građana ove države nije jasno da je ovaj put već pređen, i ako su toliko brzo to zaboravili, verovatno im ne treba smetati, jer i oni imaju pravo na fantazije. Problem je, međutim, sa onima kojima ovakvo stanje ne odgovara. Šta sa njima?

Jedan od očiglednih načina da se ovo prevaziđe jeste uvođenje vanrednog stanja, odnosno nastavak onoga koje je Milošević već uveo 1987. (Naći će se sigurno već i neko da ponovo doživi sudbinu Stambolića — aktuelna politička elita ništa ne prepušta slučaju.) Mobilizacija ljutih i siromašnih masa u Srbiji je nešto što neće biti teško — to se vidi i iz straha policije da bilo šta preduzme protiv podivljale gomile ali i iz onoga što je neposredno usledilo (bacanje bombe na “Merkator”), a ne mogu ni zamisliti šta tek predstoji. Paljenje ambasada država koje, kako kažu premijerovi najbliži sledbenici, “i nisu neke države”? Još jedan rat protiv celog sveta?

Zato je nasilje viđeno u centru Beograda 7. februara 2008. samo naznaka stvari koje dolaze, uz podsećanje da se, kada se istorija ponavlja, ona prvo ponavlja kao tragedija, a zatim kao farsa. Koji će scenario ljudi u Srbiji izabrati, ostaje da se vidi.

 
Peščanik.net, 15.02.08.