- Peščanik - https://pescanik.net -

Srbija ne sme postati ostrvo

Naša politika je uporno slepa za činjenicu da na Kosovu osim srpske manjine i drugih nealbanaca žive i Albanci koji predstavljaju većinu i da ta većina ima jasno definisan politički cilj. Ta politika i taj cilj nisu definisani danas, ni prošle godine, nisu definisani ni 1999. godine, već daleke 1988/1991, ako ne i ranije. Od Miloševića do danas srpska politička elita odbija razgovor sa političkim predstavnicima Albanaca sa Kosova. Prilikom referenduma o novom ustavu Republike Srbije njima je čak uskraćeno pravo da se izjasne o sopstvenoj budućnosti, jer je bilo jasno da ukoliko oni glasaju Preambula neće dobiti željenu većinu. To neprijatno liči na odluku Skupštine Srbije iz 1913. kada je odlučeno da Albancima, na tek dobijenom Kosovu, “…u tim novim krajevima, treba da se uvede specijalni vojno-policijski režim, da su to krajevi koji nisu dovoljno kulturni, da oni nisu dovoljno politički razvijeni, da se ustav Srbije, koji je zaista bio demokratski, ne može proširiti na te nove krajeve, da oni ne mogu dobiti pravo glasa…” (Dubravka Stojanović)

Ideja i odluka o nezavisnom Kosovu uporno se pripisuje SAD, NATO-u a, odskora i Evropskoj uniji. Oni se označavaju kao “otimači”, kreatori marionetske države, kršitelji međunarodnog prava. Time se zapravo implicira da albanski političari nisu sposobni da samostalno definišu svoju politiku i da za nju obezbede apsolutnu podršku albanskog stanovništva, a očigledno i velikog dela “međunarodne zajednice”. Sviđalo se to nama ili ne, istina je upravo suprotna: Albanci sa Kosova su svojom politikom u poslednjih 25 godina pridobili podršku gotovo svih međunarodnih institucija. Toj međunarodnoj podršci su svesrdnu pomoć pružili Milošević i Koštunica kao nastavljač njegove politike posle 2000.

U svojoj potrazi za ćorsokakom, naša politika može rezultirati modelom Kipra, podelom ili “zaleđenim konfliktom”, može od Srbije napraviti ostrvo u EU, ostrvo okruženo “šengenom”, umesto morem. U svom naporu da po svaku cenu izbegne ulazak Srbije u EU, naša politika razvila je plan da Srbija postane Foklandsko ostrvo majčice Rusije, teritorija koju će majčica braniti od napada evropske civilizacije. Ali Kipar je, sa svim problemima koje ima, postao član EU.

Hajde da probamo da budemo Kipar, da uz sve “zauvek, nikad priznanje, nikad potpis itd.”, uđemo u EU i svoj problem rešavamo kao država članica. Ako nam se ne dopadne, uvek možemo da izađemo. Da ponovo u nečemu budemo prvi.

 
Danas, 28.12.2007.

Peščanik.net, 27.12.2007.