- Peščanik - https://pescanik.net -

Srbija zakasnila za evro

Poslednjih nedelja među ekonomistima u Srbiji ne prestaje rasprava o tome treba li Srbija da pređe na evro. Nekolicina predlaže da se napusti nacionalna valuta dinar i da se pređe na evro. To bi bilo dobro, mada mi se čini da sada više nije izvodljivo.

Prelazak na evro bi bio dobar, jer Narodna banka Srbije (NBS) ne bi imala uticaja na monetarnu politiku. A ova je u vreme dinara bila inflatorna i nastavlja da to bude. Prelazak na evro nas ne bi odmah rešio inflacije. Crna Gora je bila uvela nemačku marku, pa je tokom dve prve godine imala visoku inflaciju, jednom dvocifrenu, jednom visoku jednocifrenu. Nešto bi opao valutni rizik zbog stabilnije monetarne politike Evropske centralne banke (ECB), nego što je ona NBS. Ali, valutni rizik bi znatnije opao tek kada bi Srbija sem uvođenja evra, postala i članica Unije, a posebno kada bi postala članica evro zone. Kamate na kredite bi bile nešto niže, ali bi i one značajnije pale tek posle ulaska u Srbije u evro zonu. Fizička lica ne moraju lakše iznositi novac iz zemlje, samim prelaskom na evro. Ta stvar ne zavisi od evra, već od restriktivnih, praktično sramnih propisa NBS. Ona bi mogla da ih zadrži i posle prelaska na evro. To naravno ne bi bilo dobro, kao što ni danas nije dobro.

Sada nešto o tome da li bi uvođenje evra sada bilo izvodljivo. Iako sam se posle 2000. i sam više puta zalagao za prelazak na evro, taj predlog poslednjih nekoliko godina nisam ponavljao. Naravno da nisam promenio mišljenje u vezi toga da bi za Srbiju bilo korisno kada bi prešla na evro. Promenila se jedna druga okolnost. Čini mi se da takva zamena sada ne bi bila moguća, čak i kada bi u Srbiji postojala volja da se nešto takvo napravi. A ne bi bila moguća, zato što to najverovatnije ne bi dozvolila ECB.

ECB to ne bi sada dopustila zato što je 2004/2007. u Uniju ušlo 12 novih članica. Prema pravilima Evropske unije i ECB sve nove članice moraju jednog dana ući u evro zonu. To će morati jednog dana da uradi i Švedska kao stara članica, za razliku od Britanije i Danske koje su ispregovarale poseban status sa telima Unije. Na osnovu toga ove zemlje su za sada jedine članice EU27 koje mogu da biraju da li će ući u evro zonu ili ne.

Većina od dvanaest novih članica je odmah po ulasku u Uniju krenula ka ispunjavanju uslova za članstvo u evro zoni. Tih uslova je pet i vezani su za stopu inflacije, budžetski bilans, javni dug, fluktuacije valuta i dugoročne kamatne stope. Za sada su tri zemlje (Kipar, Malta i Slovenija) ispunile uslove evro zone i postale njene punopravne članice. Naredna zemlja koja se kvalifikovala je Slovačka, koja će od januara 2009. izbaciti svoju valutu i postati članica evro zone. ECB očekuje da do 2014. sve nove članice uđu u evro zonu.

Kao što se vidi, članica evro zone se ne može postati, ako zemlja nije članica Unije. Kako onda Crna Gora, Kosovo ili Zelenortska Ostrva mogu da koriste evro, iako te zemlje nisu članice Evropske unije ni evro zone.

Objašnjenje je sledeće. Crna Gora je napustila dinar i prešla na nemačku marku. Za taj prelaz je imala dozvolu Bundesbanke, nemačke centralne banke. Kada je 1. januara 2002. marka počela da se menja za evro, Crna Gora je i sama uzela evro, ne pitajući ECB i Uniju. Zelenortska ostrva su koristila portugalski eskudos i takođe su ga 2002. zamenila evrom, bez dozvole ECB. Ali, kako i kod Crne Gore, bez protivljenja ECB i tela Unije. Slično je i sa Kosovom. Ima još nekih zemalja i teritorija koje danas koriste evro iako nisu članice Unije, obično mikro države, bivše kolonije sadašnjih članica Unije.

Zašto danas neka zemlja ne može da uvede evro poput Crne Gore. Zato što su u Uniju ušle nove članice, koje ulažu veliki napor i sprovode monetarne dijete, da bi postale članice evro zone, a time između ostalog i dobile evro kao valutu. One imaju određen trošak zbog toga i te zemlje se bune da one i pored monetarne stabilizacije ne mogu da uvedu evro dok ne ispune pomenutih pet kriterijuma tokom najmanje dve uzastopne godine, dok bi druge zemlje koje nisu ni članice Unije mogle da uvedu evro i bez ikakvog ispunjavanja traženih kriterijuma i prethodnog članstva u Uniji. U toj situaciji ECB drži stranu svojim budućim članicama. Pre nekoliko meseci ECB je razmatrala da li da Crnu Goru, Zelenortska ostrva i druge zemlje izvan Unije koje koriste evro natera, da uvedu svoje valute (time što bi im zabranila da koriste evro). ECB je odustala od toga i to je dobar potez. Da je postupila obrnuto, napravila bi velike troškove i probleme tim zemljama, a neke velike koristi ne bi bilo, sem što bi ECB mogla da tvrdi da je principijelna – da nikome ne dozvoljava da koristi evro pre nego što je zemlja članica Unije i evro zone. Nove članice su nekako progutale ovu neprincipijelnost ECB, ne samo zato što je njihova pregovaračka moć prema ECB mala, nego i zato što je korišćenje evra u pomenutim nečlanicama postalo neko nasleđeno pravo.

Dakle, da je Srbija htela da uvede evro, poslednji trenutak za to je bilo nekoliko meseci pre uvođenja evra. To bi se izvelo tako što bi Srbija, kao Crna Gora, uzela nemačku marku, jer ona je i u Srbiji bila glavna rezervna valuta, a posle toga bi prešla na evro. Posle 1. januara 2002. uvođenje evra verovatno ne bi bilo tako lako moguće, jer bi se morala tražiti dozvola ECB. ECB bi teško mogla da izda dozvolu, jer je tada imala još četiri zemlje članice Unije koje nisu bile u evro zoni (Britanija, Danska, Grčka i Švedska), a očekivala je i druge nove članice 2004/2007. Nijedna od njih ne bi bila voljna da nekome pruži privilegiju koju svaka članica mora prvo da zaradi.

Tako su sada šanse da Srbija dobije dozvolu ECB za uvođenje evra umesto dinara praktično zanemarljive. Neko će možda reći da bi Srbija mogla da uvede evro ne pitajući ECB. Taj korak ne bih savetovao, iako je on praktično moguć. Ako bi Srbija protiv volje ECB uvela evro, za protivnika ne bi imala samo tu ustanovu, nego celu Uniju i zemlje članice. Čak i da ne želi da uđe u Uniju, Srbija bi mogla imati mnogo štete. Unija bi mogla da ograniči trgovinske odnose, pa čak i da uvede sankcije. Zato bi ovakav jednostrani korak bio besmislen.

Zanimljivo je da bi ECB, sem principa koji bi trpeli, koristilo da Srbija uvede evro, pod uslovom da ga ne blamira visokom inflacijom, masovnim falsifikovanjem i slabom kontrolom zloupotreba. ECB bi imala korist od nekoliko milijardi evra koje bi se ovde angažovale, jer bi na taj iznos godišnje imala približno 2% za senjoražu – monopol na emisiju novca.

Zato je moj predlog da Srbija pokuša da sporazumno sa ECB uvede evro, mada je malo verovatno da bi to uspelo. Ako to ne uspe, mogu se raditi druge korisne stvari. Dinar se može vezati za korpu važnijih valuta (evro, dolar, specijalna prava vučenja, švajcarski franak), monetarna politika može biti stvarno restriktivna, a budžet pod tvrdim ograničenjem. Ograničenja na kapitalne i tekuće transakcije se mogu ukinuti, kao i ponižavajuća ograničenja za iznošenje novca od strane fizičkih lica. Sve se to može uraditi i bez zamene dinara evrom. Problem je u tome što guverner NBS i vlada to neće, zato što bi im to vezalo ruke u manipulacijama dinarom. Manipulacijama dinarom, manipuliše se našim sudbinama. Dakle, nije ovde problem što evro sada ne može da se uvede, nego je problem što vlasti ne žele da vode solidne politike.

 
Peščanik.net, 27.08.2008.